Vinko Puljić i osmijeh kojim su se zarazili svijet i grad

Slika pape Lava XIV., koji se na balkonu bazilike svetoga Petra prvi put pokazuje i predstavlja nad trgom prepunim vjernika, po nečemu je vrlo neobična. I kao televizijska snimka, i kao fotografija – ona službena vatikanska – ova je slika neobična zbog pomaknutog fokusa. Premda ju je snimao profesionalni snimatelj, i premda je raspored figura i objekata unutar slike školski precizno postavljen, tako da je papa u sugeriranom središtu, oko promatrača bježi na pojavu koja je s papine lijeve strane: ponizan i malen, čovjek s naočalama, dobroćudne fizionomije, osmjehuje se tako da gledatelj ne uspijeva s njega skloniti pogled.

U prvo vrijeme, čak i prvih nekoliko dana nakon što su se snimka i fotografija pojavile, gledatelj je sklon povjerovati da je pomaknuće u njegovu pogledu, s onoga tko je glavni lik na onoga tko je tu sporedni sudionik, izazvano time što ipak tog čovjeka dobro zna.

S njime se, istina veoma davno, prije trideset i četiri godine, nakon što ga je papa Ivan Pavao II imenovao bosanskim nadbiskupom, dvaput i uživo susreo i razgovarao. Ali u tjednu koji slijedi, a onda i u još jednom, kada je prvo pojavljivanje pape Lava XIV. pomalo već trebalo potonuti u arhivu stalno smjenjujućih slika, snimka i fotografija ostaju vrlo žive na internetu, i to u sve udaljenijim i udaljenijim dijelovima svijeta, s potpisima i legendama na egzotičnim jezicima, te s jednakim, sada već totalnim pomaknućem u fokusu.

Prizor kardinala Puljića, umirovljenog vrhbosanskog nadbiskupa, kako se osmjehuje, sve šire i šire, pod crvenim biretom nad pileolom – kardinalskim šeširićem koji se na hrvatskom još naziva križatica – koja ga čini, ta crvena križatica, nekako izmaknutim iz zbiljskoga svijeta, prizor je za koji će se reći da je viralan, da je zarazan poput smiješka Gautame Siddharthe.

Vinko Puljić se u danima pred konklavu javno vajkao da je star i bolestan, i da vjerojatno neće ići u Rim. Kao i mnogi penzioneri, koji su za radnoga vijeka bili na važnim dužnostima, ili su barem svoj položaj doživljavali kao važan, kardinal Puljić zvučao je pomalo i uvrijeđeno time što se stvari već neko vrijeme događaju mimo njega i što vrijeme na isti način teče kao što je teklo i dok je on bio tu.

Možda je sad, pred posljednju profesionalnu dužnost u svome radnom vijeku, i to onu koju ne može obaviti nitko umjesto njega, a nitko je u ukupnoj povijesti njegove zemlje, Bosne i Hercegovine, prije njega nikad nije ni obavljao, samo poželio da ga malo nagovaraju da ipak ide u Rim i da sudjeluje u tom činu Duha Svetoga, koji će izabrati papu. 

U prvom trenutku nikome nije bilo jasno otkud on na tom balkonu. Hrvatski mediji odmah su požurili da kažu kako je to ustvari veliko priznanje za Hrvatsku i za “Crkvu u Hrvata”. Na to su se po društvenim mrežama ljutili ljudi iz Bosne i Hercegovine. I najednom je tako i jednima i drugima ponovo bilo stalo do jednoga bosanskog Hrvata. Baš kao da je dobio Oskara ili Nobelovu nagradu, baš kao da je upravo srušio svjetski rekord u skoku u vis.

Uskoro se, međutim, pojavila informacija da je kardinalu Vinku ovakva počast ukazana zato što je igrom brojeva on (po stažu) najstariji među kardinalima koji su imali pravo da sudjeluju u konklavi. Da bi sudjelovali u činu Duha Svetoga kardinali, naime, moraju biti mlađi od osamdeset godina (na dan smrti ili ostavke pape, op A.). A Vinko Puljić osamdesetu će napuniti 8. rujna ove godine.

Ovakvo objašnjenje je, ipak, djelovalo pomalo razočaravajuće za našu publiku. Ali već će oni pronaći nekoga koji će ih svojom tjelesnom snagom ili okretnošću, vjerojatnije nego duhom, proslaviti u svijetu.

Smiješak, veliki, veliki smiješak, međutim, ostaje!

Sama ta riječ smiješak nastala je kao umanjenica riječi smijeh. Ali on se tako osmjehivao da većini svijeta, onima koji ga poznaju, a još i mnogo više onima koji ni sad ne znaju tko je taj čovjek, njegov osmijeh djeluje baš ogromno. Ljudi se rijetko tako osmjehuju. Većina njih skoro nikad. Ili nikad nakon što im s ranim djetinjstvom istekne vrijeme čuda. Vinko Puljić se, dakle, osmjehivao nekom prvi put viđenom čudu.

Doista, prvi je put on bio na središnjem vatikanskom balkonu u trenutku kad se papa pokazuje i predstavlja svijetu i kad, za one koji vjeruju, kao i za one koji ne vjeruju, započinje novo doba.

Našao se na tom balkonu dok je pod njim vrela nepregledna masa ljudi, koji su svoje uzbuđenje širili uvis, prema balkonu i prema nebu, a kada se takva energija uzdaha proširi, promatrač će doživjeti nešto što nije nikad ranije. Treći je ovo put da je kardinal Vinko sudjelovao u izboru pape, ali je prvi i jedini put da je on vidio nešto ovakvo. I možda nikada više, ili do u neko dugo, dugo vrijeme, nemjerljivo ljudskim životima, vrijeme mnogo duže i od stoljeća, neće se dogoditi da neki naš čovjek stoji na balkonu u trenutku kad papa prvi put izlazi pred ljude. Slobodno bismo mogli reći da je on vidio nešto što nije vidio nitko drugi.

Kardinal Vinko Puljić je i prije i poslije konklave govorio o papi. O onom prošlom rekao je nešto prije. A o ovom sadašnjem govorio je poslije. I još je prigodno, i u skladu s raspoloženjem unutar Crkve u Hrvata, govorio o blaženom Stepincu. To što je o svemu rekao, nekome će se svidjeti, ali malo će ih njegove riječi zapamtiti. Zato što su te iste ili vrlo sličnije riječi govorili i drugi ljudi.

Drukčija je, međutim, stvar s onim čemu se kardinal Vinko onako osmjehivao. To je nešto što će on, vjerujem, pripovijedati prijateljima i poznatima. I sigurno je već, po povratku u Sarajevo, na zajedničkim sijelima prepričavao svoje doživljaje i opisivao to čudo na Trgu svetoga Petra. Pripovijedao je i časnim sestrama koje se za njega brinu, i liječnicima koje je sigurno već obilazio, i svim drugima koje doživljava dijelom svoga intimnog svijeta.

Nije on čuven po umijeću pripovijedanja, ali je dovoljno dobar u eglenu da bi ga se slušalo i da bi uspješno obavljao ritual koji je u bosanskim ceremonijalima još uvijek važan. Ako bude opet govorio za novine ili ako dadne televizijski intervju, neće on govoriti tako, niti će govoriti o tome. Nego će govoriti o onom za što se misli da je važno, a što često uopće nije važno. Ili jest važno, ali on o tome nije nikad baš dobro govorio.

Razlika između privatnog i javnog govorništva mnogo je veća nego što bismo to željeli priznati. Najbolji javni govornici su oni koji umiju sačuvati neposrednost privatnoga govora, a da ne postanu nepristojni ili indiskretni. Za takve ljude se kaže da su karizmatični, a za takve svećenike i redovnike da u sebi nose snagu proroštva. Oni obično nisu ni u privatnom govorenju indiskretni.

Vinka Puljića kardinalom je 30. listopada 1994. imenovao papa Ivan Pavao II. U njegovoj zemlji u to je vrijeme trajao rat, a sjedište njegove nadbiskupije nalazilo se u gradu pod vojnom opsadom, koji se svakodnevno granatirao i na sve načine ubijao.

Vrhbosanski nadbiskup odbio je seliti se, bez obzira na to što su po njegovoj kući i crkvi padale granate. A padale su, doista, ništa manje nego po drugim sarajevskim kućama.

Papa je vrhbosanskog nadbiskupa uzdigao do kardinalske časti, udijelio mu kardinalski šešir, iz više razloga, prepoznatljivih i s ove vremenske distance: da ojača poziciju Crkve u ratom raskrvavljenoj Bosni i Hercegovini, da simbolički jačom učini samu Bosnu i Hercegovinu, da nekako odlikuje pretrpljenu muku, nevolju i strah tog čovjeka kojeg je četiri godine ranije učinio nadbiskupom. Više od toga papa nije mogao učiniti, osim još da dođe u Sarajevo, što je pokušao učiniti malo prije nego što će nadbiskupa Vinka uzdići u kardinala, ali mu nije uspjelo, zabranili su mu.

U Sarajevo će Ivan Pavao II stići nakon rata, u travnju 1997. Dočekao ga je njegov kardinal, a s njime i neki konfesionalno vrlo šaren svijet, koji je 1997. još uvijek vjerovao u to da se stvari nakon rata popravljaju, te je vrlo osobno, svaki čovjek u tom svijetu, doživljavao velike događaje, kakav je bio i papin posjet. I tu se negdje priča i završava. Svjetla se polako gase, pozornica tone u mrak.

Danas je nadbiskup vrhbosanski doktor Tomo Vukšić, koji je još kao mlad svećenik, godine 1991, doktorirao na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu disertacijom na temu odnosa između katolika i pravoslavnih u Bosni i Hercegovini. Obrazovan čovjek, profesor na Bogosloviji, odličan usmeni pripovjedač, nadbiskup Tomo neće, akobogda, postati kardinal. Jer ako gledamo na ovo s povijesnim iskustvom, koje je ujedno i naše životno iskustvo, samo bi strašna nesreća Bosni mogla donijeti još jednog kardinala. A nesreći bi se samo lud i zao mogli nadati.

Priča o bosanskom kardinalu završava neočekivano lijepo. Na TikToku i na Instagramu, u bezbrojnim, ali uglavnom dobroćudnim skečevima i pretumačenjima, od kojim mi je najmilije ono bosansko, gdje ispod osmijeha kardinala Vinka, upućenog Lavu XIV piše: “E, jesmo te uvalili!”

Ostaje nam da se svi zajedno praznovjerno nadamo da će dugi i beskrajno široki osmijeh kardinala Vinka biti za papu i Katoličku crkvu sretan. A ono što je sretno za tako moćnu svjetsku instituciju i njezina poglavara, moralo bi biti sretno za sve ljude svijeta.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Marunino priznaje da se idealizirajući Hrvatsku malo zajebao
    •  Od kraljice Jelisave do pape Lava
    •  Zašto se u zemlji staraca ne grade starački domovi?
    •  Sve divizije pape Franje
    •  Što je Uskrs?
    •  Dalija Orešković i “Koga briga?”
    •  Alfi Kabiljo i najljepša hrvatska domoljubna pjesma
    •  Goran Senjanović i to od čega je načinjeno sve oko nas
    •  Postoje li i među nama u Hrvatskoj ćaciji?
    •  Antonio Scurati, Posljednji dani Europe

> Svi tekstovi ovog autora