autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Velika buka male scene

AUTOR: Nela Vlašić / 21.11.2014.

Oliver Frljić održao je zadanu riječ. Slobodan Šnajder ni jednom riječju nije spomenut u predstavi “Hrvatsko glumište” što je svoju riječku premijeru doživjela u srijedu navečer na maloj, “Zajc off ” sceni, mada je i ovaj komad po tko zna koji puta potvrdio novinarima omiljenu rečenicu da fotografija često govori više od riječi…Slika Slobodana Šnajdera na stražnjici nekolicine glumaca mnogo je govorila svima koji su pratili u medijima polemiku između Slobodana Šnajdera i Olivera Frljića.

 

No, Šac nije jedini. Genitalije i guze glumaca prekrivene su bile otisnutim fotografijama Zlatka Viteza, Mile Budaka, Ozrena Prohića, Jasena Boke, Joška Juvančića, Krešimira Dolenčića, Jakova Sedlara, Anje Šovagović Despot, Snježane Banović, Vitomire Lončar i Mani Gotovac. Sviju koji su, po mišljenju autorskog dvojca Blažević- Frljić, u jednom razdoblju svog života neodgovorno prodali dušu Mefistu, posegnuli za govorom mržnje i stavili se u funkciju ove ili one “prave stvari” nanijevši zlo i bol drugima i drugačijima od njih.

 

Predstava je, naime, posljednja u nizu trilogije o hrvatskom fašizmu (prve dvije su ”Bakhe” i ”Aleksandra Zec”). Prvotno je zamišljena kao spomen na “Hrvatskog Fausta ” Slobodana Šnajdera, dramu koja propituje odnos intelektualca i ideologije progovarajući o stvarnom događaju, o premijeri Goetheovog Fausta u vrijeme NDH-a, u Zagrebu 31.ožujka 1942. godine.

Predstava “Hrvatsko glumište” posljednja je u nizu trilogije o hrvatskom fašizmu (prve dvije su ”Bakhe” i ”Aleksandra Zec”). Prvotno je zamišljena kao spomen na “Hrvatskog Fausta ” Slobodana Šnajdera, dramu koja propituje odnos intelektualca i ideologije progovarajući o stvarnom događaju, o premijeri Goetheovog ”Fausta” u vrijeme NDH-a, u Zagrebu 31. ožujka 1942. godine

 

No, Šnajder je smatrao kako su Frljić i Blažević bez konzultacije s njim preradili djelo i ostavili prekratak rok za uvježbavanje (svega nekoliko tjedana), pa im je osporio pravo da se koriste njegovim imenom i imenom njegova djela.

 

Oliver Frljić pak javno tvrdi da se proteklih pet mjeseci intenzivno pripremao za postavljanje ”Hrvatskog Fausta”, djela koje je želio postaviti na scenu od trenutka, kako kaže, kad ga je prvi put pročitao.

 

Svoju intendaturu shvatio je kao šansu, jedinstvenu priliku da se drama koja je Slobodana Šnajdera učinila poznatim na međunardnoj kazališnoj sceni, napokon izvede i u jednom od hrvatskih nacionalnih kazališta, u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, dakle na mjestu “zločina”. U teatru grada čija je lijevo obojena politika svojevremeno odbila njegovu kandidaturu za čelnu kazališnu poziciju.

 

U odgovoru Na Šnajderove primjedbe Frljić je jednostavno poručio: “Ne bih htio da se međusobno uvjetujemo – niti ti vrijeme koje je meni potrebno za postavljanje Hrvatskog Fausta, niti ja tebi mogućnost da tvoj tekst doživi organski rast” i stavio ad acta Šnajderovu dramu. Žao mi je što su dvije autorske taštine uskratile Riječanima mogućnost da u skoro vrijeme na daskama ”Zajca” vide komad koji je ovog, u Rijeci rado čitanog autora, proslavio u Austriji i Njemačkoj. Velika je to šteta jer trenutno u Hrvatskoj nema boljeg redatelja za tu provokativnu temu.

 

Spora, međutim, nema o tome da je petomjesečna priprema itekako inspirirala Olivera Frljića za brilijantnu predstavu koja je u srijedu navečer doživjela ovacije na premijeri usprkos svih kontroverzi koje su njezin nastanak pratile.

