Victor Serge, literarni heroj 20. stoljeća

Ne, veliko literarno djelo, naslova ”Ako je ponoć u stoljeću”, Victora Sergea, nije samo roman o staljinističkim progonima, o onima koji su se odupirali i borili protiv potpunog utonuća u mrak neslobode i pogroma diktature u Rusiji, pod vlašću jednog tiranina, mada, površinski, jest i to – dapače, to se ne može poreći, jer pripovijest tog, nezamislivom slavljeničkom snagom duha ispisanog romana, govori upravo o tome – o zatvaranim, proganjanim, mučenim i dovedenim do ruba stradanja, pojedincima, građanima, inteligenciji, od strane staljinističkog režima.

Ali – uvijek srećom postoji ono ”ali” – roman ”Ako je ponoć u stoljeću” također je, i mnogo sofisticiranije, jedna suptilna studija ljudske duše, otvoreno, poput najdelikatnije vivisekcije, poniranje ondje kamo se nemilice gleda – kada je riječ o ljudskoj unutrašnjosti. Jer mi, kako veli ovaj veliki ruski pisac, ”Ne znamo točno ni gdje je ni što je naše srce”.

A mi ovdje, na ovim prostorima, također u velikoj većini još i ne znamo – srećom pa je sada prilika da saznamo, tko je bio, i kakav je revolucionaran i nezaobilazan književni značaj Victora Sergea, kojega svijet već odavno i uvelike poznaje, i čijem se književnom umijeću i jednako tako nevjerojatno hrabroj sudbini postojano divi…

Konačno, naša sredina ima prvu prigodu upoznati jedno od djela ovoga pisca, zahvaljujući nedavno objavljenom prijevodu ovog romana kod zagrebačkog nakladnika Disput, u prijevodu Marine Alie Jurišić (u izvorniku, roman ”Ako je ponoć u stoljeću” objavljen je u Parizu, na francuskom jeziku, 1939. godine), a nadamo se da stvar s prijevodima Sergeovih djela tu neće i stati.

Previše burna, filmski avanturistička biografija ovog, kako kažu, ”najvećeg socijalista među piscima”, svoje mjesto nalazi u nekim oficijelnijim tekstovima – ovdje ćemo samo kazati da je čudo od pisca Viktor Ljvovič Kibaljčič (da, ovo Serge bio je pseudonim) rođen u Belgiji 1890., a preminuo 1947. u Mexico Cityju, u dobi od 57 godina.

Rođen u izbjeglištvu – jer su mu roditelji bili ruski anticaristički prognanici, Sergeov život proteći će u znaku pobune, progonstva i kazne. Već s 22 godine Victor Serge bio je osuđen na pet godina zatvora u Francuskoj.

Godine 1917. protjeran je u Španjolsku, gdje je sudjelovao u anarho sindikalističkom ustanku, nakon čega se u Rusiji pridružio boljševicima, radeći za Kominternu. Kao otvoreni kritičar Staljina izbačen je iz partije i 1928. godine uhićen.

Oslobođen, u Parizu objavljuje historiografsko svjedočenje ”Prva godina Ruske revolucije” te romane ”Ljudi u zatvoru”, 1930., ”Rađanje naše moći”, 1931. i ”Osvojeni grad”, 1932. Nakon ponovnog uhićenja u Rusiji, 1933. godine, deportiran je u središnju Aziju, ali mu je nakon zalaganja istaknutih europskih pisaca 1936. godine omogućeno da napusti SSSR.

Godine 1939., u Parizu, izlazi mu roman ”Ako je ponoć u stoljeću”. Victor Serge živio je nadalje, zajedno s obitelji, bez državljanstva i novca, proganjan od Staljinovih agenata, u nesigurnosti egzila u Bruxellesu, Parizu i Mexico Cityju, gdje je narušena zdravlja, nakon godina provedenih u zatvoru i egzilu, gonjen od režima različitih nacionalnih i političkih predznaka, preminuo 1947. godine. Njegovo najpoznatije djelo, ”Memoari revolucionara1901–1941”, i roman ”Slučaj Tulajev”, 1949. godine, objavljeni su posthumno.

Međunarodno prepoznatljivim autorom za čijim djelima u svijetu vlada velik interes, učinio ga je jedan tekst jedne – također herojske, intelektualne i moralne pojave – Susan Sontag – koja ga naziva ”jednim od najvećih literarnih heroja 20. stoljeća”.

Evo ga, dakle, sada smo već nešto bliže samom romanu ”Ako je ponoć u stoljeću”, svakako autobiografskom – ovdje nije onako mučno i gadno kako zasigurno jest u zatvoru i u progonstvu, premda mučno i gadno, bolno i teško neminovno jest.

No zahvaljujući inteligentnim opservacijama sveznajućeg pripovjedača, koji nam prenosi slike i situacije, duševna stanja i misli, dvojbe i sumnje, dijaloge i rasprave, slutnje i čežnje, snove i jeze brojnih likova – junaka, ne samo ove izvanredne romaneskne pripovijesti, već i zbiljske ljudske povijesti, sve je to invencijom čudesno darovitog pisca podignuto na jednu razinu s koje to ljudsko, političko, prljavo, tužno i žalosno zemaljsko izgleda nekako udaljeno i upokojeno u svojoj tragičnosti i gorkoj smiješnosti.

Svi su ti junaci svojevrsni revolucionari, ili samo pobunjenici protiv ugnjetavačkog režima, ljudi koji su težili besklasnom društvu i koji su vjerovali u ideju društvene jednakosti, gdje će radnik biti dostojno plaćen za svoj rad, gdje neće biti gladnih…

Vrlo jednostavno, ali zbog takvih se ideja u jednom takvom političkom kontekstu gube glave, ili se povlači po zatvorima negdje u središnjoj Aziji, na prinudnom radu, ili se živi u bijegu neprestano pod prismotrom ili pod opasnošću prismotre od tajne policije, koja hapsi i one – po tome je barem Staljinov režim bio poznat – koji nisu ništa učinili, čak niti ispričali zabranjen vic.

To su ljudi koji se pitaju, raspravljaju, snatre. Pjesničke duše čiji su životi žrtvovani za ideju koja je ponovno, po tko zna koji put, pronevjerena. Ali literatura je tu kao vrst nadoknade za sav apsurd podnošenih tegoba, kao i za življenje u punoj svijesti beznačajnosti ljudskoga trajanja pod kapom nebeskom.

Sergeov je jezik visok u svojoj slikovitoj, emotivnoj frekventnosti, koja pogađa bit – ne samo bivanja zatočenikom jednog surovog političkog režima, nego ljudske egzistencije općenito.

Jer i zatvorenici, unatoč neprekidnom suočavanju s bezdušnom zloćom i tuposti onih koji su svoju slobodu podvrgnuli služenju neljudskom sistemu, u kojemu je zabranjeno smijati se, nalaze načina da utaže i iznova ožive osjećanje sreće zbog življenja pod, čak i takvim autoritarnim, apsolutističkim sustavom, gdje unatoč gubitku sloboda i slobodarskog duha, također šumi lišće u stablima predvečer, a zalasci sunca bude osjećanje zahvalnosti i ushita pred nečim neiskazivim, ali sveudilj prisutnim, zbog čega se isplati vjerovati, disati, patiti, pa čak i osjećati ludu radost življenja, jasno, iz krajnje očajničkih pobuda, kakve zavrjeđuju našu pažnju, i naše divljenje.

Zbog čega, pitat ćete?

Pa, možda zbog vjere, idealizma, hrabrosti, koji su našem vremenu tako potrebni, a kakve to isto vrijeme i ta ista društveno politička klima i kod nas premalo poznaje, i još manje podržava, osuđujući nas na to da budemo ljudi slijepe pomirenosti sa svime što nas unesrećuje i čini neslobodnima.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora