Uzaludna potraga za logikom u transformaciji zločinca

Ivica Đikić, ”Beara”, Ljevak-Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2016.

Da su se okolnosti malo drukčije splele i da je voljom svijeta, oličenog, možda, u osobi američkoga ambasadora u Beogradu, izbjegnut rat u bivšoj Jugoslaviji, i da se ta zemlja mirno raspala na republike od kojih je bila sastavljena, Ljubiša Beara bio bi ugledni i dobrostojeći vojni umirovljenik iz elitne splitske četvrti, kapetan bojnog broda umirovljen u admiralskom činu.

Ovako, Beara je organizator pogroma nad više tisuća srebreničkih muškaraca (broj žrtava đavo je u svakom našem općenarodnom, domoljubnom zločinu: jednima služi da kažu kako zločina nije ni bilo, a drugima je svaki broj nedovoljan da ispuni kolektivno suživljavanje s ulogom žrtve).

Beara je odredio mjesto i vrijeme pogubljenja, i od njegovih je organizacijskih sposobnosti, zapravo, zavisilo koliko će ljudi biti ubijeno. Za srebreničke muškarce – za sve koji su, kao u kakvoj epskoj pjesmi, bili veći od puške – bilo bi bolje da se na njegovom mjestu našao manje sposoban oficir, makar bio i krvoločniji.

Ovaj događaj sud je okarakterizirao kao genocid, takvim je potvrđen u europskoj javnosti, takvim su ga opisali pravnici, pisci, kroničari jugoslavenskih ratova na Zapadu.

Beara je organizator pogroma nad više tisuća srebreničkih muškaraca (broj žrtava đavo je u svakom našem općenarodnom, domoljubnom zločinu: jednima služi da kažu kako zločina nije ni bilo, a drugima je svaki broj nedovoljan da ispuni kolektivno suživljavanje s ulogom žrtve)

Za razliku od onoga što se zbivalo u vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, Srebrenički zločin javan je, snimljen je i fotografiran, prisutan u svijesti onih koji ne pripadaju ni narodu u čije ime je pogrom proveden, kao ni narodu nad čijim je pojedinim pripadnicima zločin počinjen. Srebrenica se ne može sakriti drukčije osim vjerovanjem da se nije dogodila. Protiv vjerovanja se nema čime.

Ljubiša Beara se kao oficir Vojske Republike Srpske potpisivao svojim mornaričkim činom. Očito mu je do kraja bilo stalo do te distinkcije: mornarica je u kolektivnoj percepciji ovoga svijeta bila elitna, gospodstvena u odnosu na kopnenu vojsku. Osim toga, taj čovjek je podrijetlom Dalmatinac, iz zaleđa Splita, iako se slučajno rodio u Sarajevu.

Taj ga je slučaj i doveo u VRS i u bosanski rat. Da se rodio u Splitu, ili u Zelovu kod Muća, odakle su Beare, rat bi za njega bio završen 3. siječnja 1992, potpisivanjem Sarajevskog primirja. U tom bi slučaju poživio kao frustrirani vojni umirovljenik, vjerojatno u Beogradu i vjerojatno bez admiralskog čina.

Između predratnog mornaričkog obavještajca, koji je insistirao na svom dalmatinskom govoru i koji je izvan svake sumnje bio vjernik bratstva i jedinstva, i organizatora srebreničkog genocida, koji je uspio provesti masovni zločin usprkos vremenskoj stisci i kaotičnim okolnostima, ne postoji ni poveznica ni jasna evolucijska linija.

Beara nije iz obitelji koju su u Drugome svjetskom ratu poklale ustaše, nije ni seoski siledžija, organski nacionalist i primitivac, ništa od onog što je, recimo, bio Ratko Mladić. Tko god se pozabavi Bearinom pričom, a ima barem minimalnu imaginaciju i moralno čulo, bit će uvučen u tu crnu rupu čovjekove duše: učini nam se da bismo u zlu znali sve kada bismo mogli znati što se dogodilo s njime. Zločinaca ima raznih, ali takvi kao Beara su najopasniji, jer ih je najteže objasniti.

Pisac je onaj koji nastoji razumjeti ljude. I to one koji se najradikalnije od njega razlikuju. One koje je najteže razumjeti. Pisac bi da razumije đavola i da ga prepozna u sebi.

Beara nije iz obitelji koju su u Drugome svjetskom ratu poklale ustaše, nije ni seoski siledžija, organski nacionalist i primitivac, ništa od onog što je, recimo, bio Ratko Mladić. Tko god se pozabavi Bearinom pričom, a ima barem minimalnu imaginaciju i moralno čulo, bit će uvučen u tu crnu rupu čovjekove duše: učini nam se da bismo u zlu znali sve kada bismo mogli znati što se dogodilo s njime. Zločinaca ima raznih, ali takvi kao Beara su najopasniji, jer ih je najteže objasniti

Kako je to organizirati likvidaciju hiljada za pušku stasalih dječaka i odraslih ljudi? Odgovor na to pitanje je književnost. Istovremeno, bez odgovora na njega teško se može nastaviti život. Koliko god pokušavali zaboraviti, pitanje o Beari će nam se vraćati. Kao i pitanje o Jasenovcu, uostalom.

Ivica Đikić (Tomislavgrad 1977.) književnošću se najprije bavio usput, drugim oblikom novinarstva, da bi zatim postao pisac i pjesnik. No, njegov temeljni motiv je novinarski, zanima ga stvarnost, bilo da je upisana u vlastitu biografiju, u zavičaj i u zavičajne ritmove, bilo da se tiče ljudi koje nikada nije sreo, recimo Ljubiše Beare.

I pripovjedaču, i romanopiscu, pa čak i pjesniku u Đikićevom slučaju zanimljiv je isti onaj segment stvarnosti koji zanima i novinara. Njegova imaginacija bavi se nemogućim odgovorima: bilo da pokušava rekonstruirati emocionalni i moralni sklop organizatora srebreničkog pogroma, bilo da rekonstruira vlastiti život, onakav kakav bi mogao biti i kakav bi, zapravo, bio da su stvari onakve kakve nisu i da sam Đikić ne pripada kasti označenih i poraženih.

U tom smislu znakovita je, i užasavajuće tužna, njegova pjesma “Usamljenici”: “Jedino njih razumijem u ovom gradu/ Jedino su oni moji/ Premda ja nisam njihov/ Rijetki gradski usamljenici srednjih godina ili malo stariji/ Došli iz kamene provincije/ Na oljuštenim drvenim šankovima/ S votkama i opušcima/ Nacionalizmom ispod pripovjedačkog dara (…) Nikad ne priđem da prozborimo/ Bojim se njihove nesigurnosti i gorčine/ Tersluka/ Opsjednutosti Hrvatskom/ Zato samo produžim/ Mislim/ Da li i oni misle isto/ Ili su njihove misli uzvišenije”.

Ivica Đikić sam je izabrao svoj položaj u ovakvome hrvatskom društvu. Njegovo manjinstvo nije po rođenju i nasljedstvu, nego je odabrano u svakom svom detalju. Vječni Žid bez duge tradicije židovstva, čežnjivo zagledan u one koji bi ga najradije zaklali, iako ih savršeno dobro poznaje, i zna da su mu najbliži. A opet, tako je sam htio i jedino se tako i može biti pisac.

Jer nije mu takva sudbina zato što je urednik Novosti – i drugi su bili na takvim položajima, pa su blaženo nevidljivi i neprisutni – nije mu tako ni zato što je novinar, nego mu je tako što je pisac. I što ga zanima ono što čovjeka ne bi smjelo zanimati ako sebi dobro želi. Recimo, slučaj Ljubiše Beare. U toj vrsti interesa čovjek se ponaša poput vatrogasaca iz Černobila, koji su gasili živi atomski reaktor, jer je to bio jedini način da se spasi svijet.

Model za “Bearu”, “dokumentarni roman o srebreničkom genocidu” (izdanje Ljevak i Synopsis) Ivica Đikić pronašao je u “Anatomiji jedne pobune”, španjolskog romanopisca Javiera Cercasa. Preuzeo ga je ne trudeći se da to sakrije. Pisci preuzimaju tuđe modele, grade svoje romane krećući se po skelama koje je postavio netko drugi, i tu nema ničega zazornog.

I pripovjedaču, i romanopiscu, pa čak i pjesniku u Đikićevom slučaju zanimljiv je isti onaj segment stvarnosti koji zanima i novinara. Njegova imaginacija bavi se nemogućim odgovorima: bilo da pokušava rekonstruirati emocionalni i moralni sklop organizatora srebreničkog pogroma, bilo da rekonstruira vlastiti život, onakav kakav bi mogao biti i kakav bi, zapravo, bio da su stvari onakve kakve nisu i da sam Đikić ne pripada kasti označenih i poraženih

Ali je na kraju, kada obje knjige imamo pred očima, razlika između Đikićeva i Cercasova romana supstancijalna: svoju knjigu o neuspjelom vojnom puču, na čijoj se propasti uzdigla španjolska demokracije, Španjolac piše iz perspektive pobjednika, dok naš Duvnjak svoju knjigu piše iz perspektive dubokoga, premda neosviještenog poraza. Za život nije, ali za književnost to jest neusporedivo povoljnija i sretnija perspektiva.

Đikić se služi dokumentima, zapisnicima s haškog suđenja, izjavama svjedoka i koječim drugim u pokušaju da do u sat rekonstruira dane nakon pada Srebrenice i događaje koji su vodili pogromu. Usporedo prati moralnu, političku i nacionalnu transformaciju Ljubiše Beare, ali i cijeloga njegovog oficirskog naraštaja, i pokušava sa strane osmotriti samoga sebe i vlastite motive bavljenja ovom temom.

Rupe u Bearinoj biografiji, koje nastaju i kao posljedica konspiracije jednoga kontraobavještajnog oficira, Đikić ispunjava vlastitom biografijom. Ali nije to nikakva ekshibicija, još manje je nepotrebno upisivanje privatnih podataka u javnu pripovijest: govoreći o sebi pisac, zapravo, najbolje i najtačnije govori o svome glavnom liku.

Sebe suočiti zločincu, ali to učiniti odistinski i bez uzmaka, valjda je u našem slučaju i jedini način da se o zločincu nešto sazna, budući da je on, zločinac, zaštićen kolektivnim pristajanjem zajednice uz njegovo djelo. Iza pisca, naime, ne stoji nitko, a iza Ljubiše Beare stoje, manje ili više, svi.

Model za “Bearu”, “dokumentarni roman o srebreničkom genocidu” (izdanje Ljevak i Synopsis) Ivica Đikić pronašao je u “Anatomiji jedne pobune”, španjolskog romanopisca Javiera Cercasa. Preuzeo ga je ne trudeći se da to sakrije. Pisci preuzimaju tuđe modele, grade svoje romane krećući se po skelama koje je postavio netko drugi, i tu nema ničega zazornog

Ne samo oni koji relativiziraju ili negiraju srebrenički zločin, oni kojima je jako stalo do toga da se ne koristi riječ genocid, oni koji osjećaju potrebu da neizravno štite Bearu samo zato što pripadaju istom narodu kao i on, nego su uz Ljubišu Bearu svi oni koji relativiziraju ili negiraju bilo koji zločin toga rata i našega dvadesetog stoljeća, svejedno u ime kojeg je naroda počinjen.

Na kraju, uz njega su i oni koji punoga srca i demonstrativno danas grle Nasera Orića, koliko god Orić pravno gledajući bio ispravan i neosuđen čovjek.

Iz književne perspektive: da bi se doista bilo protiv Beare moralo bi se Bearu razumjeti. I to je ona tačka u kojoj se susreću ljudski i književni razlozi, i u kojoj čovjek ostaje sam pred zločinom počinjenim na njegove oči. Đikić uzalud traga za logikom i racionalnim slijedom u Bearinoj transformaciji.

Ta je potraga, međutim, najviša odlika ove knjige, nepristajanje na jednostavna i stereotipna objašnjenja, na kolektiviziranje individualnog zla, pa makar i kolektiv iza njega stao.

(Prenosimo s autorova portala).

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora