Umro je Jürgen Moltmann, ali nada nije umrla

Nekoliko dana prije održavanja europarlamentarnih izbora u Hrvatskoj, u Tübingenu je umro Jürgen Moltmann, teolog nade.

Kršćanstvo je religija nade, ta nada, dakle, nije politička nego povijesna i eshatološka kategorija. Kršćanstvo je bez nade tek nemušto prikrivena nihilistička metafizika.

Moltmann je nadu vidio kao neprestani dolazak boga iz budućnosti, njegovu prisutnost u ljudskom životu odnosno njegov hod s narodom, kako bi tom narodu osigurao budućnost u povijesti ili povijesni progres te, konačno, kao eshatološku kategoriju – na koncu vremena bog ljudima dolazi dajući im budućnost izbavljenja iz smrti i od smrti.

Bog nade ljudima ne dolazi iz njihove nego iz svoje budućnosti, on ih ne čeka, nije statičan i hladno nezainteresiran za ono što se zbiva u ljudskom svijetu. On svakom pojedinom čovjeku, neovisno o njegovom religijskom uvjerenju, dolazi i prilazi kako bi ga uveo u svoju budućnost. Čovjek ima nadu, a bog, ako boga uopće ima, ima budućnost. Bog je, s ljudskog gledišta, mogućnost budućnosti, zato nam je intrigantan.

Čovjek, dakle, sam po sebi nema budućnost, smrt je granica ljudskog bivanja, ona nam oduzima vrijeme, poništava našu individualnu povijest i prepušta nas ništavilu, tom metafizičkom mjestu koje nam otima bivanje.

Više puta sam ponovio da čovjek ima vrijeme, i to ograničeno vrijeme, ali nema budućnost. Smrtna bića nemaju budućnost, smrt im je oduzima, i sve što je jednom bilo živo, smrt svodi, u najboljem slučaju, na prošlost i sjećanje.

Budućnost je teološka kategorija, to je, baš kao što je Moltmann istaknuo, nešto što pripada bogu, i to bogu koji je zainteresiran za svakog čovjeka. Mi bogu ne možemo dati budućnost, mi svijetu ne možemo osigurati budućnost, mi sebe ne odvodimo u budućnost, mi dajemo ono što imamo – naše vrijeme ili, ako smo ljubitelji destrukcije, dajemo i u svijet unosimo ono što nam slijedi – smrt.

Kršćanstvo, kako ga ja nazivam, metafizičkog nihilizma u kozmos unosi smrt, neprijateljstvo, ogorčenost, likovanje nad poraženima, šutnju pred pedofilijom, gramzivost, degradiranje žena, vjersko nasilje nad onima koji ne vjeruju ili pogrešno vjeruju te nepovjerenje prema umu i istini.

Takvo kršćanstvo nam je, nažalost, dobro poznato, susrećemo ga svakodnevno, posebno na političkim izborima.

Kršćanstvo budućnosti i nade, naprotiv, afirmira sadašnjost, ono već sada živi iskustvo povjerenja u Krista, znajući odnosno nadajući se da čovjeku slijedi novo iskustvo, iskustvo koje nastaje s božjim dolaskom i ulaskom u ljudski svijet, pa i u svijet smrti. To je dolazak koje svoje polazište ima u božjoj budućnosti, jer da nema te budućnosti, ulaskom u našu smrt, umro bi i bog.

Kršćanstvo nade je kršćanstvo afirmiranja povijesti, ne kao kršćanske nego prvenstveno kao humane kategorije.

Kako ovo objasniti predstavnicima kršćanstva metafizičkog nihilizma? Nikako. Očekivati da Stephen Bartulica, Željka Markić ili Božo Petrov ovo shvate, bilo bi ravno čudu, ali budući da je čudo, baš kao i nada, teološka stvarnost, možda se ono jednom dogodi, možda se oni jednom nađu izvan dohvata kršćanstva metafizičkog nihilizma i prepuste se kršćanstvu božje budućnosti i nade koja tu budućnost otvara ljudima.

Ljude nade lako je prepoznati, oni su uvijek novi, nikada nisu ono što su bili i nikada nisu ono što je netko već bio. Ljudi nade ne njeguju duh konzervativizma i povratka na ono što je ostavljeno u prošlosti, a svi prošli događaji su ostavljeni u prošlosti.

Konzervativizam je neiskreni derivat kršćanstva metafizičkog nihilizma. Povratak na prošlo, kako bi se sebi i drugima oduzela mogućnost da budemo ono što nikada nitko nije bio, nije vrlina, riječ je o negaciji vrline. 

Čovjek nade stvara mogućnosti, on te mogućnosti – ne sve nego samo neke –  skokom nade ostvaruje. Nada u ovom slučaju, primjećuje Moltmann, progovara jezikom hrabrosti. Uistinu, hrabri ljudi imaju budućnost, kukavice uglavnom, u doslovnom i prenesenom značenju, imaju uniforme iz prošlih ratova, oni te uniforme ponosno čuvaju, one im služe kao privid da su sudjelovali u nečem velikom, većem od onoga što tek treba doći.

Ovo nije ništa drugo nego oduzimanje mogućnosti ili, ako baš hoćete, budućnosti i nade. U našoj prošlosti nije ništa veće od onoga što se tek ima dogoditi. Zbog toga i tugujemo kada nam netko blizak umre – tugujemo zbog prekidanja mogućnosti veličine koja se mogla i trebala realizirati, a sada se to zasigurno neće dogoditi.

Kada je rat veći od budućnosti, sadašnjost je svedena na sufliranje kukavicama kojima je uniforma služila kao iluzija susreta s moralnom normom. Kada suflirate kukavicama bez mogućnosti i nade, sudjelujete u kreiranju besperspektivnog, kukavičkog društva. To nam je, uostalom, vrlo dobro znano.

Zbog toga nikada nisam pristao na to da razvijam zahvalnost, odnosno da postanem kmet onima koji su mi, navodno, omogućili da budem slobodan.

Ne postoji soba ili struktura zaslužna za moju slobodu. Istina je da je naša povijesna i moralna dužnost da se suprotstavimo svima onima koji nam, vojnim ili nekim drugim putem, pokušavaju oduzeti slobodu. Slobodu nam mogu oduzeti, ali nam je nitko ne može dati. Slobodu nam oduzimaju i oni koji polažu pravo da prosuđuju našu egzistenciju i da je pozicioniraju ispod onoga što su oni učinili.

Povijesni čini tome ne služe, oni su veliki jer su zaustavili neku neslobodu i neko nasilje, zato ih obilježavamo, ali ih ne oživljavamo i ne stavljamo ih iznad nas i naše slobode.

Trajno sam zapamtio Moltmannovu tezu po kojoj je prošlost samo jedna aktualizirana mogućnost, ona je, kao mogućnost, pripadala onom budućem, kada se realizirala, prošlost postaje prošla realizirana budućnost te kao takva pripada prošlosti, njoj se više ne možemo vraćati tako da bude naša mogućnost ili, još ispravnije, da bude naša budućnost. Ne tražimo od prošlosti da nas vodi u ono što nam slijedi.

Ovo odgovara mom određenju čovjeka kao bića koje ima na raspolaganju vrijeme, ali, budući da je smrtan, nema budućnost. Po Moltmannu čovjek, spasenjem od smrti, ima budućnost, ta budućnost pripada božjoj stvarnosti i počiva na božjoj inicijativi. Smrt nam dokida svaku mogućnost i svaku inicijativu.

Nas u smrti nema, zbog toga nam, u smislu filozofije egzistencije, ne pripada budućnost, ona nije nešto što nam je imanentno, nama je imanentno vrijeme.

Dobro ga iskoristimo, ne trošimo ga na neprestano vraćanje na ono što se zbilo – to rade bezidejne kukavice neautentičnog života. Te kukavice nemaju nadu, one su i na prošlim europarlamentarnim izborima tražili da nekakva kršćanska prošlost postane mjerodavna za politički život Europske unije.

Građani nisu na to nasjeli, nasjeli su na nešto drugo, a te kukavice su se povukle iz javnosti. Bilo bi puno bolje da su, ako se već pozivaju na kršćanstvo, zahtijevali da Europska unija bude unija nade.

Umro je Jürgen Moltmann, nada nije umrla, ona i dalje živi, a političke kukavice su se sakrile u beživotnoj prošlosti. Svijet je, dakle, i dalje pluralan.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kažete da mrzim sve hrvatsko? U krizi ste događajnosti
    •  Žene iz Hoda za život koje su učinile pobačaj su ubojice
    •  Bartulica gura Hrvatsku u kulturološko dužničko ropstvo
    •  Tomislav Buzov i Ivan Čavčić veći su od svih moralnih sustava
    •  Zaslužili smo upravo ovakvu Vladu i ona treba biti što gora
    •  Hrvatsko društvo se ne može odvojiti od smetlišta
    •  Plenković je kapitulirao pred najprimitivnijim nacionalizmom
    •  Ni Srbima ni ženama ne piše se dobro u Hrvatskoj
    •  Opozicija ne shvaća da se nominalizmom ne ruši HDZ
    •  Kad će Hrvatska priznati svoju krivicu za masakr u Ahmićima

> Svi tekstovi ovog autora