Žao mi je što su dvije autorske taštine uskratile Riječanima mogućnost da u skoro vrijeme na daskama ”Zajca” vide komad koji je ovog, u Rijeci rado čitanog autora, proslavio u Austriji i Njemačkoj. Velika je to šteta jer trenutno u Hrvatskoj nema boljeg redatelja za tu provokativnu temu

 

Brilijantna igra Jelene Lopatić, Tanje Smoje, Nike Mišković, Damira Orlića, Jasmina Mekića, Jerka Marčića, Nikole Nedića, Damira Mikulića i Jolande Pahor, nadahnuta kreativnom energijom dvojca Frljić – Blažević, nikoga nije ostavila ravnodušnim. Otud i ovacije za ovu žestoku kritiku novije hrvatske prošlosti.

 

A mnogo se buke podiglo oko njezina postavljanja na malu scenu ”Zajca off”, pa i one političke. Članovi Gradskog vijeća iz redova HDZ-a zahtijevali su raspravu o Frljićevoj smjeni i prije premijere iščitavajući njegovu estetiku pobune, njegovu vjeru u oslobođenje kazališta od zadanih shema nacionalističke kič kulture devedesetih, kojoj još uvijek mnogi pripadaju, kao politički čin.

 

Frljić nije politički aktivist. On, istina, onako šnajderovski kroz većinu svojih režija od “Turbo folka” do “Aleksandre Zec”, od “Bakhi” do “Hrvatskoga glumišta” bez kompleksa spaja kazalište i politiku, hrabro i beskompromisno zadire u tabue i mitove društva koje živimo.

 

Ispituje u kojoj mjeri smo kao gledatelji u toku dva desetljeća izgubili receptivne osobine i možemo li uopće, sakati kakvi jesmo, prepoznati mefistovski zov moćnih nacionalističkih truba, osjetiti posljedice tog zavođenja, izgubljenost i bol onih drugih i drugačijih koje takva politika odbacuje i zlostavlja.

Vjerujem da će nakon što odgledaju “Hrvatsko glumište” svi gradski vijećnici shvatiti kakav su dobitak za grad Blažević i Frljić i stati uz ansambl koji je bezrezervno podržao novog intendanta odolivši mefistovskom zovu dijela oporbene gradske politike

 

Frljić se, bez obzira na to radi li u Splitu, Beogradu, Zagrebu ili Rijeci, bavi upravo tim drugima, odbačenima, izopćenima i zlostavljanima zbog spolnog, nacionalnog, političkog opredjeljenja ili tek zbog ljudskog izbora, poput onog Bojana Glavaševića koji, proživljenom usprkos , ne mrzi i ne kapitalizira status vukovarske žrtve.

 

Riječko kazalište idealno je mjesto za njegov koncept socijalno odgovornog teatra. U svom dvorištu ima trbuh grada – tržnicu. Doslovno ga od place dijeli nekoliko kvadrata omanjeg parka. Na stotine ljudi svakodnevno odlazi u kupovinu i ne može ne vidjeti plakate s porukama istaknute na pročelju.

 

Bez obzira na to piše li “Hrvatsko LGBT kazalište” na Dan državnosti, “Hrvatsko talijansko kazalište” ili tek “Bojan Glavašević heroj -a ne zločinac” on ljude koji možda nikada nisu nogom kročili u HNK tjera na komentar, stav, na slaganje ili neslaganje s njegovim konceptom kazališta kao prostora slobode i emancipacije građana od uhodanih formula.

 

Nekazališnim sredstvima, zastavama, panoima i plakatima komunicira tako sa svima. Briše razliku između elite (stalne publike) i puka koji u taj dio grada dolazi isključivo po ribu i blitvu. Izvlači predstavu iz mraka pozornice na pročelje i porukom ”Kazalište narodu” nudi interakciju s građanima. Svakome – ama baš svakome, i onima ispred koji se nikada neće ohrabriti i ući i onima unutra koje gledanje njegovih predstava istovremeno šokira eksplicitnošću, istinom bez ostatka i oduševljava hrabroću i redateljskom kreativnošću.

 

Vjerujem da će nakon što odgledaju “Hrvatsko glumište” svi gradski vijećnici shvatiti kakav su dobitak za grad Blažević i Frljić i stati uz ansambl koji je bezrezervno podržao novog intendanta odolivši mefistovskom zovu dijela oporbene gradske politike.

Još tekstova ovog autora:

     Mozgovi okovani žilet žicom
     Dobrodošlica ispisana kundakom
     Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
     ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
     A Boro a Day Keeps Illness Away
     Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
     Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
     Hrvatska iz nehata na pravoj strani
     HRT politički plijen ili javni servis?
     Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1