autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Visoka emocionalna i estetska Mlakićeva razina

AUTOR: Davor Mandič / 16.02.2017.

Josip Mlakić, ”Bezdan”, Fraktura, Zaprešić, 11/2016.

Novim romanom naslovljenim ”Bezdan” bosanskohercegovački književnik Josip Mlakić još je jednom dokazao da nedvojbeno spada u red najboljih književnika koji u 21. stoljeću stvaraju na hrvatskom književnom jeziku. Ono što iznova oduševljava kod Mlakića jest to da koliko god mijenjao teme o kojima govori i žanrove kroz koje se izražava, uvijek to radi sjajno i vrlo dojmljivo.

Već debitantskim romanom ”Kad magle stanu” (2000.) izuzetno je dobro opisao tragediju rata devedesetih na prostorima Bosne. U ”Živima i mrtvima” (2002.) spojio je tragediju nacionalističkih mržnji i ratova vodenih četrdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća na ovim prostorima.

U ”Planetu Friedmanu” poigrao se, pak, uspješno SF-obrascima i distopijskom slikom svijeta. ”Božji gnjev” (2014.) jedan je od ponajboljih domaćih trilera, a ”Svježe obojeno” iznimno upečatljiv pogled na rat očima djeteta, dok je ”Majstorović i Margarita” duhovita i ironična kritika suvremenog hrvatskog društva.

Svemu tome sad treba pridodati i na samom kraju prošle godine objavljen ”Bezdan”, bolnu priču o starosti i prolaznosti života.

Tugu i bol starosti, pogotovo užas samoće koji se događa kad umre netko s kime je proveden veći dio života, Mlakić je odlično obradio u romanu u kojem se naizgled ne događa ništa, a u osnovi se događa – baš sve

Tugu i bol starosti, pogotovo užas samoće koji se događa kad umre netko s kime je proveden veći dio života, Mlakić je odlično obradio u romanu u kojem se naizgled ne događa ništa, a u osnovi se događa – baš sve.

Mlakić je svoj jedanaesti roman podijelio u tri cjeline od kojih prva donosi priču o paru starih ljudi koji se po završetku Domovinskog rata vraćaju u svoje razoreno selo i nastoje, uz pomoć sina koji živi u Zagrebu, obnoviti život.

Naravno, to ide teško, a taj pokušaj tim je teži što Parkinsonova bolest uzima sve više maha kod starice koja zaboravlja sve, pa čak i čovjeka s kojim je provela život, te je smještaju u bolnicu.

No budući da se starac nikako ne može priviknuti na život bez nje, vraća je iz bolnice. U drugom dijelu romana pripovijeda se o starom bračnom paru gimnazijskih profesora. Usprkos intelektualnim, sociološkim pa i pomalo klasnim razlikama, problem je isti – Parkinsonova bolest nemilosrdno uzima sjećanje profesorici.

Dva se para na tren i susreću u Domu za umirovljenike čime je dodatno naglašena tragedija starosti, bolesti i nemoći.

Napokon, za sam kraj romana Mlakić ostavlja najpoetskiji dio, točnije zbirku stihova nazvanu ”Bezdan”, zbirku koju je planirao objaviti stari srednjoškolski profesor i koja sublimira temeljne ideje i poruke cijelog romana.

Novim romanom naslovljenim ”Bezdan” bosanskohercegovački književnik Josip Mlakić još je jednom dokazao da nedvojbeno spada u red najboljih književnika koji u 21. stoljeću stvaraju na hrvatskom književnom jeziku. Ono što iznova oduševljava kod Mlakića jest to da koliko god mijenjao teme o kojima govori i žanrove kroz koje se izražava, uvijek to radi sjajno i vrlo dojmljivo

Mlakićev kratak i jezgrovit lirski roman u svom proznom dijelu ima čvrstu dramsku strukturu koja je u prvom dijelu utemeljena na kratkim dijalozima dvoje ljudi koji i inače nisu puno pričali, a u drugom na nešto složenijim i intelektualnoj razini likova primjereno jačim opisima i monolozima starca.

Završni poetski dio romana, zbirka od 24 pjesme, upotpunjuje na poseban način emocionalni i idejni svijet romana učvršćujući sve stvoreno u pažnje vrijednu cjelinu koja ostavlja snažan utisak.

Stil lišen svake patetičnosti i pretjerivanja u izrazu idealno odgovara tuzi ogoljele jeseni života četvero starih ljudi koji se s pravom osjećaju sami na svijetu, a intenzitet te samoće raste kod muškaraca koji shvaćaju da će vrlo brzo ostati posve sami i kojima se zbog bolesti njihovih životnih družica urušava i jedino lijepo što su imali – sjećanja.

Prizori svakodnevice maestralno su, gotovo dokumentaristički pretočeni u kratke dijaloge i jednostavne opise, a neminovno približavanje kraja života u nizu naizgled banalnih i jednostavnih epizoda iz svakodnevice podignuto je na iznimno visoku emocionalnu i estetsku razinu.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Još tekstova ovog autora:

• Veljko Miljević: ''Sedlar znatno umanjuje ustaški genocid''

> Svi tekstovi ovog autora