Vlado Gotovac: ”Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje”

Piše: Drago Pilsel

Danas obilježavamo trinaestu godišnjicu smrti Vlade Gotovca. Pošto sam sljedbenik političkih ideja i moralnoga profila ovoga velikana, moram reći da ne vjerujem u stranku ni u ljude koji ne rade za druge. I odbacujem svaku intelektualnu oholost, ali i lijenost, svako klanjanje snazi, svaku zavist, svaku neiskrenost, svaku nevjeru, svako nepovjerenje, svaku izdaju zadane riječi, svako pomanjkanje poniznosti i duha služenja, svako penjanje preko leđa drugih, svako izrabljivanje tuđe dobrote, svako manipuliranje, svako obmanjivanje. Ja od vas, mojih sugrađana, i od sebe, tražim suprotno: tražim iskreno ispitivanje savjesti, duh požrtvovnosti, umjerenost, postojanost, uzorno ponašanje, priznanje vlastitih ograničenosti, bliskost, ljudskost, solidarnost… Rekao bi Vlado Gotovac da tražim najbolju Hrvatsku koju možemo stvoriti jer je ona u mojim mislima, kao i u Vladinim, ponajprije, odgovornost prema drugima i prema svijetu. Ne zamjerite mi, stoga, što sam imao silnu potrebu malo ”porazgovarati” s Vladom Gotovcem.

 

Trinaest je godina otkako ste se rodili za nebo. Kako je ondje?

Na nebu je bolje nego u Hrvatskoj. Dobro, to valjda i bez mene znate.

 

Da, pretpostavljam da je tako. Dopustite da preformuliram pitanje: kada nas promatrate s neba, što mislite, jesmo li mi Hrvati gubitnici?

Nema toga gubitka koji se ne može opravdati, za koji se ne može dokazati da je bio neizbježan, da smo ga mogli jedino ublažiti… Uvijek je moguće pronaći razloge da slavimo svoj poraz! Mnogi su željeli, pa i ovi na vlasti, dokazati da su naši neuspjesi neizbježni. Lako je ispuniti tu zadaću, jer apologetici je sve dopušteno i sve moguće. Ona i najgoru politiku može proslaviti kao točno shvaćenu nužnost… A vi, pardon, mi, Hrvati, uvijek gubimo jer čini se da je doista posve svejedno što mi uopće mislimo. Uostalom, netko je to upravo tako i formulirao, kad je rekao: ”Vi možete misliti i govoriti što god hoćete, a mi koji vladamo, učinit ćemo ono što moramo!”

Mnogi su željeli, pa i ovi na vlasti, dokazati da su naši neuspjesi neizbježni. Lako je ispuniti tu zadaću, jer apologetici je sve dopušteno i sve moguće. Ona i najgoru politiku može proslaviti kao točno shvaćenu nužnost… A vi, pardon, mi, Hrvati, uvijek gubimo jer čini se da je doista posve svejedno što mi uopće mislimo. Uostalom, netko je to upravo tako i formulirao kad je rekao: ”Vi možete misliti i govoriti što god hoćete, a mi koji vladamo, učinit ćemo ono što moramo!”

 

Kad je rasprava bespredmetna, a stječe se dojam da je vladajućima sve jasno i da nema potrebe raspravljati, onda je bespredmetan i parlament…

Malo je zastupnika u Hrvatskom saboru koji ne prihvaćaju takvu ulogu suvišnih. Većina ih se baš u tome besmislenom položaju brine o svojoj političkoj figuri. Svaki brbljavac uvjeren je da je postao velikim političarem kad izjavi da politika nije moralna činjenica, da nju zanima samo uspjeh u borbi za vlast, da nju vode samo razlozi moći… Makijavelizam reduciran na stranačku disciplinu! Poslušnost je postala jedinom političkom voljom i jedinom njezinom snagom. Sve teme raspravljaju se kao pitanje vjernosti, kao polaganje ispita za kadrovske stranačke igre… U našem Saboru, s napredovanjem ne raste i osobna odgovomost; zato napredovanje neodoljivo privlači: kao nagrada za odanost, posve laka… U raspravama se legitimira vjernost, a ne osobnost, stranačka pripadnost, a ne vlastiti odnos prema domovini.

 

Domovina, rekao bi kolega Branko Matan, to je teško pitanje! Kako vam se sviđa ova elita, koja je pozvana voditi brigu o prioritetima domovine, odnosno njezin diskurs?

