Ustav i rukometaši: Državu ne mogu imati beskorisni idioti

Iznimno mi je zanimljivo što se najnoviji slučaj oko dočeka sportaša na zagrebačkom Jelačićevom trgu pokušava razriješiti pozivanjem na Ustav. To je, dakako, najbolji put da se do rješenja nikada ne dođe.

Ustav doživljavam kao rodni list, ali i osobnu kartu naše države, no svjestan sam toga da je to moj osobni doživljaj i da sam po tom pitanju, kada je riječ o sredini u kojoj živim, prilično usamljen.

Većina građana ove države ne prihvaća sve što u Ustavu piše, a samim time ne žive u državi u kojoj misle da žive. Ako netko, kako to misli ustavno, ali i ne samo ustavno, okljaštrena ekipa iz Domovinskog pokreta, ”mrzi sve hrvatsko”, to su oni koji ne podnose ono što piše u Ustavu, a tamo piše da je naša državnost nekoć bila u ZAVNOH-u, a ne u tzv. NDH.

Ti mrzitelji hrvatstva Hrvatsku uređuju, znali to ili ne, po Vučićevim uputama. No, ti beskorisni idioti me ne zanimaju. Ja imam državu, ona je opisana u Ustavu, a oni to nemaju niti će ikad imati. Državu ne mogu imati beskorisni idioti.

Ustav nije nešto što se usvaja samo čitanjem, njemu treba prići cjelinom našeg bića. Ako ga zahvatimo samo razumom, državu ćemo pretvoriti u bešćutnu tvorevinu, ako ga, naprotiv, zahvatimo samo s emocijama, ugušit ćemo je otkucajima našeg slabašnog srca. 

Koliko vidim, prateći što govori priličan broj stručnjaka za ustavnu problematiku, oni su usvajali znanje o Ustavu kako bi ga raskomadali ovisno o svom emocionalnom odnosu prema nekoj političkoj figuri koja je prozvana da krši Ustav. Ako im je ta figura nekoć izazvala emocionalni nered (najčešće uslijed nerealiziranih ambicija), tu političku figuru će prozivati i za protuustavno disanje, dok će one o kojima na ovaj ili onaj način ovise divinizirati. Ljudi nesređenih emocija nemaju dostojanstvo, no ni to nije moj problem. Fućka mi se za njihove emocije.

Kada je, za vrijeme prošlih parlamentarnih izbora, predsjednik Zoran Milanović najavio da mu je dosadilo obnašati funkciju predsjednika države i da bi se opet želio okušati na mjestu premijera, ali da ne namjerava, sve dok se ne uvjeri da će uistinu dobiti podršku dovoljnog broja novoizabranih zastupnika, dati ostavku na mjesto predsjednika države, otvorile su se rasprave o tome koliko je, i je li uopće, taj njegov potez ustavan.

Budući da je Milanovićeva najava, uvjetno rečeno, kandidature za premijera kod Plenkovića izazvala nemir, emocionalno je reagirao Ustavni sud koji je egzaltirano rekao, vodeći računa o emocionalnom i mentalnom zdravlju premijera Plenkovića, da Milanović time krši Ustav jer je, po njihovom stručnom psihološkom sudu, iz nekog famoznog ”duha Ustava” razvidno kako predsjednik države, sve dok se nalazi na toj funkciji, ne smije sudjelovati na parlamentarnim izborima.

Tada sam rekao da, kao građanin, smatram kako bi, kada se već pozivamo na ”duh Ustava”, Zoran Milanović prekršio Ustav da nije najavio kandidaturu za premijera te da je svojim potezom zapravo napravio jetrene probe samom Ustavu s namjerom da utvrdi koliko Šeksa ima u Ustavu.

Danas ne trebamo napraviti nikakve jetrene probe jer i sami, gotovo svakodnevno, golim okom, bez ikakve analize, uočavamo da političari, baš kao i mnogi pravni stručnjaci, ne prave razliku između Ustava i spomenara.

Jedno (Ustav) i drugo (spomenar) im služi za iznošenje duboko subjektivnog i egzistencijalno utemeljenog stava o nečemu odnosno oni tom stavu ili pukoj želji pokušavaju dati institucionalni značaj.

Jasno nam je da, primjerice, ustavni stručnjak s osječkog Pravnog fakulteta, ima taj peh da mu novinari postavljaju različita pitanja, ali da, prema njegovom nedvojbeno (u smislu teologije ”duha Ustava”) stručnom mišljenju postoji samo jedan odgovor: sve što čini premijer Plenković je u savršenom suglasju s Ustavom dok njegovi protivnici neprestano krše Ustav.

Naš osječki emocionalni i teološki ustavni ekspert nije usamljen po ovom pitanju, to misle i mnogi drugi stručnjaci. To je zato što takvi smatraju da je naš Ustav uistinu poseban, on je tu da čuva emocionalnu stabilnost, ali i da vodi računa o njihovom socijalnom životu.

Koliko vidim, naše društvo ne traži čak ni od stručnjaka neko beživotno znanje, već se od njih iziskuje čista emocija. Ako simpatiziramo one koji nešto čine, sve što oni čini, ujedno je i ustavno, dok, u suprotnom slučaju, oni koji nam nisu dragi, sve što čine, čine to protuustavno.

Stvar je jednostavna.

Ustav je zapravo precizan i sustavan, toliko životan spomenar koji sadrži zapis o našim emocionalnim odnosima i svim našim emocionalnim stanjima. Ovo je razlog zbog kojeg se previše ne obazirem na rasprave o tome je li premijer Plenković prekršio Ustav kada je, zahvaljujući benevolentnom Thompsonu, Hrvatskom rukometnom savezu, domoljubnim rukometašima koji u pravilu imaju više domovina nego Thompson pjesama, odlučio postaviti političku stupicu gradonačelniku Zagreba Tomislavu Tomaševiću.

Sve da se premijer i ogriješio o Ustav, što će mu se dogoditi? Ništa. On je taj, a to i ne krije, koji vodi računa o tome tko će sjediti u Ustavnom sudu.

Štoviše, naš premijer je razvio i posebnu metodu izbora ustavnih sudaca, a ta metoda je nadaleko poznata kao ucjena.

Koliko je realno da će oni koji su voljom premijera i zahvaljujući njegovoj netom spomenutoj metodi postali ustavni suci, odnosno koliko je realno da će oni koji su na tu metodu izbora pristali, jednom donositi odluke koje tu volju koja ih je izabrala proglasiti protuustavnom? Nimalo.

Zaboravimo zato rasprave o kršenju Ustava, puno nam je korisnije da otvorimo spomenar kako bismo u njega zapisali što nam se bitno danas dogodilo.

Hrvatski rukometni savez i gradonačelnik Zagreba su nešto usmeno dogovorili (to nešto se odnosi na to kako će izgledati doček rukometaša i tko će na tom dočeku pjevati), a potom je Hrvatski rukometni savez odustao od dogovorenog, sasvim je logično da je za to odgovoran Tomislav Tomašević, a ne Hrvatski rukometni savez.

Zašto i kako? Koga briga, u krajnjoj liniji uvijek možemo pitati ustavne stručnjake.

Oni, zahvaljujući nepogrešivom zovu vlastitih emocija, znaju tko djeluje ustavno, a tko protuustavno te zašto nije pravno valjan usmeni dogovor između Hrvatskog rukometnog saveza i gradonačelnika Zagreba.

Kada je već riječ o pravnom značaju tog usmenog dogovora, kakav je njegov status znam i ja: dogovor nema nikakvu pravnu snagu jer je već prethodno postignut usmeni dogovor između premijera Plenkovića, Hrvatskog rukometnog saveza, rukometaša, Thompsona i naših ustavnih stručnjaka. Tomašević je tu upao kao Poncije Pilat u Vjerovanje.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Moja domovina je sloboda, u mojoj domovini nema grobova
    •  Milanović i Plenković pristaju biti na jelovniku Trumpa
    •  Omniprezentnosti je bolest političara bez autorefleksije
    •  Nakane molitelja muške krunice su bile protukršćanske
    •  Plenković boluje od nerazumijevanja smisla vlastite egzistencije
    •  Do boga ne može se doći ako skrenete s puta ljudskosti
    •  Hrvatska perverzija nedozrelih kršćana bez kršćanstva
    •  Antifašistički prosvjed – pobjeda Zadra i Dalmacije
    •  Biskupi, osim jednog, šute o oživljavanju fašizma u RH
    •  U nedjelju u podne koračamo za antifašizam

> Svi tekstovi ovog autora