Vjerovao je u nadmoć ljudskosti i pameti

(Opaska uredništva: Tekst kolege Đikića, objavljen u tjedniku odnosno portalu Novosti 23. rujna 2017., donosimo u sklopu prvog poziva na ”Razgovor/sjećanje na Slavka Goldsteina” koji će se održati u dvorani Müller Kina Europa na prvu godišnjicu Goldsteinove smrti u četvrtak 13.9. s početkom u 11 sati).

Slavko Goldstein – mudri pisac i novinar, veliki čitalac, urednik i izdavač – do kraja života nije se prestao iskreno zapanjivati pred mržnjom i lažima, pred neodgovornošću i nepristojnošću.

Ali nije to bila zapanjenost što čovjeka ukipi i paralizira u svakom pogledu te ga učini sposobnim samo za tupu depresiju i predaju pred primitivizmom i besramnošću.

Slavkova zapanjenost bila je od one vrste koju nose ljudi što, usprkos svemu, i dalje vjeruju u dobrotu i humanost. Njemu je zapanjenost bila polazna točka u pokušaju da razumije kako funkcionira zlo, prva stanica u nastojanju da odgovori na pitanje: kako je, zaboga, moguće?!

Život i sveukupno spisateljsko, uredničko i slobodarsko djelo Slavka Goldsteina trajni su poziv da budemo odvažni učiti, kritički razmišljati i uvijek se svrstavati na stranu marginaliziranih i progonjenih

Kako je moguće da nas 2016. godine u centru Zagreba čuva policija dok promoviramo knjigu koja opovrgava revizionističke falsifikate i izmišljotine o koncentracijskom logoru u Jasenovcu? Otkud potreba da se još jednom ubije nedužne žrtve? Koja vrsta društvenog poremećaja i koja vrsta lične traume dovodi do takve bezdušnosti i pomračenja uma?

Slavko se to stalno iznova pitao i istraživao dubinu moralnog ponora u koji je propalo i propada naše zapušteno društvo, odnosno više ili manje zapuštena društva proizišla iz jugoslavenskog raspada, premda bi njegova biografija i povijest njegove porodice mogle funkcionirati kao savršeno opravdanje za srdžbu, za teške riječi i za osuđivanje u suočenju s javnim veličanjem ili relativizacijom nacifašizma te ustaštva i drugih ovdašnjih kolaboracionističkih pokreta.

Znao je da teške riječi i bijes samo kompromitiraju i dovode u sumnju uvjerljivost argumentacije.

Vjerovao je u zdrav razum, u hladnoću činjenica, u snagu napisane ili izgovorene riječi, u dugoročnu nadmoć ljudskosti i pameti u odnosu na pakost i zaslijepljenost.

Slavku Goldsteinu je zapanjenost bila prva stanica u nastojanju da odgovori na pitanje: kako je, zaboga, moguće?! Kako je moguće da nas 2016. u centru Zagreba čuva policija dok promoviramo knjigu koja opovrgava revizionističke falsifikate o koncentracijskom logoru u Jasenovcu?

Pamet, kako ju je shvaćao Slavko, i nije ništa drugo nego drastično pomanjkanje zadojenosti i zaslijepljenosti bilo čime i bilo kime, uključujući i samoga sebe i vlastito stradanje.

Povijest ovih prostora takva je da svako toliko naiđe doba, one godine koje se vraćaju, kad se aktivna vjera u zdrav razum, u istinu nasuprot propagandi, i u dobro nasuprot zlu ispostavi izvanrednom hrabrošću i izlaganjem pogibelji, doba kad pristojnost i nepristajanje na barbarstvo i laž postanu teška subverzija.

U tom smislu, Slavko je bio sušta i dosljedna hrabrost: i kad je s četrnaest godina otišao u partizane, i kad se svega koju godinu nakon Drugog svjetskog rata umnogome razočarao u pobjednički društveno-politički poredak i vladajuću komunističku praksu, i kad je – s nevjerojatnom posvećenošću i zanatskim majstorstvom – uređivao i objavljivao knjige koje su širile i još uvijek šire granice slobode, i kad je zagovarao liberalnu demokraciju i bio prvoborac rušenja jednopartijskog sistema, i kad je oštro kritizirao antidemokratska i zločinačka zastranjenja demokratski izabrane vlasti Franje Tuđmana, i kad se žestoko, poslije početne zapanjenosti, suprotstavljao najnovijem, ujedno i najbezočnijem valu desničarskog ekstremizma u Hrvatskoj, i kad se opirao pokušajima izjednačavanja ”dvaju totalitarizama”.

Ta hrabrost Goldsteinovog javnog djelovanja nije, međutim, nikad bila ekshibicionistička ili larpurlartistička ili samoubilačka, iako je bila itekako riskantna i mogla je mnogo puta rezultirati kardinalnim posljedicama.

On nikad nije pristajao da se zadovolji geslom ‘rekoh i spasih dušu svoju’: on je ustrajavao u pronalaženju načina da se svijet popravi, da se slabijega zaštiti, da se zlo zaustavi, on nije odustajao u sudaru s moćnima i bahatima.

Slavkova zapanjenost bila je od one vrste koju nose ljudi što, usprkos svemu, i dalje vjeruju u dobrotu i humanost

Bio je u toj svojoj neprestanoj borbi za konkretnog čovjeka i za bolji svijet spreman i na kompromis, i na ustupak, i na pragmatičnost, jer je spoznao da tvrdoglavost i narcisoidnost nisu preporučljivi saveznici u bici protiv gospodara života i smrti, u srazu s kabadahijama i ignorantima.

Jedino na što nije pristajao ni pred kime i ni po koju cijenu jesu poniženje i žrtvovanje dostojanstva.

Život i sveukupno spisateljsko, uredničko i slobodarsko djelo Slavka Goldsteina trajni su poziv da budemo odvažni učiti, kritički razmišljati i uvijek se svrstavati na stranu marginaliziranih i progonjenih.

Odazvati se tom pozivu znači izvrgnuti se preziru, hajci i kleveti, ali to je najmanja cijena koju možemo platiti u zamjenu za uspravan i čestit život, život kakav je proživio Slavko Goldstein.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Ukrajinska dilema
    •  Prvi put s ćaćom u Glini
    •  Budućnost nezavršenog rata u BiH
    •  Heroji, mučenici i šehidi Mosta

> Svi tekstovi ovog autora