Doista golem, diletantski skupljen, amaterski redigiran teret imperativne arhajske patetike i suvremenoga kiča, u kojem se nijedna politika ne može snaći, u kojem može jedino zalutati, izgubiti se, izgubivši budućnost.

 

Silno smo opterećeni prošlošću, salutira se Anti Paveliću na stadionima, čekićima se ide na ćirilične ploče jer, ipak, zakoračili smo u Europsku uniju i ne bi bilo lijepo izravno razbijati glave Srbima…

Tom bespredmetnom teretu prošlosti dodaju se jednako bespredmetne interpretacije raznih neprijateljskih tekstova – religioznog, ideološkog ili političkog karaktera. Sve je puno slučaja! Sve je puno atmosfere kviza: pokaži što znaš! (…) Stranačka poslušnost istodobno opravdava i opterećuje našu međunarodnu politiku samouko sastavljenim kolažem! Nevjerojatno! Najkomotnije je zaboraviti vlastite pogreške. Još je komotnije tvrditi da ih nije ni bilo… ili napadati druge za ono što smo mi loše učinili.

 

Pametni znaju da je ćirilično pismo vezano za sudbinu naše kulture. Ili se samo pravimo pametnima?

Sudbina kulture presudna je za sudbinu Hrvatske. Oduvijek!

 

Što Vi zapravo vidite s neba kada nas promatrate?

Sada vidim puno Hrvata. Ali sjećam se vremena kad se nitko nije gurao u Hrvate! Kad je oko Hrvata uvijek bilo puno pustog prostora… I on se osjećao mučno… Sada je na svim mjestima gužva! Guraju se Hrvati! Nikad im dosta hrvatstva! Neki su najdublje uvjereni da hrvatstvo o njima ovisi, da oni imaju pravo i dužnost odrediti tko jest, a tko nije Hrvat! (…) Sjajno zanimanje! Kako je Holderlin rekao: ”Počinje servilnošću, a pretvara se u napuhanost!”

Sve je puno slučaja! Sve je puno atmosfere kviza: pokaži što znaš! (…) Stranačka poslušnost istodobno opravdava i opterećuje našu međunarodnu politiku samouko sastavljenim kolažem! Nevjerojatno! Najkomotnije je zaboraviti vlastite pogreške. Još je komotnije tvrditi da ih nije niti bilo… ili napadati druge za ono što smo mi loše učinili

 

HDZ i dalje drži imprimatur na državu. Vi ste se protiv toga bunili? Što ste rekli?

Rekao sam, nemojte se hvaliti da ste upravo vi stvorili ovu državu. Ona je nastala pod znacima sretnih i tragičnih zvijezda povijesne mijene – sretnih, jer je slomljen totalitarizam, jer su slomljene imperijalne države i njihove ideologije, među njima i jugoslavenska ideologija i njezina država; tragičnih, zato što je to dovelo do nepreglednih stradanja i mnogih opasnosti pred kojima i dalje osjećamo zebnju, tjeskobu, strah… Ja ne tvrdim da bi svatko učinio ono što je učinio HDZ – ili nešto bolje, ili nešto gore, to uopće nije bitno! Samo tvrdim da smo se našli u vremenu u kojem je država bila via facti izborena. To se često zaboravlja, kao što se zaboravlja cijeli put do nje, kao što se zaboravljaju ideali koji su na tome putu stvarani, ili se ironiziraju, ili direktno izruguju.

 

Ideali? Bojim se da biste Vi danas trebali dokazati da ste Hrvat!

Najmanje je istina da nas netko može okrivljavati da nismo Hrvati. Ne pada mi nakraj pameti da pred bilo kime dokazujem koliki sam i kakav Hrvat! To je ispod moga dostojanstva! Vrlo često čujem snažne glasove kako sude o hrvatstvu. Mnogi od njih pripadaju ljudima koji su postali Hrvatima u hrvatskoj državi. Jedino što od njih tražim jest da me puste na miru. Ništa više. Neka se razmeću, ali bez mene! Ja dobro znam koliko vrijedi njihova briga za državu i zašto je izjednačuju s brigom za svoju vlast. Sve što se o tome treba reći, sadržava njihova stranačka izjava u kojoj se kritičare optuživalo za zavjeru protiv države, i to još u dogovoru s inozemstvom! (…) Stari totalitaristički zvuk! Čovjek osjeti potrebu da uzvikne: ”Drugovi, pa je li to moguće?!”

 

Gospodine Gotovac, Vi ste očito bili u velikoj zabludi…

Bio sam uvjeren da svi mi u Saboru istom zebnjom, istim strahom i istom boli gledamo na ono što nam se događa. Prevario sam se i zaprepašten sam onime što sam čuo!

 

Da se Vas pitalo da se izjasnite oko prvoprosinačkoga referenduma, mislim da znam što biste kazali.

Naravno da znate: da neću glasovati za ovu politiku, da ne želim ni na koji način i ni u kojem smislu s njome biti povezan. Ona je za mene moralno nepodnošljiva. Nije suprotna samo mojim političkim uvjerenjima, nego i temeljnim vrijednostima svijeta kojemu pripadam i za koji sam se cijelog života zalagao. Ona je u osnovi nihilistička. S takvim političkim relativizmom svijetu se oduzimaju moralni temelji. U tome ni na koji način ne želim imati nikakva udjela. Lakoća kojom se u ovome Saboru izbacuje moral iz politike, znak je unutarnje destrukcije vrijednosti, početak nihilističke ravnodušnosti, samozadovoljstva i odbijanja svake odgovornosti.

 

Neki govore da je prošle nedjelje u Hrvatskoj likvidirana demokracija.

Jednoga će dana ta nedjelja mnogima od nas biti dan srama, u to vas uvjeravam! Doći će trenutak, sasvim sam siguran, kada će netko pročitati na pravi način sve što se govorilo. Progovorit će distanca! Nepogrešiva distanca! (…) Distanca, uostalom, već postoji – jedina distanca u politici, kroz cijelu njezinu povijest: savjest, moral i vjerodostojnost! O njoj je govorila sveta Katarina Sijenska, nepogrešivo polemizirajući s Machiavellijem, gotovo dva stoljeća unaprijed. Politika ne smije dovoditi u pitanje temeljne vrijednosti svoje civilizacije. Učini li to, ona ubija svijet u kojem djeluje. Upravo se to dogodilo u totalitarizmu, na najstrašniji način potvrdivši misao velike Katarine. Onog časa kad više nije bilo skrbi za osobnu odgovornost, onog časa kada smo pristajali na dužnost koja ne uzima u obzir našu osobitost, onog časa sve je došlo pitanje – i čovjek i njegov svijet.

 

Kako ocjenjujete Vladin program?

Program? Kakav program? Sada, kad je nestala i posljednja iluzija o tom stranačkom programu kao nacionalnom programu, kad se pokazuje da je to bila samo zbirka izbornih krilatica s obećanjima, sad kad je sve to završilo u ovom škripcu, kad se simbolično i doslovno gubi tlo pod nogama, sada se sve to pokušava zaboraviti, prebaciti na druge ili proglasiti sudbinom…

U javnost treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti. Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u Hrvatskoj politički život dijeli se s privatnim prohtjevima, s doskočicama i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika najčasniji posao koji čovjek obavlja, odlučivši se da razrješuje najzagonetnije pitanje naše, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno

 

A što kažete na prepucavanja između Vlade i Hrvatske biskupske konferencije?

Posve sam iznenađen načinom na koji se govori o Crkvi. Upućeni su joj prijekori, preporučena joj je sakristija kao mjesto djelovanja. Nikad nisam prizivao Crkvu u politiku, to se zna. Naprotiv, neposredno nakon velikih političkih manifestacija u osnivanju naše države izrekao sam nekoliko kritičkih rečenica o nepotrebnoj nazočnosti Crkve na nekim skupovima. Upozorio sam da se Crkva previše približila stranci na vlasti i da bi bilo dobro da to ne čini. Moj glas bio je dosta usamljen, moje upozorenje dosta arogantno komentirano. Ja ni sada ne pozivam Crkvu u politiku, ali sam protiv njezina otpremanja u sakristiju. Međutim, europska demokracija je laička. Moderna država je laička država i samo je tako moguća. Ona je čista suprotnost ne samo pretpostavkama šerijatskog prava, nego i svakog prava koje izjednačuje državu, naciju i Crkvu.

 

Zašto se Hrvati međusobno dovikuju? Zašto nema dijaloga?

To je pravo pitanje. To nije pitanje jedne stranke, to je hrvatsko pitanje, to je hrvatska tjeskoba i sram, to je nepodnošljivo i kao uspjeh, jer je tako strašno ponižavajuće.

 

Ponižavajuće je i to što u svakom trenutku odgovaramo na izazov onoga što nas želi pretvoriti u mrlju.

