Važna poruka iz Škabrnje: Vjernici u živog boga opraštaju

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je, povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i  Škabrnje, svetu misu u Škabrnji te je, po mom sudu, održao teološki utemeljenu, kontekstu i duhu vremena primjerenu propovijed u kojoj nije zatajio povijesnu istinu strašnog zločina velikosrpske ideologije koja je u ovom ravnokotarskom selu progovorila bestijalnim ubijanjem koje ledi krv u žilama.

Tu povijesnu istinu, samom činjenicom da smo ljudi, ne smijemo prešutjeti i prepustiti zaboravu. Milan Zgrablić istaknuo je kako katolici ne stoje samo pred poviješću, nego i pred bogom. Bog komunicira tišinom, njegova tuga se zbiva u tišini, ali se, isto tako, u toj tišini, ispunjenoj suosjećanjem i brigom za čovjeka, odvija dinamizam spasenja. 

Božja tišina nije prazna, to nije tišina besadržajnog, bezosjećajnog, hladnog i od čovjeka udaljenog boga, ona je, naime, ispunjena spasenjem.

U toj tišini, makar tako vjeruju kršćani, leži konačna istina i posljednja riječ o svim nevinim žrtvama, pa tako i žrtvama Škabrnje.

Kada bi krvnici imali posljednju riječ o ubijenim Škabrnjanima, tada bi ogorčenost katolika u Hrvatskoj bila opravdana. No, oni koji uistinu vjeruju, znaju da je bog, kao spasitelj, taj koji tišinu smrti preobražava u govor vječnog života.

Vjernik može i mora biti tužan zbog nepravdi u vremenu, nasilna smrt jest nepravda, ali vjernik ne smije i ne može biti ogorčen jer ogorčenost oduzima perspektivu božanske pravde nakon svih ljudskih nepravdi.

Ogorčeni ljudi ne slijede boga, nego, ma što govorili, zločince i krvnike. Ogorčenost je zločinačka aktivnost, ona je jeka krvnika u dušama onih koji nominalno osuđuju zločine, dok stvarno njeguju spremnost da se u ime nacije, vjere ili nekog drugog konstrukta nerazumijevanja prepuste počinjenju nekog zločina, a sve pod vidom pravde.

Pravda ne zaziva osvetu, nego oprost. Zbog toga je, kako bismo izašli iz otrovne domene krvnika i zločinaca, bitno da razvijemo praksu opraštanja.

Opraštanje, dakako, nije u koliziji s povijesnom istinom i potrebom da se, pravnim mehanizmom odnosno snagom institucionalne pravde, sankcioniraju svi krvnici i svi zločinci.

Mi kao ljudi, zato da bismo i dalje mogli biti ljudi, ako ni zbog čega drugoga, onda makar zbog toga da budemo dostojni iskazivanja pijeteta žrtvama, moramo oprostiti, a država je dužna institucionalno procesuirati počinitelje zločina. Bez toga nema pravde, ni na osobnoj, a ni na društvenoj razini.

Često čujemo kako oprost ne znači i zaborav. S time se slažem jer smatram da samo oni koji nisu u stanju oprostiti ujedno zaboravljaju – i to sebe, a potom i žrtve. Sebe su zaboravili svi oni koji nisu oprostili zločine u Vukovaru, Škabrnji ili Jasenovcu. Takvi, sebezaboravljeni, šire zaborav i na žrtve Vukovara i Škabrnje, kako bi se mogli obračunati s imaginarnim neprijateljima.

Zaborav sebe i drugih proizlazi iz ogorčenosti. Ogorčenost je, kako je to istaknuo Milan Zgrablić, potrebno zamijeniti s oprostom. Vjernici oprost temelje u sigurnosti božje brige za čovjeka i svijet. Oni znaju da nakon smrti slijedi konačna i nepovratna pravda vječnog života.

Vjernici su, zbog sigurnosti da bog vodi računa o nevinim žrtvama, dužni oprostiti jer se, u suprotnom, prepuštaju ogorčenosti koja ubija vjeru u boga.

Krvnici u Škabrnju mogu unijeti smrt, oni su je tamo i unijeli, ali ne mogu, bez našeg pristanka, u naše živote unijeti ogorčenost. Ogorčeni vjernici su, u metaforičkom smislu, grobovi u kojima se nalazi mrtvi bog. Vjernici u živog boga opraštaju dok vjernici u ubijenog boga svijetom pronose ogorčenost.

U Hrvatskoj raste broj ogorčenih ljudi, oni se redovito deklariraju kao kršćani, iako to, upravo zbog ogorčenosti, nisu i ne mogu biti. Kršćani nisu ogorčeni. Ogorčeni ljudi sebe definiraju iz odnosa prema onima koji ih čine ogorčenima, oni su veleposlanici svojih neprijatelja – njih predstavljaju.

Propovijed Milana Zgrablića govori o kršćanskoj Škabrnji koja je ”postala mjesto sjećanja, mjesto domoljublja, ali i čišćenja duše i savjesti”.

Ogorčeni ljudi se ne sjećaju, oni se inate neprijateljima, stvarnim, nekadašnjim, ali i onima koje fantazijom u sadašnjosti stvaraju. Ljudi čiste savjesti se mogu i moraju sjećati jer je sjećanje na žrtve, kao i oplakivanje žrtava Škabrnje, moralni čin.

Komemoracija je uranjanje u tišinu nemoći povijesti, kako bi se ta tišina, predala tišini u kojoj bog prebiva. Komunicirati tišinom mogu samo oni koji imaju čvrsti i jasno definiran identitet. Oni sebe ne poimaju iz odnosa prema neprijateljima, to čine ljudi prljave duše i tvrdokorno zapuštene savjesti.

Ogorčeni ljudi djeluju kao nesvjesna paravojska agresora. Oni ne komemoriraju žrtve, iako se kunu da upravo to rade, prema žrtvama se ni ne odnose, oni pogled usmjeravaju prema neprijateljima – njih slijede, njih traže i njima se obraćaju. To je, dakako, tragedija koje, nadam se, nisu svjesni.

Milan Zgrablić je napravio distinkciju između slobode teritorija odnosno slobode u geografskom smislu i osobne slobode odnosno slobode u antropološkom smislu. Ogorčeni ljudi prebivaju na oslobođenom teritoriju, ali, zbog gore navedenih razloga, nisu slobodni.

Zahvalnost na tome što se imamo priliku slobodno kretati na slobodnom teritoriju dugujemo hrvatskim braniteljima, oni su tu slobodu plaćali cijenom vlastitog života. No, ovu drugu, osobnu, intimnu i antropološku slobodu, nitko nam ne može darovati, za nju se nitko osim nas samih ne može izboriti. Tu slobodu sami stvaramo, sami je branimo i sami je demonstriramo.

Mnogi ljudi se nalaze na slobodnom teritoriju, ali nisu slobodni – naime, nisu se, zbog ogorčenosti, u stanju osloboditi. Oni ispravno shvaćaju da su neslobodni, zato što jesu neslobodni, ali ne razumijevaju da su se sami obeslobodili – postali su neprijatelji sebi i drugima.

O distinkciji između slobode teritorija i osobne slobode sam više puta pisao. Zato mi je drago da je napokon još jedan biskup, uz Matu Uzinića, progovorio o ovoj, za kršćanstvo, poraznoj i zabrinjavajućoj temi.

Ogorčeni ljudi nisu u stanju, zato što je ogorčenost bijeg od osobne slobode, shvatiti istinu o tome da Hrvatska više nema neprijatelje odjevene u vojnu uniformu, ali zato ima neprijatelje koji nose uniformu ogorčenosti.

Ovog neprijatelja nećemo poraziti vojnim putem, on sam mora poraziti vlastitu ogorčenost i tako sebe i druge osloboditi tereta neslobode. Oprost je jedino učinkovito oružje protiv ovog neprijatelja.

Problem je što ogorčeni ljudi trebaju shvatiti da sve ovisi o njima – oni su ti koji trebaju oprostiti kako bi se oslobodili, a ako to ne naprave, patologija njihove neslobode nastavit će uništavati ovaj narod, državu i Crkvu.

Ovu kolumnu privodim kraju riječima zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića: ”Zato je oproštenje, koliko god bilo teško, djelo zrelog, suverenog naroda”.

Domoljubi domovinu vole ljubavlju koja oprašta. Opraštajte ili napokon priznajte da domovinu nemate i da je niste dostojni!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nacionalizam je podmukla prevara, a nacionalisti su hulje
    •  Neki bi biskupi rado navukli fantomke i udrili na Srbe
    •  Revizionistička gadarija i produžetak duha Jasenovca
    •  Protumigrantski stavovi su protukršćanski stavovi
    •  Halidova mi je smrt održala pedagošku lekciju o dobroti
    •  Plenković je misao, Beroš je materijalizacija te misli
    •  Kutleša je, zapravo, nakanio srušiti zagrebačku vlast
    •  Sekularnost države nije narušena, nego ugrožena
    •  Oružje i sloboda, ma što nam govorili, ne idu skupa
    •  Ovaj svijet vapi za dobrotom kakvu je pokazao Carlo Acutis

> Svi tekstovi ovog autora