”Vikači” svih katolika ujedinite se

Vjeru smo strpali među crkvene zidove i uvalili ju kao prijetnju ponad naših postelja, odričući joj njezin prostor koji je sam život.

Zabarikadirali smo se moralnim ograničenjima da ne bismo preuzeli rizik etičnosti i njezine slobode. Govorimo jezikom straha, ne povjerenja.

Rado bismo utjecali na sekularne zakone a ne odgajamo se za one božanske upisane u nas. Očekujemo da nam ih drugi tumače, umjesto da ih otkrivamo i živimo.

Od kršćanstva smo napravili religiju, a zapostavili vjeru. Povezali smo naciju i religiju, i zanemarili svoju odgovornost za svakog čovjeka.

Naš zavičaj nije plemenska pripadnost nego kontemplacija. Naša inteligencija nisu argumenti nego mudrost. Naša istina nije ideologija, nego otajstvo.

U posljednje vrijeme sve je više laika koji podižu svoj glas u javnosti. Ne zato što crkvena hijerarhija to na osobit način zaslužuje ili je djelatnost Crkve podložnija kritici nego prije, nego zato što sve više vjernika koji ozbiljno razumiju i nastoje živjeti svoju vjeru ima potrebu u crkvenom jednoglasju kakvo se čuje u javnosti pridonijeti i svojim glasom, reći: ”I ja sam Crkva i vaše ‘mi’ nema pravo prešućivati moje ja, štoviše ima nas mnogo koji slično misle i osjećaju“

Zaglavili smo u dualističkom ili-ili mišljenju koji dijeli svijet na lijeve i desne, ispravne i neispravne, dobre i loše, umjesto da budemo ”sinovi Oca koji je na nebesima i koji daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i kiša pada pravednicima i nepravednicima“.

Crkvu smo ogradili od svijeta nazivajući ju Tijelom Kristovim, dok je Tijelo Kristovo cijeli univerzum, a prvo mjesto Objave Božje stvoreni svijet.

Ljubav je više od bratske sućuti, više od socijalnog angažmana. Ona je svijest o našem jedinstvu. Dok ne shvatimo da smo svi, sva bića, jedan veliki organizam, svako zalaganje za pojedinačne udove bit će uzaludno.

Prema Isusu se odnosimo idolopoklonički, da ne bismo poput njega živjeli kao Božji sinovi i kćeri. U usta mu stavljamo zabrane koje nikad nije izgovorio, a srž njegova nauka o nenasilju radije primjenjujemo na druge nego na sebe.

Svoje liturgije pretrpali smo riječima, pa ne znamo više osluškivati tišinu. O Bogu još uvijek razgovaramo teološkim konceptima, a ne znamo se više prepoznavati u simboličkom potencijalu biblijskoga teksta.

O Bogu ionako možemo tek šutjeti. Ni jedna koncepcija ga ne može izraziti, a svaka predodžba o njemu više otkriva tko smo mi nego On.

Prema Isusu se odnosimo idolopoklonički, da ne bismo poput njega živjeli kao Božji sinovi i kćeri. U usta mu stavljamo zabrane koje nikad nije izgovorio, a srž njegova nauka o nenasilju radije primjenjujemo na druge nego na sebe

Tražimo Svevišnjeg na nebesima a ne spuštamo pogled prema zemlji gdje je on prisutan kao Svenižnji. Klonimo se patnje, umjesto da prihvatimo bol kao korito života. Naša borba nije protiv grijeha, nego za svetost bića.

Doista, dosta je bilo nezrela kršćanstva! Kršćanstva kakvo se još bavi vlastitim egom.

”Vikačima“ je jedan teolog nazvao osobe koje su javno kritizirale teze u njegovu objavljenu tekstu. Teolog pripada mainstreamu u Katoličkoj crkvi, čija crkvena hijerarhija svaku kritiku kakva se njih tiče, čak i ako je argumentirana ili pouzdano dobronamjerna, najčešće razumije kao napad na sebe.

A ima među njima, ali i među laicima, onih koji drže ne samo neprimjerenim nego i nezamislivim da se ma kakva kritika uputi ikome iz crkvene hijerarhije ili ičemu što se događa u Crkvi ili se tiče njezine uloge u suvremenom društvu. Pogotovu ako je kritičar osoba koja nema neku važnu funkciju u kakvoj instituciji ili je k tome još i žena.

Dok su kritičari bili novinari ili komentatori izvan Crkve, kao da se činilo prirodno njihovu kritiku diskreditirati kao neprijateljsku te time izbjeći svaki pokušaj da se ta kritika uopće razmotri a kamoli uzme ozbiljno u obzir. A pojedinačne glasove kakvoga vjernika laika koji se usudio štogod reći protiv čega najlakše je bilo ignorirati.

No, u posljednje vrijeme sve je više laika koji podižu svoj glas u javnosti. Ne zato što crkvena hijerarhija to na osobit način zaslužuje ili je djelatnost Crkve podložnija kritici nego prije, nego zato što sve više vjernika koji ozbiljno razumiju i nastoje živjeti svoju vjeru ima potrebu u crkvenom jednoglasju kakvo se čuje u javnosti pridonijeti i svojim glasom, reći: ”I ja sam Crkva i vaše ‘mi’ nema pravo prešućivati moje ja, štoviše ima nas mnogo koji slično misle i osjećaju“.

Vrijeme je da ne očekujemo od svećenika i redovnika/redovnica da žive i govore kako osjećamo da bi kršćani trebalo da žive, nego da sami živimo i govorimo ono što od njih očekujemo. Premda onaj najdublji put svatko prolazi sam, uzajamno nam se propitivati, poticati, obogaćivati. A i, ukoliko se stvori prilika, i udruživati.

Vrijeme je da ne očekujemo od svećenika i redovnika/redovnica da žive i govore kako osjećamo da bi kršćani trebalo da žive, nego da sami živimo i govorimo ono što od njih očekujemo. Premda onaj najdublji put svatko prolazi sam, uzajamno nam se propitivati, poticati, obogaćivati. A i, ukoliko se stvori prilika, i udruživati.

Drugi Vatikanski koncil pred pedesetak je godina otvorio vrata Crkve laicima uvevši dramatične promjene ne samo u liturgiji nego i u teologiji, posebice izjavom da Crkva uključuje sve vjernike, a ne samo instituciju i hijerarhiju, da crkvena služba uključuje i socijalno djelovanje te da je spasenje za sve, ne samo za katolike.

U dokumentu Lumen gentium artikulirano je pravo laika da se udružuju. Štoviše, jasno je dano do znanja da je to njihova obaveza – sve učiniti eda bi se čuo i njihov glas u stvarima koje su za dobro Crkve.

Premda su odluke Koncila uglavnom ostale tek na dobroj volji, a crkvena hijerarhija sve više umanjivala njegovo stvarno značenje te umjesto reformi uvodila restauraciju, laici su u sve više zemalja spremni preuzimati svoj dio odgovornosti. Koncil je, htjeli-ne htjeli ponovno aktualan događaj i najbolja obrana laika. Ono što je bilo tek smjernica, sada je nužnost.

Laici imaju intelektualni, emocionalni i duhovni potencijal kakav nije iskorišten. Oni Crkvi mogu pružiti bolje razumijevanje seksualnosti, demokracije na djelu i jednakosti žena i muškaraca. A što je najvažnije: oni mogu bitno pridonijeti dijalogu u društvu kakav nam vapeće nedostaje.

Doista, neodgovorno je od nas da se povlačimo u kakvu nutarnju emigraciju te Crkvu prepustimo onima tko će govoriti u naše ime te sintagmom: ”mi kršćani“ prekriti sve mogućnosti svjedočenja vjere i sve nijanse slobode toga svjedočenja.

Ako već govorimo o istini, o kojoj je zapravo bolje šutjeti, onda se ne bismo trebali – kako kaže papa Franjo – ponašati kao njezini gospodari i posjednici, nego biti njezini ponizni sluge i tragaoci. A savjest i ne može doseći svoju zrelost ako nema prostora za vlastitu odgovornost.

Drugi Vatikanski koncil pred pedesetak je godina otvorio vrata Crkve laicima uvevši dramatične promjene ne samo u liturgiji nego i u teologiji, posebice izjavom da Crkva uključuje sve vjernike, a ne samo instituciju i hijerarhiju, da crkvena služba uključuje i socijalno djelovanje te da je spasenje za sve, ne samo za katolike

Ta nije li crkvena hijerarhija pripravna ubrojiti među kršćane sve krštene kad joj to odgovara, a onda proglasiti nepodobnim svakog tko se usudi kritizirati njezino licemjerje?! A Crkva to smo mi, vi i ja, takvi kakvi jesmo.

Organizirajmo susrete, razgovarajmo otvoreno, izražavajmo svoje želje i nade za Crkvu.

Svjesni problema koji ju pritišću, ne želimo ju napustiti, ali ni šutjeti. Dijeleći jednako dostojanstvo i odgovornost sviju krštenih želimo se založiti za to da Crkva bude prostor slušanja, blagoslova i nade, obnovljena evanđeoskoga života.

Recimo biskupima koji će se okupljati na svojoj sinodi a nas neće pozvati da nismo protiv Crkve nego za puninu njezina života!

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora