Utopija distopije

SAD (to jest, Donald Trump) ”efektno i efikasno” pokazuju svim državama svijeta (ne prvi put) što će učiniti kad joj se nešto, netko, neka država ne sviđa. Altroche distopia fio mio: Doc Holliday torna col caval e col colt…

Stvarnost koja se već ugnijezdila u naše sinapse, i osobito u naše financije, naprosto je strašna. Što uopće možemo učiniti, kada skoro da i nemamo šta čitati, a čitanje nas održava in spe tamo još od Gutenberga. ”Post literatura” naprosto više nije literatura, ali je zato postkultura?!

Zato vam danas preporučam neke stare knjige, ljubi moji bralke ino bralci, koje (valjda?) ima svaka bolja gradska knjižnica, kao i svaki antikvarijat, moj zapis između nade i očaja za tršćanski Primorski dnevnik.

Distopija hoće biti naša utopija?! Ma nemoj! Ma nismo propio tuttiquanti quei ultimi mussi moribondi katere ni šakali ne bi pojedli? O si? E no, a! No e po no, porche nada de nada es nada. A ne, vi historični posttiranosaurusi, smo živi ljudje, anche noi stravieci-prastari, diria nostri poeta maximus Ligio Zanini. E no molemo.

Imamo naše najbolje kćeri i sinove (i unučad već), koji su pismeni, hrabri, i nismo baš svi stari osli kot občasno avtor teh nororst… Knjige u šake, narode, dok je još hora, da se vratimo najboljima od najboljih, koji nas (ne valjda uzalud?!) milenijima uče kako da budemo ljudi, a ne lijena, bojažljiva, zaglupljena stada, nad kojima vlada homo stupidus.

Evo liste za lektiru spasa koja nam može pomoći da zadržimo barem zdravu pamet – ako je to još uopće moguće:

Aristotel ”Metafizika”, Thomas More ”Utopija”, Platon ”Država”, Machiavelli ”Vladar”, Hegel ”Fenomenologija duha”, Bloch ”Princip nade”, Nietzsche ”Rođenje tragedije iz duha muzike”, Heidegger ”Bitak i vrijeme”, Spengler ”Propast Zapada”.

Da, znanost, literatura, kultura stoljećima pišu ozbiljne knjige, koje formiraju čovjeka, ali i režime, politike, gospodarstva – historiju shvaćenu kao alarm sadašnjice pred prijetnjama budućnosti.

A prije stotinjak godina i beletristika nastupa, počam od romana ”Mi” Jevgenija Zamjatina iz 1921. godine kada se utopijski idila revolucije srozava u autoritarni režim. Slijede romani distopije Huxley, 1932. – ”Vrli novi svijet”, Orwell, 1949. – ”1984”… Kao i Ray Bradbury ”Fahrenheit 451”, Neal Stephenson ”Schnee”…

Tijekom 20. stoljeća pa do danas množe se autori koji (uzalud?) alarmiraju čovjeka: Philip K. Dick, Margaret Atwood, Suzanne Collins… Pa Neal Stephenson ”Snow Crash”, Dave Eggers ”Krug”, kao i ”zaboravljeni” Miroslav Krleža, potom i odlični časopisi Science Fiction Studies, Utopian Studies, ili digitalne platforme Project MUSE, JSTOR…

Distopija već vlada cijelim Zapadom, cijelim našim bijelim kršćanskim svijetom, premda postneoliberalizam na samrti pokušava ostati na životu. A za čovjeka koji živi od svog rada, izlaza nema! Dok ne shvatimo i prihvatimo da je za čovječanstvo jedini izlaz – izlaz na trgove: nova agora, i ljudi u njoj koji vladaju sobom i svijetom.

Jasno je, na žalost, da ta utopistička agora mora biti naoružana, ako želi ići do kraja, jer inače nastupa finis mundi – povratak u pradoba kada se čovjek opet preobražava u majmuna…

Jasno da pretjerujem, going to far, ali ako samo i dalje ”zabrinuto” motrimo kako se raspada država, vlast, politika, i vlast preuzimaju tycoons: totalnu vlast – vlast nad državom, politikom, vjerom, svakodnevicom – distopija će nas naprosto i dalje držati u letargiji.

A mi ćemo i dalje zabrinuto gledati na ekranima TV-a i laptopa vlastitu propast. Stoga, barem pročitajmo što su najumniji naši preci napisali, rekli, napravili… I malo se dublje udubimo u dušu naših kćeri i sinova i unučadi, potomstvo čovječanstva prepušteno laži i prevari koje ih čekaju u baru, na privatnoj fešti, na TV-u, u shopping centru, na filmu, na mreži…

Iskreno se nadam da su ovo samo moja staračka mrzovolja i ”trajna” agonija, i znamo da nas ne čeka utopija, ali ni distopija možda nije tek tako ostvariva, kako to mnogi misle – da ćemo samo lie down and die, tješeći se besmislenom starozavjetnom doskočicom – blaženi koji umiru ne znajući, njihovo je carstvo nebesko…

A da se malo rasanimo i u ime mučne, trpeće mladosti, vratimo sebe same u nekadašnju mladost i djetinjstvo…

Ali, evo konkluzije kojom odgovara na sve to umni Dani Rodrik:

”Post-neoliberalni konsenzus već postoji, ali nećete ga pronaći u politikama američkog predsjednika Donalda Trumpa. Poslije decenije osporavanja i otpora, vrijeme je da se pomirimo s tim da je neoliberalizam mrtav i da njegovo mjesto zauzima novi konsenzus…

Prvi element novog konsenzusa je shvaćanje da je koncentracija ekonomske moći dostigla kritično visok nivo. Različite škole mišljenja izražavaju zabrinutost tim povodom na različite načine. Neki govore o dohodovnoj i imovinskoj nejednakost i njenim korozivnim posljedicama u političkom životu. Drugi brinu zbog opadanja snage tržišta i negativnih implikacija za konkurenciju. Neki problem vide u financijalizaciji koja ugrožava ekonomske i društvene prioritete.”

Circulus vitiosus se opasno zavrtio, a mi kao da ”uživamo” na onoj gigantskoj vrteški u bečkom Prateru… OK, fino je malo praviti staru budalu od sebe, a možda baš i nije, a?

Zato vam, ljubi moji potrpežljivi, obljubljam – da ću odsada višekratno odlutati u svoje djetinjstvo i mladost, kada je srcima bubnjala utopija – kao što bubnja i našem potomstvu. Jer mi možemo potomstvu ipak nešto vrijednoga poručiti, a ne tek starački sarkazam – and it’s a promess…

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Za europeizaciju Europske unije
    •  Aiaiai noi altri vieci-stari
    •  Humanizacija vs. bestijalizacija
    •  ''Vaše more – naše more'': Svoje more
    •  Bosna kao Gaza???
    •  Dobri čovjek Fulvio Tomizza (uz 90. godišnjicu rođenja)
    •  Kulturtreger
    •  Dan pobjede – Vae victis
    •  Srebrenica – svijest naših savjesti
    •  Dobri čovjek Fulvio Tomizza

> Svi tekstovi ovog autora