Vampiri napadaju Jasenovac

Iako su se pokušali registrirati kao udruga, u čemu nisu uspjeli jer je tijelo državne uprave prepoznalo da se radi o negacionistima holokausta i da bi se time, kad bi ih se priznalo, žestoko kršio Ustav i zakoni naše zemlje, ”Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac” nastavlja svojim zamislima i sada javlja da je pokrenulo web stranicu.

”Društvo” su osnovali u lipnju 2014. hrvatski povjesničari, akademici, profesori i novinari kako bi ”ustanovili što realniju sliku događaja u Jasenovcu od 1941. do 1945., kao i u nakon 1945. godine.” Oni tvrde da taj logor od 1941. do 1945. ”nije bio ‘logor smrti’ kako je to godinama tvrdila jugoslavenska, komunistička historiografija”, odnosno kako to tvrde hrvatski predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović (Josipović je to ponovio i u Auschwitzu prilikom komemoracije 70. godišnjice oslobođenja toga logora smrti, najvećeg u povijesti), kako to dokazuju Ivo i Slavko Goldstein ili kako to definiraju djelatnici Spomen područja Jasenovac (Nataša Jovičić, Nataša Mataušić i kolege).

Iako su se pokušali registrirati kao udruga, u čemu nisu uspjeli jer je tijelo državne uprave prepoznalo da se radi o negacionistima holokausta i da bi se time, kad bi ih se priznalo, žestoko kršio Ustav i zakoni naše zemlje, ”Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”, nastavlja svojim zamislima i sada javlja da je pokrenulo web stranicu

Ali se sada članovi Društva koncentriraju na dokazivanje da je iz ustaških ruku logor 1945. prešao u ”još gore”, komunističke, da bi djelovao nad sirotim Hrvatima sve do 1951. Kako bi imali ”građu”, oslanjaju se na članak ”Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima” Stipa Pilića (člana Društva iz Zagreba) i Blanke Matković iz Londona, koji je objavljen u časopisu za povijesne znanosti HAZU-a iz Zadra, broj 56, prosinac 2014., što je na velika zvona dao promotor ”Društva” i promicatelj ”ustašologije” novinar Zvonimir Despot u Večernjem listu (10. 1. 2015., prilog Obzor).

Ukratko, smisao toga članka je diskvalificirati Slavka Goldsteina i svakog tko zagovara tezu o postojanju radne grupe Jasenovac u kojoj su bili ustaše i drugi ratni zarobljenici koji su radili na sanaciji bivšeg ustaškog logora smrti (demontaža zidova i miniranih objekata), a sve kako bi se nepobitno dokazala genocidnost partizana i komunističkih vlasti spram Hrvata, odnosno da ”je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora”.

Ima već jedno, čini mi se, osamnaest godina, to jest otkako je 1998. Josip Jurčević, možebitni savjetnik novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i jedan od vodećih negacionista u Hrvatskoj, objavio knjigu ”Nastanak jasenovačkog mita – Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske” (drugo izdanje, koje posjedujem, izdanje je Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005., te ima 203 stranice), da ide ”stručna rasprava” kojom negacionisti navaljuju na antifašiste, na institucije Republike Hrvatske, na Ustav i zakone, na zdrav razum i na naše živce.

Puno bi negacionista trebalo spominjati, ali javnost pamti polemiku Ive Goldsteina i negacioniste Josipa Pečarića, koji je ekspozitura ”Društva” u redovima HAZU. Tu je i drugi junak ”Društva” Mladen Ivezić, autor knjige ”Titov Jasenovac”, itd.

Čine to knjigama okruglim stolovima, pamfletima i feljtonima u desničarskim listovima, od Hrvatskog lista do Glasa Koncila, preko ”uljuđenih portala” tipa Dnevno i Direktno, najčešće, kako to i biva, bez adekvatne znanstvene aparature.

Baš kao što je pokušaj tajnika rečenog ”Društva” novinara Igora Vukića, koji je sa svojim feljtonom u Glasu Koncila hodočastio od redakcije do redakcije (da, tražio je i moju pomoć da feljton ugleda svjetlo dana nakon što su ga iz razumljivih razloga ispedalirali kolege iz srpskih listova) sve dok nije naišao na istomišljenika iz katoličkog tjednika Tomislava Vukovića (koji mu je otvorio vrata te redakcije dok je Ivan Miklenić pripremao topli čaj i dekicu za beskućnika Vukića). Feljton (objavljivanje je počelo ovako ili ovdje: http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=22168) je ohrabrio naše vitezove da osnuju ”Društvo” jer su konačno našli ”operativca” koji će se primiti ”krvavoga posla” vođenja tajničkih poslova.

Ima već jedno, čini mi se, osamnaest godina, otkako je 1998. Josip Jurčević, možebitni savjetnik novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i jedan od vodećih negacionista u Hrvatskoj, objavio knjigu ”Nastanak jasenovačkog mita – Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske” (drugo izdanje, koje posjedujem, izdanje je Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005., te ima 203 stranice), da traje ”stručna rasprava” kojom negacionisti navaljuju na antifašiste, na institucije Republike Hrvatske, na Ustav i zakone, na zdrav razum i na naše živce

Istraživač Igor Vukić, inače novinar “Privrednog vjesnika”, već se godinama intenzivno bavi, kako mi reče, “tabu temom” Jasenovac jer je osobno involviran u priču. Vukićeva istraživanja trebala bi imati težinu budući da je on srpske nacionalnosti i zbog toga što su članovi njegove obitelji za vrijeme Drugog svjetskog rata prošli kroz logor Jasenovac nakon bitke na Kozari. Prema Vukićevim istraživanjima jedan dio zarobljenika proslijeđen je u Slavoniju. Drugi dio zarobljenih ljudi otpreman je preko logora u Jasenovcu i Staroj Gradišci na prisilni rad u Njemačku, a neki čak i u Norvešku (navodno i njegov djed). Masovnih likvidacija u Jasenovcu, kaže, uopće nije bilo. Sve suprotno od toga. Bila je to škola baleta i građanskog bontona.

Koliko je društvance Igora Vukića i ostalih negacionista ćaknuto govori rečenica iz njihova obrazloženja zašto su se okupili: ”Članovi društva uvjereni su da bi sveobuhvatno istraživanje potvrdilo ocjenu da je to (Jasenovac, op. D. P.) bio radni i sabirni logor, kako mu je glasio i službeni naziv, u koji zatočenici nisu dovođeni s namjerom da bi bili ubijani.” Majko mila i sveta!

Stvar je postala aktualnija nakon intervjua u zadarskom Hrvatskome listu (kolovoz 2012.) glavnoga kolovođe tih strašila. Intervju s povjesničarom i arhivistom, katoličkim svećenikom i djelatnikom od velikoga povjerenja zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića dr. Stjepanom Razumom, objavljen u zadarskome Hrvatskom listu, u samo dva dana preuzet je i prenesen na više portala u Hrvatskoj i izvan nje, a proširen je i elektroničkom poštom. Taj odjek je razumljiv već i zbog naslova: “Vrijeme je da srušimo velikosrpski mit o Jasenovcu”.

U tom intervjuu dr. Razum vidi utvrđivanje povijesnih činjenica kao sudski proces anglosaksonskog tipa (konstatirao je kolega Inoslav Bešker u Jutarnjem listu 22. 8. 2012.), gdje je s jedne strane optužba koja gusli samo svoju tezu, a nepravedno bi bilo “da sudac u nekom postupku prihvati obtužbu kao konačnu istinu”. Stoga: “Dužnost je hrvatskih povjesničara, sveta dužnost cijeloga ovoga naraštaja, da kaže riječ obrane, jer je od strane komunističke obtužbe obtužena cjelina hrvatskoga naroda.” On osporava podatak o 83.000 pojedinačno utvrđenih žrtava jer “višedesetljetnom promičbom jasenovačkoga mita dovedeni smo u stanje da mi danas moramo dokazivati da masovnog broja žrtava nije bilo”.

Katolički svećenik Razum, čini se, simpatizira ustaše. Kao i njegova ”ekipa”, uostalom. Sve su započeli, sudi on, četnici pobunom u srpnju 1941. protiv ”zakonite hrvatske vlasti”. Prethodno donesene rasne zakone ustaške vlasti uopće ne spominje, Židove spominje samo kao “pokrovitelje jugoboljševika”, Rome ni slučajno. “Za dom spremni” je među kršćanskim i domoljubnim pozdravima za njega “jedan od ljepših”, pa “ako taj pozdrav nekome smeta, onda mu smeta obitelj kao takva, kao i domovina hrvatskoga naroda”. I tako dalje, i tako slično. Za rigat.

Koliko je društvance Igora Vukića i ostalih negacionista ćaknuto, govori rečenica iz njihova obrazloženja zašto su se okupili: ”Članovi društva uvjereni su da bi sveobuhvatno istraživanje potvrdilo ocjenu da je to (Jasenovac, op. D. P.) bio radni i sabirni logor, kako mu je glasio i službeni naziv, u koji zatočenici nisu dovođeni s namjerom da bi bili ubijani.” Majko mila i sveta!

Koliko ih je bilo, žrtava? U Spomen području Jasenovac imaju poimenični popis od 83.145 žrtava (Vidi u http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284). Razumovo i Vukićevo ”Društvo” staju negdje na oko (u vrh glave) 1.000 umrlih i ubijenih od 1941.-1945. u Jasenovcu. Da ti pamet stane!

