novinarstvo s potpisom
Nema goreg od želje da se svidiš svima. Od potrebe da te svi razumiju, uvažavaju i da ti se dive. A uvijek ima onih koji nađu razloga da budu kritični. Kad nemaju racionalnih argumenata, naći će dlaku u jajetu, uprljati i najbolju namjeru jer im se ne sviđa vaš pogled na svijet, izgled, godine, bračni partner, ideje koje zdušno zastupate… Bilo što je dovoljno da zaprljaju i najbolji potez koji ste povukli ako tako odluče. To je život…
Uzmimo primjerice redovnicu Majku Terezu, indijsku državljanku i Albanku rođenjem. Već za života i prije no što je dobila Nobela za mir i nakon što ju je posthumno papa Franjo nakon dokazanih čuda proglasio svetom, bilo je onih koji su je nazivali “sadistkinjom”, “fundamentalisticom” koja je nasilno pokrštavala hinduiste i muslimane,”moralnim čudovištem” koje je vrlo svjesno, uvjerena da fizička bol stiže od Boga, uskraćivala, i kad se moglo, medicinsku skrb siromašnim, umirućim Indijcima. Neki od volontera javno su o tome svjedočili za velike televizijske kuće. No ona je ustrajavala u svojoj misiji.
Pobornici ove misionarke milosrđa skloniji su razloge osporavanja njezine dobrote i svetosti pronalaziti u govoru redovnice nakon uručenja Nobelove nagrade. Tad je navodno rekla kako je pobačaj najveći rušitelj mira u svijetu (“Ako možemo prihvatiti da majka može ubiti čak i svoje vlastito dijete, kako možemo reći drugima da se ne ubijaju”), a takav je stav svima koji vjeruju da žena ima pravo odlučivati o svom tijelu krajnje neprihvatljiv.
No nije Majka Tereza jedina osporavana s tog područja. Mnoštvo je osporavatelja imao i veliki Mahatma Gandhi, britanski student prava, koji se po okončanju studija obreo u Južnoj Africi i na vlastitoj koži osjetio diskriminaciju i nijekanje građanskih, političkih prava i sloboda indijskim imigrantima. Proveo je više vremena u zatvoru nego na slobodi, no ostao je ustrajan u propagiranju politike ignoriranja južnoafričkih vlasti nenasiljem i pasivnim otporom.
Po povratku u Indiju aktivirao se politički i u domovini. Privukao je milijune sunarodnjaka da mirno pruže otpor kolonijalnoj vlasti politikom nekooperativnosti i bojkota. I u domovini biva uhićen, iako je širom svijeta taj čovjek koji slobodu svoje zemlje nije želio plaćati krvlju sunarodnjaka bivao doživljavan kao jedinstven simbol slobode.
No nisu se svi u Indiji mogli poistovjetiti s njegovom idealističkom politikom. Svoj pogled na svijet platio je i životom. Ubio ga je hinduistički nacionalist Godse ne mogavši mu oprostiti što je muslimanima nakon podjela na Indiju i Pakistan obećao punu ravnopravnost i u Indiji. Život najvećeg pobornika nenasilja okončan je nasilno.
Kada je prije više od dvije godine Angela Merkel uputila poziv brojnim izbjeglicama, gotovo milijunu njih, iz Sirije i drugih ratom zahvaćenih zemalja da dođu u Njemačku, ta se uspješna i moćna kancelarka zasigurno nije rukovodila isključivo humanitarnim razlozima.
Bila je uvjerena da usprkos brojnih poteškoća što tu hrabru odluku i danas prate dugoročno osigurava zemlji koju vodi potrebnu radnu snagu i demografski zamah.
Prosvjedi, jačanje desnice i slabljenje rezultata CDU-a na izborima, u mjeri da bez velike koalicije što SPD-u garantira bitna mjesta u Vladi ne može formirati vlast, nisu je pokolebali.
Izbjeglice se polako, ali sigurno, usprkos prijetnjama, uvredama, prosvjedima, uključuju u najmoćniju ekonomiju Europe, a kroz desetljeće ili dva, kad se djeca migranata uklope, asimiliraju i prođu njemački školski sistem, vidjet će se koliko je ta danas teška i višestruko osjetljiva odluka bila korisna i mudra.
Što te velike ljude čini drugačijima od naših aktualnih političara?
Vizija, snaga, želja i ustrajnost u odlukama koje smatraju bitnima za zemlju i narod na čijem su čelu. Zbog njih su spremni otrpjeti uvrede, podmetanja, biti zatvarani, optuživani da rade kontra dobra vlastitoga naroda i njegove kulture, civilizacije, stila života – spremni poput Gandhija i umrijeti provodeći u djelo ideju pomirenja.
Tu bih bez mnogo obrazlaganja uvrstila i papu Franju.
Dosljednosti takvih ljudi, slagao se čovjek s njihovim pogledom na svijet ili ne, ne možeš se ne diviti. U našem slučaju i pomalo žaliti što te sudbina bacila u zemljicu beskarakternih osrednjih političara koji, u strahu da će na nekim budućim izborima izgubiti glas radikalnih s kojima u pravilu u kampanji do neukusa koketiraju, ublažavaju i mijenjaju preko noći već iznesene stavove.
Malo je toga što bih u mandatu Kolinde Grabar-Kitarović mogla istaknuti kao iole dobar državnički potez. Često se nama malima i običnima činila nedoraslom zadatku kojeg se prihvatila.
Pogotovo u nesretnim počecima – bacanje u zagrljaj Karamarku umjesto suprugu po doznavanju rezultata predsjedničkih izbora, pa kriminalci na inauguraciji i kažnjavanje novinara koji su “neadekvatno” tu svečanost popratili, školska zadaća umjesto životopisa na službenim stranicama, čista vrećica s otpacima od ručka Kitarovićevih obješena za siromašne o kontejner, slikanje s puškomitraljezom, ali i ispred ograde Bijele kuće, guranje do Trumpa, itd., itd. O deložiranju Tita neću ni govoriti jer priznajem – tu sam kao “rubna” (ona s lijevoga spektra) krajnje subjektivna.
I onda kad se već više ničemu suvislom nisam nadala jer Dunavom nije “dovoljno vode proteklo”, uslijedio je pravi, državnički potez. Dolazak predsjednika Srbije u Hrvatsku.
Uz Sanaderov “Hristos se rodi” i prekrasnu ispriku nekadašnjeg predsjednika Tadića (“Moje izvinjenje svim pripadnicima hrvatskoga naroda koje je netko učinio nesretnima u ime mog naroda ja upućujem i preuzimam na sebe odgovornost”) ovaj poziv na razgovor o mnoštvu problema što i dvadeset i tri godine od okončanja sukoba opterećuju odnose doživjela sam kao vrijedan i značajan.
Bitan, bez obzira na to što iskreno mislim da Srbija zaslužuje da ju vodi kvalitetnija osoba od Vučića koji je, patetično hineći žrtvu medija i hrvatskih ekstremista, ovaj posjet – značajan za oba naroda – dva dana beskrupulozno koristio za predizbornu kampanju u Srbiji, što su mu omogućili hrvatski novinari.
Provincijalno. I od njega i od njih koji su uvijek iznova spremni Hasanbegoviću mladošću opravdati kape s ustaškim znakovljem, ali ne i primijeniti isti aršin na dvadesetogodišnjeg ljubitelja Šešelja. Naši su im ekstremisti valjda manje strašni! Ja se ježim i od jednih i od drugih, a ni jedan ni drugi ni za jotu neće odstupiti od davno izrečenog i napisanog. Pa čemu onda isprike.
Žao mi je, međutim, što je Predsjednica reterirala čim je Vučićev avion dotaknuo beogradsko tlo. Požurila je, u strahu da neće biti voljena od svih, ublažiti izjavu o “rubnima” koji bi na ulici krojili državnu politiku.
Ustrašila ju valjda mogućnost da će Đakić i Culej duboko razmisliti (nije li to contradictio in adiecto) hoće li joj i ubuduće davati podršku. Eto, svi su tražili Vučićevu ispriku hrvatskom narodu, a ispričala se Predsjednica – rubnim Hrvatima.
Majka Tereza, papa Franjo, Gandhi i Merkel rađaju se ipak u nekim drugim narodima.