Da. Svakodnevni život sklon je tomu da umrlja pojedinačnost, jer je ona naporna i onom tko je osjeća i onom tko je susreće. Biti pojedinac to znači i susretati pojedinca, to je vrlo teško, svakodnevno voditi računa da je drugi jednako vrijedan kao i ti, svakodnevno znati da drugi ima sve ono što ti imaš – sva prava, sve dužnosti, i da ga tako trebaš susresti. I zato je veliki Rilke rekao da se ljubav prepoznaje ne po tome što drugoga posjeduje, nego što ga štiti. Ljubav je zaštita tuđeg postojanja i tu je veličina koja iz nje stalno izbija i čini nas vrijednima.

 

Zato ljudska prava nisu ništa drugo nego točno, u okviru države formuliran ideal, koji već tisuće godina čovjek želi ispuniti, a koji vrlo jednostavno glasi: ”Ja sam ljudsko biće, neizrecivo vrijedno, i mora se osigurati sve što je potrebno da tu vrijednost na Zemlji ispunim” (…)

To je vrlo jednostavno, najteže, ali cijela povijest dogodila se samo zato da bi te ideje bile formulirane, a mi kao generacija doista možemo biti ponosni što smo živjeli u vremenu u kojem se to dogodilo; vremenu strašnom jer je jedino to doba iskusilo zadnje konzekvence kolektivizma, i vremenu prekrasnom jer je iz tih pouka izašla dovoljno hrabro da poslije svega pokuša ponovno ljudski živjeti. Mi smo doista hrabri, ne zaboravite to! Jer ono što smo mi podnijeli, ma koliko nam se sada to čini kao nekakav ružan san, bila je jedna strahovita i užasna protuljudska oluja koja nas je gotovo posve izbrisala. A mnoge i jest!

Ovo je ključno: nijedan pojedinac nije slobodan ako svi pojedinci nisu slobodni. I nijedan narod nije slobodan ako svi narodi nisu slobodni. Treba se poistovjećivati sa svakom pobjedom slobode na svijetu: bilo gdje i bilo kada. Naše poimanje slobode treba uključivati slobodu svih ljudi

 

Što ste na samrti mislili pod tim da Vam čuvamo Hrvatsku ”od niskosti i od mržnje”?

Otvorenost, jasnoća, i ono što se često naziva transparentnost, jedini su okvir u kojem Hrvatska mora živjeti politički, ali to ne znači da se sve što se u politici događa mora događati na taj način da svatko i u svakom trenutku zna sve. Politika ima svoje logičke okvire. U javnost treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti. Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u Hrvatskoj politički život dijeli se s privatnim prohtjevima, s doskočicama, i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika najčasniji posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno.

 

Kako Vam se čini personalizam pape Franje?

Oduševljen sam! Pogađa u bit. Moderni je svijet u svome filozofskom sadržaju ispunjen gotovo isključivo pitanjem odnosa ja-ti, ja-mi. Mi taj odnos trebamo rješavati tako da nikada više u Hrvatskoj nitko, ni zajednica ni drugi pojedinac, neće doći u priliku da nekom uskrati slobodu i pravo da u toj slobodi ostvari svoje ideje, naravno, uz onu ogradu koju cijeli suvremeni svijet već dva stoljeća spominje, a to je Kantova napomena da pritom ”moja sloboda ne smije umanjivati slobodu drugih”.

 

Bili ste i ostali ”čovjek od formata”, bili ste ”osoba”, i to osoba do kraja. Borili ste se za priznanje drugog i drugih. Kazali ste: ”Priznati raznolikost, znači priznati drugoga. Zato se jedino tako može onemogućiti svaki egoizam, pa i nacionalni.” Utemeljili ste filozofiju slobode pojedinca. Pomovirali politički liberalizam. Taj politički liberalizam je, kažu, originalno vaš. Takav liberalizam možemo nazvati i religioznim liberalizmom ili kršćanskim liberalizmom, jer je u tome liberalizmu Bog (vječnost) pretpostavka slobode čovjeka pojedinca.

Ovo je ključno: nijedan pojedinac nije slobodan ako svi pojedinci nisu slobodni. I nijedan narod nije slobodan, ako svi narodi nisu slobodni. Treba se poistovjećivati sa svakom pobjedom slobode na svijetu: bilo gdje i bilo kada. Naše poimanje slobode treba uključivati slobodu svih ljudi.

 

Želio bih ovaj ”susret” zaokružiti još ljepšim riječima, onih iz vaše završne riječi obrane sa suđenja u Zagrebu, 1981. godine. Ponovite nam to, molim Vas…

Jedini je smisao moga rada u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez toga sna ni ja ni moje djelo nemamo nikakva smisla.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora