autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Uskoro ćemo Hrvatsku moći samo prodati za dijelove

AUTOR: Ante Tomić / 14.10.2017.

AUTOGRAF Ante Tomić 4 Prijatelj me prije tri dana provozao u svom novom Ferrariju 488 GTB, prekrasnom sivom sportskom automobilu, inžinjerskom i dizajnerskom remek-djelu što od nula do sto ubrzava za tri sekunde.

Prošli smo jedva desetak kilometara krivudavom cestom u šibenskom zaleđu, između borovih gajeva, kamenih ruševina i grmova drače, i nije to trajalo dulje od nekoliko minuta, ali kad smo se zaustavili, nisam se bunio ni tražio da se još malo vozimo. Iskustvo je bilo šokirajuće, i čudesno i užasno u istom trenutku.

Kad je otraga pod prozirnim staklenim poklopcem zarikao stroj od sedam stotina konjskih snaga i kola divlje sunula, vijugajući po asfaltu kao neka sjajna siva zmija od čijeg otrova odrasla osoba umire za manje od minute, leđima zalijepljen za sic mogao sam jasno vidjeti kako ćemo izletjeti i zakotrljati se niz jarak, bubnuti o kamenu gromadu, zapaliti se na divljem deponiju, a više od ičega me ispunjavalo stravom da će nekakva baba, pognuta pod bremenom grabovine, iza nekog zavoja iznenada zakoračiti na cestu, a mi ćemo je tako zveknuti da će ona iz Skradina preletjeti ostatak Šibensko-kninske, čitavu susjednu Splitsko-dalmatinsku županiju i s krikom se srušiti u trsku kod Baćinskih jezera, sto osamdeset kilometara južno u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

Hrvatska je reprezentacija bila Ferrari, savršeno izrezani i spojeni, podmazani, uglancani, blistavi nogometni stroj, no za nevolju su za upravljač pustili Antu Čačića, jednoga nesposobnjakovića i šeprtlju koji je dotad vozio Škodu Favorit od četrdeset četiri konja, 1991. godište, treći vlasnik, sto pedeset hiljada kilometara, registrirana do veljače 2018

Izašao sam suhih usta i lagano drhtavih nogu iz Ferrarija, a prva misao koja mi je došla bila je neočekivana, apsurdna. Pomislio sam kako sad znam šta se dogodilo Anti Čačiću.

Vidjeli ste u petak 6. listopada navečer ono mrcvarenje s Finskom. Hrvatska reprezentacija, jedanaestorica senzacionalno talentiranih i uvježbanih mladića, koji u najboljim europskim klubovima poput Reala, Barcelone i Milana prvorazredno ispunjavaju svoje igračke zadaće, jedanaest profesionalaca kojima se svakodnevno divi međunarodna sportska štampa, nakon devedeset minuta nadmetanja s jednom objektivno inferiornom, drugorazrednom ekipom, jedva su neriješeno izvukli.

Hrvatska je reprezentacija bila Ferrari, savršeno izrezani i spojeni, podmazani, uglancani, blistavi nogometni stroj, no za nevolju su za upravljač pustili Antu Čačića, jednoga nesposobnjakovića i šeprtlju koji je dotad vozio Škodu Favorit od četrdeset četiri konja, 1991. godište, treći vlasnik, sto pedeset hiljada kilometara, registrirana do veljače 2018.

Takav jedan luzer izašao je jednoga dana kod zgrade Nogometnog saveza iz svojih izubijanih i blatnjavih čeških kola s poderanom postavom na sicevima, dvije prašnjave plišane kocke na retrovizoru i kazetom najvećih hitova Dražena Žanka koja se zaglavila u radiju marke Hitachi, a tamo ga je čekao Zdravko Mamić i pružio mu ključ s naslikanim propetim konjićem.

Prošli smo jedva desetak kilometara krivudavom cestom u šibenskom zaleđu, između borovih gajeva, kamenih ruševina i grmova drače, i nije to trajalo dulje od nekoliko minuta, ali kad smo se zaustavili, nisam se bunio ni tražio da se još malo vozimo. Iskustvo je bilo šokirajuće, i čudesno i užasno u istom trenutku

“Ante, oćeš znat ti ovo?” upitao je Mamić tek da nešto pita.
“Ih!”, odmahnuo je Čačić samouvjereno.

Ima na YouTubeu bezbroj šaljivih klipova u kojima maloljetni ili neiskusni šoferi u samo nekoliko sekundi razbijaju milijune eura vrijedne Maseratije, Bugattije, Lamborghinije i Ferrarije. Čačićeva epizoda s nogometnom reprezentacijom pripada istom žanru, samo što nije trajala nekoliko sekundi, već cijele dvije godine.

Na općenarodno veselje taj se višestruko razbijao, zapaljivao, izlijetao s kolnika i prevrtao na krov, svaki put čudesno preživljavajući udes, iskačući iz skršenog automobila i nasmijano vičući: “Dobro je! Nije mi ništa!”

Taj pogubni eksperiment završio se daleko prekasno, u petak navečer, kad je reprezentacija već tako bila uništena da je na Svjetsko prvenstvo u Rusiji iduće godine možemo još samo odšlepati.

Ima na YouTubeu bezbroj šaljivih klipova u kojima maloljetni ili neiskusni šoferi u samo nekoliko sekundi razbijaju milijune eura vrijedne Maseratije, Bugattije, Lamborghinije i Ferrarije. Čačićeva epizoda s nogometnom reprezentacijom pripada istom žanru, samo što nije trajala nekoliko sekundi, već cijele dvije godine

Žalosna je to priča, srce vam prepukne da će veličine poput Modrića, Rakitića i Kalinića, zbog nekakvih budala, pokvarenjaka i lupeža, po svemu sudeći propustiti najveću nogometnu priredbu, ali onda opet, zašto bi nogometaši bili bolji od drugih?

Ante Čačić nipošto nije usamljen slučaj. Naprotiv, priča o Anti Čačiću je priča naših života.

Zaista, propustili smo mi i većih i važnijih stvari nego što je Svjetsko prvenstvo.

Koliko su samo puta nekakvi nesposobnjakovići i šeprtlje vodili Hrvatsku, koliko su puta samo slupali ovaj Ferrari od zemlje, da ćemo je uskoro moći samo prodati za dijelove.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora: