novinarstvo s potpisom
Valovi nasilja koji se kotrljaju Hrvatskom još su jedno upozorenje našem društvu – a to znači doslovce svakome od nas – da se reagirati mora. Na Braču napad na mlade ljude koji su došli raditi čime pomažu i sredini u kojoj rade; u Rijeci mučno ubojstvo na parkiralištu; u Zagrebu skupina takozvanih navijača brutalno premlaćuje čovjeka koji s nogometom veze nema, ali mu ne mogu oprostiti što nije iz grada iz kojeg su oni; u Slavoniji teški kamion kojim upravlja potpuno neodgovorni pojedinac uzima dva mlada života… Sve ovo vijesti su u samo nekoliko posljednjih dana.
Kad bismo stali nizati, primjerice, jednogodišnju »produkciju« nasilja – zgrozili bismo se. I to ne samo zbog količine, već i zbog bestijalnosti izvedbe te, što je i najgore, zbog pomjerenosti načina razmišljanja koji dovode do ovih oblika ekstremnog i u osnovi potpuno nepotrebnog nasilja.
Jer, u Zagrebu i na Braču žrtve su napadnute u čoporu, a i svi ostali elementi agresije bili su čisto životinjski, od brutalnosti do želje da se žrtva zatuče. Motiv je pritom za čopor bio jedan jedini – oni (žrtve) nisu naši. A to znači da je sve dozvoljeno.
Lako je moguće, zapravo najvjerojatnije je da su isti »naši i vaši« motivi pokretali i ubojicu s parkirališta na Viškovu. Samo što tu treba dodati i činjenicu da je napadač bio znatno mlađi i fizički jači, a žrtva se nije ni pokušala braniti pa je uslijedilo smrtonosno iživljavanje.
Ubojstvo kamionom slavonskih osnovnoškolki samo na prvi pogled ne spada u ovaj mračni krug hrvatskog nasilja, ali kad se pogleda bezobzirnost s kojom je vozač teškog kamiona uletio na parkiralište, onda je jasno da je i kod njega carevala ideja o snazi i moći stroja kojim upravlja, odnosno nebriga za one koji nisu tako jaki.
Svaki od ovih slučajeva izazvao je burne reakcije javnosti. Pa se tako kao krivci najčešće spominju političari koji svojim dvoličnim odnosom i neadekvatnom reakcijom na verbalne oblike nasilja motiviraju mnoge i na fizičko nasilje.
Govori se o socijalnim razlikama koje stvaraju sve brojnije skupine nezadovoljnih ljudi koji u ponekad i pravičnom bijesu odgovore traže šakom i nožem, a ne razgovorom. Puno je i onih koji ovu plimu nasilja tumače logičnom posljedicom razvoja opće svjetske bezosjećajnosti stvorene tijekom posljednjih dvadesetak godina razvojem digitalne tehnologije koja dehumanizira čovjeka i svodi ga na virtualni lik iz računalnih igrica. I sve je to točno.
No, u traženju jednog krivca, obično se ne gleda samoga sebe pa se često previdi da smo za stanje koje postaje sve gore i gore, krivi i mi sami, a to znači da moramo preuzeti i odgovornost te djelovati, svatko na svom području.
To pak znači, mora se reći direktno, konkreto i jasno – NE. Čvrsto i jako NE koje je na Braču rekao mladi vatrogasac te potom koji trenutak i taksist iz toga gradića. NE koje je pred koji mjesec-dva rekla i ona djevojka koja je beogradskom vaterpolistu na splitskoj rivi pružila ruku da ga izvuče iz mora.
NE koje govori dio hrabrijih medija i intelektualaca čija je poruka jasna i glasi NE U MOJE IME jer je moja Hrvatska nešto sasvim drugo i potpuno se razlikuje od primitivne zatupljenosti i zatucanosti koja rađa mržnjom prema svemu što je drugačije.
Ovakvog protivljena ima, ali ga je premalo, a ono što dodatno zabrinjava je da ovu krajnje pozitivnu reakciju ne slijedi i sustav. Političari, zna se, samo ispaljuju fraze koje u odnosu na direktnu reakciju bračkog vatrogasca nemaju ni milijunti dio milimetra njegovog čina.
Crkva, kao i obično, mudro šuti i čeka što će im najviše odgovarati pa onda vuku poteze. Ipak, najgore je stanje tamo gdje bi se problematika nasilja najbrže i najefikasnije riješila. U sudstvu. Jer, počinitelji svih spomenutih djela uhvaćeni su, ali to, u osnovi, ne mora značiti ništa.
Naime, kad se okrivljenike preda u daljnji postupak, klasični problem nasilja pretvara se u hrvatski problem nasilja. Uz sposobnog advokata, a to znači onog koji će se na riječ moral samo cinično nasmiješiti, svaki od gore spomenutih nasilnika i ubojica bit će ili oslobođen vrlo brzo, ili će mu kazna biti daleko blaža od zaslužene.
Ne vjerujete? Pričekajmo sudske postupke pa ćemo se onda zajedno čuditi kao što smo to činili i nedavno, kad je Daruvarcu kazna smanjena za godinu dana jer je rekao da mu je žao, a obrana mladog zagrebačkog monstruma koji je s 88 uboda izmasakrirao svoju trudnu djevojku poseže za tvrdnjom kako je bio isprovociran!
Eto. Zločini su itekako jasni i vidljivi, samo što za njih prave kazne nema i dok god bude tako, valovi nasilja harat će Hrvatskom. Sve jače i jače.
(Prenosimo s portala Novog lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.