Elem, nađu se i povjesničari, na raznim stranama, koji primjećuju da je povjesnica rezultat interpretacije, pa je, eto, subjektivna, pa stoga činjenice služe tek za potkrepu teze. A ako je ne potkrepljuju? “Utoliko gore po činjenice”, glasi odgovor koji se apokrifno pripisuje Hegelu, dobacuje Bešker i zaključuje:

”Ljudi vjeruju ono što hoće. Za pojedine nema dokaza koji bi ih razuvjerili. Povjesničari nisu iznimka. Pa ni svećenici, čak i kad se inače grčevito bore protiv ‘relativizma’, dakle za apsolutizam vjerske Istine mimo aristotelovske evidentne istine. Eto zašto nema granica ne mitu, nego mitovima (ne samo) o Jasenovcu.”

Vukić me je pokušao uvjeriti da, eto, nema žrtava, nema tih 80 i kusur tisuća kostura na prostoru Jasenovca, ergo sve je to komunistička izmišljotina. A stvar je bitno jednostavnija: ali, avaj, Vukić, Razum i ostali vampiri hrane se krvlju iz Titova čela i iz njegovih usta prema motivu slikara Charlesa Billicha i njima nije do činjenica, ma kakvi! Neće ni da čuju da su jame naokolo Jasenovca ispod sela i ispod močvara, boli ih dupe za požrtvovan rad tamošnjih istraživača. Boli ih dupe i za bestijalna ubojstva Srba, Roma, Židova i drugih od strane ustaša. Boli ih dupe za povijesnu istinu.

Zanima ih logor ”nakon 45.”? Zatočenici iz Radne grupe Jasenovac borave u Jasenovcu od jeseni 1945. do jeseni 1947. Radna grupa Jasenovac I., pod zapovjedništvom Save Šakana od jeseni 1945. do travnja 1946. te Radna grupa Jasenovac II., pod zapovjedništvom Mirka Šimunjaka od travnja 1946. do jeseni 1947. nastavljaju raditi na demontaži nekadašnjeg ustaškog logora.

U jesen 1947. završeni su radovi na raščišćavanju ruševina bivšeg ustaškog logora Jasenovac te je u Jasenovcu ostalo (od prvotnih 600) oko 170-180 zatočenika koji su zajedno s novopridošlim zatočenicima, zarobljenim njemačkim vojnicima i pripadnicima ”Plavog bataljona”, radili na obnovi željezničkog mosta preko rijeke Save i pruge. Ta skupina ratnih zarobljenika bila je smještena u barakama u neposrednoj blizini željezničkog mosta uz rijeku Savu. Okončanjem poslova svi ratni zarobljenici odvedeni su 1948. iz Jasenovca. Nije bilo masovnih likvidacija Hrvata.

Spomen-područje Jasenovac mjesto je promišljanja i učenja, mjesto izgrađivanja osobnog stava prema zlu i zločinu, prema vrijednostima svakog ljudskog života, na moralnim načelima prema kojima svatko od nas treba pridonijeti izgrađivanju humanije budućnosti. Neka to bude rečeno i vampirima koji sišu krv iz izmučenih tijela žrtava naše povijesti

Treba istaći kako se, za razliku od nacističkih logora poput Auschwitza, Treblinke, Sobibora i drugih koji su zbog načina ubijanja u plinskim komorama nazvani industrijom smrti, u Jasenovcu ubijalo na najprimitivnije ”manufakturne” načine (ustaše su ubijali hladnim oružjem i oruđem). Nad time su se zgražali i sami njemački časnici u svojim izvještajima u Berlin i to je činjenica koja Jasenovac stavlja na mjesto jednog od najstrašnijih logora u Europi u razdoblju Drugog svjetskog rata.

Ovo je kolumna, a ne stručni članak. Tko može, a nije još to obavio, ima svetu dužnost da se iz prve ruke informira ili osobnim pohodom u memorijalni centar ili posjetom na web stranicu: http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5021

Koncentracioni logor Jasenovac bio je mjesto zatočenja, prisilnog rada i likvidacija u prvom redu srpskog pravoslavnog stanovništva koje je, u cilju stvaranja čistog etničkog teritorija, trebalo potpuno iskorijeniti s područja tzv. Nezavisne Države Hrvatske, kao i Židove i Rome, rasnim zakonima diskriminirano stanovništvo. U logoru je stradao i znatan broj Hrvata – komunista i antifašista, pripadnika Narodno – oslobodilačke vojske Hrvatske, kao i članova njihovih obitelji i drugih protivnika ustaškog režima.

Spomen-područje Jasenovac mjesto je promišljanja i učenja, mjesto izgrađivanja osobnog stava prema zlu i zločinu, prema vrijednostima svakog ljudskog života, na moralnim načelima prema kojima svatko od nas treba pridonijeti izgrađivanju humanije budućnosti. Neka to bude rečeno i vampirima koji sišu krv iz izmučenih tijela žrtava naše povijesti.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora