Važan korak Crkve u Đakovu za suočavanje s grozotama NDH

Prošli ponedjeljak smo obilježili 80. godišnjicu oslobađanja logora Auschwitz što se uzima i kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, što je posebno i dostojno zapamćeno komemorativno-molitvenom skupu na zagrebačkog groblju Mirogoj kod spomenika Mojsiju a zatim i spomen šetnjom od prostora gdje je bila sinagoga u Praškoj ulici do spomenika Holokaustu i žrtvama NDH kod zagrebačkog kolodvora.

Često kritiziramo Katoličku Crkvu kada propušta progovoriti o miru i dobru a mora te nas njena šutnja nas zna izbaciti iz cipela. Ali kada iz Crkve stižu dobri signali i važne geste treba to znati istaknuti.

Tako danas pozdravljam izlazak knjige “Židovski sabirni logori u Đakovu i Tenji” autorā Grge Grbešića i Pere Šole koja je objavljena u izdanju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, u nakladničkoj cjelini “Biblioteka Diacovensia”, kako su izvijestili iz Uredništva.

Autori knjige su Grgo Grbešić, profesor crkvene povijesti na đakovačkom KBF-u i Pero Šola, hrvatski branitelj i istraživač.

Detaljno su prikazali stradanje Židova u logorima u Đakovu i Tenji, nastojeći tako prikazati stradanje židovskog naroda u totalitarnom sustavu NDH.

“Knjiga je to koja ne bježi od tamnih trenutaka naše povijesti, uz izraženu svijest da samo suočavanjem s tim tamnim trenutcima može doći do izlječenja, oprosta i mira”, važna je i oslobađajuća rečenica koju Crkva odašilje ovom knjigom.

Knjiga svoje uvide i istraživanje bazira na brojnim važnim djelima, ali, što je možda i najveća vrijednost ove knjige, obilnoj arhivskoj građi, o čemu ponajviše svjedoči Dodatak koji obuhvaća čak 133 stranice različitih podataka koje su autori sistematizirali i iznijeli javnosti.

“Vjerujemo da će ova knjiga biti važan poticaj daljnjim koracima hrabrog suočavanja s istinom i, kako je istaknuto Predgovoru, darovati javnosti knjigu koja želi čitatelju rasvijetliti sjene naše vlastite prošlosti”, poručili su iz Uredništva.

Iz knjige Melite Švob: Židovi u Hrvatskoj-židovske zajednice, pak saznajemo da su predstavnici Židovske općine u Đakovu, koja je brojila oko 200 članova, Ely Grunbaum i Dragutin Glasner, 21. lipnja 1942. pozvani kotarskom predstojniku.

Dobili su naredbu da Židovi moraju napustiti Đakovo i preseliti se u pustaru, a židovska općina će ih uzdržavati. Upravitelj podržavljenog dobra Cimerman u Viškovcima je preuzeo židovske obitelji i zaposlio ih na poljoprivrednim radovima, a stare i nesposobne su smjestili u kuću Žige Volnera. Liječnici dr. Čelada i dr. Mik su obilazili naselja.

Po naredbi ustaše Tolja, ti su Židovi odvedeni u logor u Osijeku i zatim u koncentracijski logor.

Danas nema više Židovske općine Đakovo, a nema više ni Židova u Đakovu.

Postoji  u Đakovu samo groblje na kojem su pokopane žrtve ustaškog logora koji je bio smješten u starom mlinu Đakova i u koji su dovedeni žene i djeca iz Sarajeva i BiH i kasnije iz Stare Gradiške.

Spomen je to i na žrtve Holokausta među kojima je 566 Židova koji su skončali u đakovačkom sabirnom logoru od 1941. do 1942. kada je kroza nj prošlo oko 2000 žena, djece i staraca, većinom iz BiH.

Mnogima je logor u Đakovu bio samo usputna postaja na putu stradanja do Jasenovca, Auschwitza i drugih logora smrti.

Podatke o umrlim logorašima u tajnosti je skrivao tadašnji grobar Stjepan Kolb, zahvaljujući kojem su ti logoraši sahranjeni na đakovačkom Židovskom groblju pod imenom i prezimenom, godištem, mjestom rođenja i dr., a što ovo groblje čini jedinstvenim.

Logor Đakovo je bila opremila Židovska općina u Osijeku i brinula se za zatočenice sve dok logor nisu preuzeli ustaše i tada je pretvoren u koncentracijski logor u kojem je izbila epidemija tifusa, u kojoj su najprije stradala djeca. Žrtve logora su pokopane na groblju koje i danas postoji. Logor je zatvoren 1943. i preživjeli su odvedeni u Auschwitz i Jasenovac i tamo likvidirani.

Neku djecu su uspjeli izvući iz logora i spasiti i oni svake godine dolaze na komemoraciju koju organizira Židovska općina u Osijeku. Groblje je obnovljeno, stavljene su nove nadgrobne ploče s imenima i publicirana publikacija.

Na mjestu gdje je bio logor danas je benzinska pumpa, li je postavljena spomen ploča.

Neka nam se ovo ne ponovi!

Inače, o važnosti suočavanja s prošlošću, što Crkva korektno radi navedenom knjigom o logorima Đakovo i Tenja, pape su više puta i na široko pisali. Kako je na jednom okruglom stolu rekao rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, dr. Željko Tanjić, “Sintagma ‘Zaboravite prošlost, okrenite se budućnosti’ trebala bi glasiti: ‘Suočite i pomirite se s prošlošću kako biste imali budućnost’.”

I hrvatski se (nad)biskupi s vremena na vrijeme uvaže na dobar korak. Tako mi na primer pada na pamet što se dogodilo nakon 58. Plenarnog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije u njenom sjedištu u Zagrebu: tada se njen tadašnji predsjednik, zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, pozvao na svetog papu Ivana Pavla II. te podsjetio kako je tijekom priprave i proslave Velikog jubileja 2000. rimski biskup hrvatske biskupe (i druge katolike) poticao kako na kršćanski način prevladavati zlo koje se dogodilo u prošlosti, i da je upotrijebio riječ “čišćenje pamćenja”.

Znamo, u više navrata tijekom pastirskih putovanja ispričavao se za sablazni i loša djela koja su počinili sinovi Crkve i poučavao da “čišćenje pamćenja” ne znači zaboravljati prošlost, već je “pamtiti na očišćen način”; naime, kajući se za zlo koje su nanijeli članovi vlastitog naroda ili Crkve, te moliti oproštenje od onih kojima je zlo naneseno i oprostiti onima koji su nam nanijeli zlo. U protivnom, rekao je nadbiskup Puljić, “ako s osjećajima mržnje pamtimo naneseno zlo, mi smo zarobljenici zla”.

Dostojanstvo žrtve “traži da svoje pamćenje očistimo praštanjem i kajanje”, dodao je, kazavši da su hrvatski biskupi “zahvalni” svetom Ivanu Pavlu II. za “jubilejsku pouku” i za poticaj čija je praksa u Hrvatskoj zaživjela (zahvaljujući umirovljenom mjesnom biskupu Antunu Škvorčeviću, op. D.P.) u jasenovačkoj župnoj crkvi, u Požeškoj biskupiji.

Jedan sam od rijetkih novinara i teologa koji se stalno poziva na važan dio Pisma HBK objavljeno 1. svibnja 1995. u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i dobro znam da se ono rijetko, gotovo nikad ne spominje u nastupima članova hrvatskog episkopata (učinio je to doduše, na jednoj tribini u Novinarskom domu u Zagrebu, koncem 2018. tadašnji dubrovački biskup Mate Uzinić). Stoga, vrijedno je taj citat ovdje opet donijeti: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Kao teolog podsjećam i na ono što svaka moralno zdrava osoba zna: pravo na život i dostojanstvo svake osobe nedodirljivo je, i osobito za vjernike abrahamskih religija na Balkanu, pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje.

Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima.

Stoga, na kraju ove kolumne, valja ohrabriti i druge u Crkvi da se odvaže, bez straha i jer to traži etika, kao što su postupili autori knjige “Židovski sabirni logori u Đakovu i Tenji” Grgo Grbešić i Pero Šola.

Hvala im.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Što mi reče prijatelj Oleg Mandić o Auschwitzu
    •  Sa strepnjom ulazimo u drugo poluvrijeme Donalda Trumpa
    •  Poučak sestre Simone: žene, ne gubite nadu. Izdržite!
    •  Nemoj reći Oče naš, ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti
    •  Hrvatsku volim, ali mi se povraća
    •  Smisao mog Božića
    •  Biskup Šaško opet veliča ustaše, sada su “kamen zaglavni’’
    •  Papa Franjo bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir
    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije

> Svi tekstovi ovog autora