autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Uzdravlje! Živjeli!

AUTOR: Borivoj Dovniković-BORDO / 17.10.2015.
Borivoj Dovniković-BORDO

Borivoj Dovniković-BORDO

Kroz svoju historiju ljudi uživaju u raznim pićima, a počeli su s vodom koju im je Bog poklonio kao neophodnu delikatesu. Nekidan su nam mediji javili da je tekuća voda pronađena na Marsu, što pokazuje da na Marsu može biti (ili je bilo) živih bića. Uzrečica ”pao s Marsa“ dobija na relevantnosti. Znači, naši preci već su davno prije pronalaska američkog modula znali za marsovce! Sad čekamo vijest da su pronađeni i tragovi rakije. Jer ako je na Marsu postojalo društvo, ono nije moglo bez pravog pića.

Danas ću o piću kao običaju u vezi tri ljudske osobine: ili si normalan konzument, ili si apstinent ili si alkoholičar. Da biste ove moje tekstove na Autografu držali vjerodostojnim, ja sebe brže-bolje svrstavam u normalne konzumente, s dodatkom u g u r m a n e , jer je činjenica, kao i u hrani, da pijem malo ali dobro, kako pametno veli firma koja proizvodi alkoholna pića, ali njoj je ipak važno da proda sve svoje produkte, pa i lošije, samo da uznaprijedi konačni profit. A meni je stalo da uživam s a m o u dobrim pićima, bilo da se radi o aperitivima, vinima ili digestivima.

Imao sam susjeda, novinara u mirovini, koji nije mario za ova moja pravila. Često sam ga susretao kako se vraća kući s kašetom jeftinih vina, jer je njega zanimala količina, a ne kvaliteta. Svaki put me je zvao da ga posjetim da popričamo, a ja sam znao da me želi kao gosta kojega će, pred suprugom, ponuditi pićem, čemu će se onda i on pridružiti.

Trebalo je izdržati šest dana festivala pijući uz objede vodu, voćne sokove ili smiješne nadomjestke, razna lažna vina ili piva. Možete li, ljudi, zamisliti da uz mesna jela (meso je u Iranu veoma važno, a čorbasta jela rijetka) nemate ni rakije, ni vina ni piva! Zamislite me na kraju u avionu za Europu, kad me je dočekala ljubazna stjuardesa s pitanjem što želim popiti. -Viski!!! – zavapio sam, kao da su me od utapanja spasili iz rijeke. Stjuardese su sa smiješkom popratile moj jauk, jer to doživljaju kod svakog poleta iz Irana

Kao Slavonac, iz istočne Slavonije i zapadnog Srijema, od malena sam bio vezan, uz ostale naše genijalne prehrambene specijalitete, i uz piće. Kao ni cigarete, ni rakija nije u mom djetinjstvu smatrana porokom (ne treba u tome uzimati u obzir alkoholizam), protiv čega bi se mediji trebali borili u sklopu prosvjećivanja masa.

Samo po sebi znalo se da piće i duhan nisu za mlade do punoljetnosti. Da punoljetni mladić počne pušiti te piti rakiju prije obroka, bilo je normalno, čak je to bio znak da je postao muškarac. Naravno, na djevojke se to nije odnosilo; a za njih je bilo prirodno da nisu podložne ni pušenju ni alkoholu. Doduše, iz američkih filmova u kinima mogle su se vidjeti filmske dive s cigaretom ili čašom u ruci, ali to je bilo negdje u dalekom svijetu u koji mi nismo spadali.

Uostalom, u to doba još nije bilo razvijenog ni radija, a kamoli vizualne senzacije – televizije, pa je narod živio samo u okviru deset Božjih zapovijedi, koje su prenošene usmeno stoljećima. A tetke su mi pričale kako me je djed, s velikim bijelim brkovima i vječnim šeširom nad očima, kao četverogodišnjeg unuka znao posjesti na koljena i dati da okusim kap šljivovice, ponosno tepajući: ”Vidi mog muškarčinu!…” Vjerojatno nije mogao ni zamisliti da mu unuk neće posegnuti za čokanjem kad poraste.

Da ne bi pretjerao u rakiji, májka (s dugouzlaznim prvim á) posluživala je djeda šljivom kao ostale, a onda je flašu skrivala svuda po kući. On je, s druge strane, imao nos da pronalazi te flaše, obično među mnogobrojnim bocama sa zimnicom. Pa kad bi se djed nakon uspjele potrage pojavio iz špajze brišući brkove, poslovično bi uzdahnula: – Naš’o, naš’o, bôlja ga uvat’la!…

Poslije velikog rata četiri godine moje mladosti, do prelaska u Zagreb, živio sam uglavnom u Čepinu, pored Osijeka, te sam kao gimnazijalac upoznao život na selu u svim njegovim vidovima. Pa i prehranu, a potom i kulturu pića, u našem slučaju rakije, koja me, kao dobra vila, prati kroz život do današnjih dana.

Da biste ove moje tekstove na Autografu držali vjerodostojnim, ja sebe brže-bolje svrstavam u normalne konzumente, s dodatkom u g u r m a n e , jer je činjenica, kao i u hrani, da pijem malo ali dobro, kako pametno veli firma koja proizvodi alkoholna pića, ali njoj je ipak važno da proda sve svoje produkte, pa i lošije, samo da uznaprijedi konačni profit. A meni je stalo da uživam s a m o u dobrim pićima, bilo da se radi o aperitivima, vinima ili digestivima

Rakija je bila važna u svakodnevnom seoskom jelovniku, pa onda i kao dio hrane koja bi se rano ujutro u korpi nosila na njivu za vrijeme poljoprivrednih radova. S nestrpljenjem se dočekivalo vrijeme za ručak oko 11 sati. Sjelo se u sjenu ispod kôla, jer u našim beskrajnim njivama rijetko ima hlada. Prvo bi se nazdravilo rakijom – iz flaše koja je bila hlađena u najbližoj djetelini (efektnom hladioniku bez električne struje na slavonskim njivama). Bosanski čobani hlade svoju bocu šljive u obližnjem potoku (nažalost kod nas je najbliži kanal s tekućom vodom ko zna koliko kilometara udaljen, o rijeci da ne govorim).

U kući je uz svaki obrok redovito bila servirana rakija (od naših šljiva iz bašče). Májka (baka) bi povremeno prilazila s bocom: ”Oćeš još rakije?”

Da mi Bosanci ne bi prigovorili da prisvajam rakiju kao slavonski brend, moram priznati da oni spadaju u isti klub, i to ravnopravno, ako ne i s blagom prednošću. Kod njih je šljivovica također zaštitni znak, iza koje se danas svrstavaju ostale rakije najmaštovitijih porijeklâ (dunja, kajsija, kleka, zova, kruška, itd., itd.).

Neću nikada zaboraviti scenu iz jednog bosanskog filma u kojoj otac iz provincije dolazi u Sarajevo i u jednom modernom baru sinov prijatelj ponudi mu piće. On, kao sasvim razumljivu stvar, naručuje š l j î v u . – Šljivu? – prezrivo će mladić, – pa šljiva smrdi! Slijedi nezaboravni krupni plan glumca Zaima Muzaferije, s izgubljenim pogledom, kao da mu se ruše sve vrijednosti u životu: – Š l j î v a s m r d i ?!

Pojam b e k r i j a usko je vezan uz rakiju. Seoski momci sastajali bi se naveče u krčmi, da bi bistrili politiku i zapjevali, naravno, bećarac, za koji su tekstovi smišljani na licu mjesta. Kako to već ide, pjesmu je započinjao vodeći pjevač, da bi se ostali pridružili ponavljajući uglas stih. Sadržaji su uglavnom bili satirični i duhoviti, uglavnom su se odnosili na poznate događaje i ličnosti u selu i, naravno, na žene. Koliko ja znam, tu nikad nije bilo kukanja za izgubljenim ljubavima, ni uzdaha za neosvojenim curama, nego uvijek o podrazumijevajućim uspjesima u tom pogledu.

Tetke su mi pričale kako me je djed, s velikim bijelim brkovima i vječnim šeširom nad očima, kao četverogodišnjeg unuka znao posjesti na koljena i dati da okusim kap šljivovice, ponosno tepajući: ”Vidi mog muškarčinu!…“ Vjerojatno nije mogao ni zamisliti da mu unuk neće posegnuti za čokanjem kad poraste

Najzanimljivije su obijesne ”larpurlar“ pjesme, koje su, koliko ja znam, nepoznate u ostalim narodnim umotvorinama u svijetu. Da citiram jednu koju sam zapamtio: ”Ja u sobi, žena na vr’ bašče / ženo moja, udarim te ciglom…“ Svi ti bekrijski običaji nestajali su pedesetih godina prošlog vijeka širenjem radija, zatim televizije i automobila u životu sela.

Sjećam se da sam se u krugu starijih našao već u višim razredima gimnazije, pa je tako rakija od tada postala moj običajni pratilac (u normalnim dozama, naravno). Kod nas danas u restoranima nema problema da pred ručak dobijem neku od voćnih rakija; šljiva mi više nije na prvom mjestu (oprosti, Zaime!), već neke od ostalih navedenih maštovitih ponuda.

U svijetu u tom pogledu čovjek svašta doživljava. Prvo, što to u pojedinoj zemlji zamjenjuje našu rakiju, po sastavu i po nazivu? U restoranima u Italiji i Francuskoj naručujem grappu, u Austriji i Njemačkoj schnaps, u Engleskoj brandy, u Portugalu porto, u Mađarskoj palinku, u Bugarskoj rakïju, u Turskoj rakï (ko je kome prisvojio to sveto ime?). U Kini nam je najbliži mao-tai, ali koji se proizvodi u velikim rasponima jačine. Tako smo u prvoj posjeti Kini 1983. bili ponuđeni blažim mao-taiem, koji smo, na divljenje domaćina, pili kao obično vino; no kasnije smo u Beču kupili bocu mao-taia koji nas je kod kuće zaprepastio – bio je jačine 70 posto alkohola! Zavolio sam japanski sake, na koji se treba priviknuti, jer je lagan i servira se topao, u malim čašicama pa se toči polako i često. U Meksiku je nezamjenjiva tekila.

U slavenskim zemljama, sa sličnim ukusima kao kod nas, piju uglavnom votku. S time da u Poljskoj imaju odličnu žubrovku, te vodku s percem (s ljutom papričicom na dnu boce). U Rusiji je posebna priča, na koju sam navikao dok sam u Moskvi radio na koprodukcijskom animiranom filmu. Tamo uz ručak prakticiraju ili votku ili konjak (najkvalitetniji je armenski, pogotovo onaj s pet zvjezdica). Kako postoji opasnost od samogona, neslužbene individualne proizvodnje votke od (jeftinijeg) krompira, što zna biti opasno po zdravlje, preporučuje se isključivo kupovanje u trgovinama poznatih votki (koje se peku od žita).

Neću nikada zaboraviti scenu iz jednog bosanskog filma u kojoj otac iz provincije dolazi u Sarajevo i u jednom modernom baru sinov prijatelj ponudi mu piće. On, kao sasvim razumljivu stvar, naručuje š l j î v u . – Šljivu? – prezrivo će mladić, – pa šljiva smrdi! Slijedi nezaboravni krupni plan glumca Zaima Muzaferije, s izgubljenim pogledom, kao da mu se ruše sve vrijednosti u životu: – Š l j î v a s m r d i ?!

Ne znam da li je danas ista situacija kao nekada u bivšem Sovjetskom Savezu. U Bugarskoj je bez konkurencije bila vinogradnaja, najbolja lozovača koju sam ikad okusio, ali također ne znam postoji li još i danas (kapitalizam, kao i kod nas, zna donijeti i nelogična iznenađenja).
Ja, ljubitelj dobre kapljice, ne dam se smesti u svijetu raznim običajima u pogledu pića. U Sjedinjenim Državama to je različito u pojedinim saveznim državama. Kako ujutru i naveče uvijek želim imati uza se svoj aperitiv, u New Yorku treba potražiti prodavaonicu alkohola (u običnim ga samoposlugama nema), koje su odlično snabdjevene pićima iz čitavog svijeta, ali za naše pojmove te su trgovine veoma rijetke.

Zbog velikog poreza na alkohol na tržištu opstaju samo oni prodavači koji izdrže konkurenciju. Tako me je jednom domaćin vozio u prilično udaljenu prodavaonicu ABC (Alcohol Beverage Control) da bih kupio nekakvu rakiju. I dobio sam bocu šljivovice od 7 dl, koju sam jako skupo platio! Ali, ljudi, to je bila najbolja šljivovica u mom životu – i do danas nisam promijenio mišljenje. Proizvođač je iz Kalifornije, što kaže da najbolju industrijsku šljivovicu ne peku na Balkanu, već u Americi.

U nekim saveznim državama SAD alkoholna pića su uglavnom zabranjena. S time u vezi, najrigidniji primjer doživio sam u Virginia Beachu, rodnom gradu heroja iz Drugog svjetskog rata generala Douglasa McArthura. Tamo se alkoholno piće toči isključivo u ograđenom prostoru oko luke. Na ogradi su upozorenja da je uživanje alkoholnih pića izvan tog područja strogo zabranjeno.

A odande sam prešao u Boston, u državu Massachusetts, i tamo je sve obratno – alkoholna pića prodaju se u svim dućanima, kao kod nas. Znači, dade se živjeti i u Sjedinjenim državama, samo moraš prethodno proučiti zakone svih država.

U Kini alkohol nije zabranjen, ali se nerado nudi uz jelo, čak i u službenim prilikama. Tako sam, u okviru jedne međunarodne animacijske priredbe u Pekingu, bio na svečanoj večeri u kineskom saveznom Parlamentu, gdje sam za stolom sjedio s kolegama sa Zapada. Uz bogatu ponudu izvrsnih jela nisu nam ponudili piće dok ja nisam intervenirao. Tada nam je konobarica svakome nalila vino u trećinu čašice od pola deci, i brzo se izgubila.

Zbog velikog poreza na alkohol na tržištu opstaju samo oni prodavači koji izdrže konkurenciju. Tako me je jednom domaćin vozio u prilično udaljenu prodavaonicu ABC (Alcohol Beverage Control) da bih kupio nekakvu rakiju. I dobio sam bocu šljivovice od 7dl, koju sam jako skupo platio! Ali, ljudi, to je bila najbolja šljivovica u mom životu – i do danas nisam promijenio mišljenje. Proizvođač je iz Kalifornije, što kaže da najbolju industrijsku šljivovicu ne peku na Balkanu, već u Americi

Kad sam je na sljedećem prolasku zamolio da nam, brate, dolije još vina, ponovila je prvu operaciju – opet samo trećinu čašice. O nekakvoj rakiji nije bilo ni govora. Bit će da Kinezi, koji inače u principu ne piju, paze da im se gosti ne napijaju preko mjere.
Japanci, kao što se zna, konzumiraju svoj (lagani) sake u minijaturnim čašicama. Na isto tako službenom ručku u Hiroshimi s predstavnicima filmskog festivala i grada, duže vrijeme smo pred ručak uzalud očekivali aperitiv. Kad sam ja, po mom običaju, namjeravao (diplomatski) intervenirati, supruga me je htjela spriječiti šaptom: ”Mislit će da si alkoholičar!“ No nisam se dao, pa sam zatražio pažnju domaćina: – Gospodo, čuli smo za vaš čuveni s a k e… – Volite sake?! – uskliknuo je domaćin i smjesta oduševljeno pozvao konobara. Začas smo svi uživali u prvoklasnom čuvenom japanskom aperitivu – uključivši i naše domaćine, koji se nisu mnogo ustručavali da zdušno nadopunjavaju sakeom svoje keramičke čašice tokom čitavog bogatog ručka. Tome se pridružilo i moje društvo.

U Iranu za nas postoji problem – tamo je alkohol strogo zabranjen u skladu s njihovim vjerskim zakonima. Za Irance se ne bih brinuo, ali tamo se taj zakon odnosi i na strane goste. Trebalo je izdržati šest dana festivala pijući uz objede vodu, voćne sokove ili smiješne nadomjeske, razna lažna vina ili piva. Možete li, ljudi, zamisliti da uz mesna jela (meso je u Iranu veoma važno, a čorbasta jela rijetka) nemate ni rakije, ni vina ni piva! Zamislite me na kraju u avionu za Evropu, kad me je dočekala ljubazna stjuardesa s pitanjem što želim popiti.

-Viski!!! – zavapio sam, kao da su me od utapanja spasili iz rijeke. Stjuardese su sa smiješkom popratile moj jauk, jer to doživljaju kod svakog poleta iz Irana.

U baltičkim zemljama nastoje suzbiti alkohol kao drogu, pa žedni Šveđani vikendom brodovima preko zaljeva odlaze u susjednu Estoniju gdje nema te zabrane, pa smo na kraju vikenda vidjeli kako ih naveče talinska policija mrtve pijane skuplja po gradu i odnosi na njihov brod.

U Norveškoj je vrlo teško doći do alkohola, a pije se uglavnom samo vikendom i onda se nadoknadi ono što je propušteno tokom tjedna. Tako nas je jedne subote domaćin poveo na koncert jednog džez-sastava (koji genijalno izvodi afričku muziku). Čudilo me je da domaćin poziva taksi, a ne uzima svoj automobil (klub nije daleko od kuće); tek kasnije vidio sam u čemu je vic. Za vrijeme koncerta poslužuje se alkohol koji gotovo svi željno i neprekidno naručuju. Na kraju smo domaćina odnijeli u taksi i istovarili kod kuće

U Norveškoj je vrlo teško doći do alkohola, a pije se uglavnom samo vikendom i onda se nadoknadi ono što je propušteno tokom tjedna. Tako nas je jedne subote domaćin poveo na koncert jednog džez-sastava (koji genijalno izvodi afričku muziku). Čudilo me je da domaćin poziva taksi, a ne uzima svoj automobil (klub nije daleko od kuće); tek kasnije vidio sam u čemu je vic. Za vrijeme koncerta poslužuje se alkohol koji gotovo svi željno i neprekidno naručuju. Na kraju smo domaćina odnijeli u taksi i istovarili kod kuće.

Tek smo sutradan mogli pričati o sinoćnjem koncertu (o dijelu koji je, naravno, on zapamtio). Inače Norvežani proizvode prvoklasnu rakiju od krumpira a k v a v i t u , koja je poznata po tome što nakon proizvodnje boce organizirano plove brodovima na jug Globusa da prijeđu ekvator i vrate u Norvešku.

Dok ovo pišem, čekajući poziv supruge za ručak, na dohvatu ruke mi je štampla kajsijevače (marelice), redovito dostavljane od opg-a iz Kašine pored Zagreba. Takve kvalitete nema u našim dućanima, n e m a !

Uzdravlje!

Još tekstova ovog autora:

     Petero žena na drvećima
     Milane, bravo majstore!
     Časni sude, kriv sam!
     Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
     Situacija
     Visoki turizam
     Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
     Khrzhanovski na Luzhnikiju
     Štima(c)?
     Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija