Vlado Matijanić i Josip Reihl-Kir nisu rođeni kao zastave

Porezni USKOK osnovan je, na zahtjev Europske komisije i uz pomoć FBI-a, u vremenima kada je Zoran Milanović bio predsjednik Vlade, a ovih dana se našao na udaru sadašnjeg predsjednika Vlade. Još jedna, iznimno bitna, antikorupcijska institucija stavljena je pod šapu HDZ-a.

Porezni USKOK je, u slučaju afere Geodezija, utvrdio da je zloupotrijebljen europski novac, a to onda znači da je za ovaj predmet nadležan EPPO. Premijer Andrej Plenković i njegov državni odvjetnik su tvrdili da nije riječ o europskom novcu i da su za ovaj slučaj nadležne hrvatske institucije. Budući da je Andreju Plenkoviću stalo do toga da se EPPO ne umiješa u aferu Geodezija, odlučio je, izvan očiju javnosti, smijeniti šefa Poreznog USKOK-a, Antuna Matkovića, ali i čitav niz osoba koje su obnašale odgovorne dužnosti u ovom tijelu.

Mediji navode da je Andrej Plenković najavio pohod na ovu, iznimno bitnu instituciju s tvrdnjom kako bi zaposlenici Poreznog USKOK-a trebali znati tko ih plaća i za koga trebaju raditi. On ih plaća i za njega su trebali raditi, a nisu – oni su radili za državu odnosno radili su misleći da rade za državu. Zbog toga što su mislili i zbog onoga što su radili, danas su smijenjeni.

Očito je da su bili u krivu, radili su, misleći da rade za državu, ali države nema, ona je nedovršena. Da je dovršena, postojala bi u neovisnim institucijama i premijer ih ne bi mogao smijeniti. Oni su smijenjeni, premijer je i dalje na mjestu premijera, baš kao što su na svojim mjestima i dalje oni koji dobro znaju da ih Plenković plaća, da za njega rade i da njemu trebaju biti vjerni. A gdje je tu država? Najvjerojatnije u Benkovcu.

U svjetlu Poreznog USKOK-a, razumijem pohod na teatar. Predstave su istjerane s kazališnih dasaka kako bi na te daske mogla biti smještena država. I ne, ne radi se ovdje o tome da je Andrej Plenković iskoristio benkovačku braniteljsku udrugu koja djeluju kao hibrid HDZ-a i Arkanove udovice, a sve kako bi izvršio distrakciju i mirno, izvan interesa javnosti, spasio ljude do kojih mu je posebno stalo, želeći ih skloniti izvan dosega europskih tužitelja. Ne, taj manevar mu nije bio potreban. Mogao je tu akciju izvesti usred bijela dana, na zagrebačkom Jelačićevom trgu, nitko ne bi okom trepnuo – pogotovo ne oporba.

Da je, dakle, na Jelačićevom trgu obezglavio Porezni USKOK, o tome bi tada, baš kao što to rade i sada, izvještavali samo novinari čije plaće su toliko male da znaju kako ne trebaju biti zahvalni i vjerni onima koji ih potplaćuju, nego istini i idealima novinarstva.

Kako bilo, Porezni USKOK je obezglavljen, ministrica Nina Obuljen Koržinek može odahnuti, a premijer Plenković može u svoj dnevnik ili spomenar, ovisno o tome što mu narcizam navečer servira, unijeti informaciju kako je pokorio i pogazio još jednu instituciju – naravno, bez otpora.

Hrvati su zaokupljeni ratom, oni prošlim koji još uvijek traje, ali ne takvim intenzitetom kakvim traje pretprošli rat. Dok Plenković uništava institucije, hrvatski građani bauljaju između dva prošla rata. Pravo je čudo što su se nekako uspjeli dobaciti do Benkovca. Prosvjed lokalnih branitelja ne doživljavam kao nešto ozbiljno, riječ je o parodiji.

Ti ljudi govore kako ih je Oliver Frljić uvrijedio time što u jednoj predstavi (koja nije bila dio programa protiv kojeg su ustali, ali to nije toliko bitno) glumica iz vagine vadi zastavu, ne shvaćajući da upravo oni zagovaraju taj koncept vaginalnog domoljublja. Tvrdeći da je država iznad pojedinca i da prave Hrvatice rađaju sinove kako bi oni mogli služiti domovini, ujedno propagiraju izvlačenje zastave iz vagine.

Ako žene rađaju sinove kako bi oni mogli služiti domovini, one ne rađaju djecu, nego iz utrobe izvlače zastavu. Shvaćaju li to ovi primitivni, neuki stvorovi koji se u prostoru razbacaju čim čuju pjesmu Arkanove udovice? 

Shvaćaju li oni da se njihov koncept rađanja ni po čemu ne razlikuje od izvlačenja zastave iz utrobe?

Naravno da ne shvaćaju, zato i protestiraju protiv onoga čega nije bilo u programu festivala, ali čega ima, i to preko mjere, u njihovom životu. Oni nisu protestirali protiv festivala ”Nosi se”, oni su protestirali protiv sebe, oni, na jedvite jade, jedva sebe nose i tamo kamo se donesu, prirede pravu predstavu.

Predstava je, ipak, održana u Benkovcu, ali nije bila na programu festivala, ona je bila u organizaciji lokalne braniteljske udruge.

Majke ne rađaju djecu za domovinu, one žele djecu iz ljubavi, a ako nekog ljubiš, ne postoji nešto što je iznad onoga koga ljubiš. Ne postoji domovina koja je majci iznad njezinog djeteta.

Majke ne rađaju djecu domovini, one prilagođavaju domovinu svojoj djeci, to čine majke. Ne znam što čine one koje iz vagine izvlače zastave. Pretpostavljam da je njima domovina iznad svega, pa tako i iznad onih koji su imali nesreću da iz njihovih utroba budu izvučeni kao zastave, umjesto da budu rođeni kao djeca.

Majkama je dijete iznad svega i iznad svih, ne postoji ta država, a pogotovo ne država u kojoj je moguće, bez ikakve reakcije javnosti, smijeniti vodstvo Poreznog USKOK-a, zbog koje bi majke pristale da se odreknu majčinstva nad djecom kako bi ta država opstala na mrtvom tijelu njihovih sinova.

Ljubav naprosto tako djeluje – ona izolira, idealizira i apsolutizira one koje volimo. Ovo znaju sve majke koje su, neovisno o dobi, izgubile svoje dijete.

Majčinska ljubav prkosi vremenu, ona je trajno smještena u relaciji između majke i djeteta. Primjer ove ljubavi je, nadam se da će mi oprostiti zato što je navodim bez pitanja, Dunja Matijanić i njezin, zbog disfunkcionalne države, smrti predani sin Vlado Matijanić.

Vlado, ako gledamo njegovu dob, nije umro kao dijete, ali, ako promatramo iz Dunjine perspektive, umro je kao njezino dijete i njezin sin. Dunjina majčinska ljubav otklanja vrijeme i društvene uloge, ona prkosi državi i institucijama, kako bi se posve predala svome sinu, ona ga u odsustvu njegove egzistencije vidi, s njim komunicira, za njim čezne.

Dunja je rodila sina, a ne zastavu. One majke koje su rodile djecu zalažu se za državu koje su dostojne njihove djece. Takvu državu treba neprestano stvarati – ne zbog toga što je država vrijedna, nego zbog toga što niti jedna država nije dostojna djece koju su majke rodile da budu djeca.

Da su, kojim slučajem, Republiku Hrvatske stvarale majke koje su rađale djecu a ne zastave, Plenković zasigurno ne bi mogao uništiti Porezni USKOK, benkovačke braniteljske udruge bi se poklonile na sam spomen imena Josipa Reihl-Kira, Hrvatska bi bila država djece, a ne puki teritorij na kojem lamataju beživotne zastave.

Država koja rađanje vidi kao čin izvlačenja zastava iz utrobe žene ima ozbiljan problem. Ta država oduzima biološki i institucionalni život, i zato nepovratno nestaje. Koje je, dakle, rješenje? Pa to da rađamo djecu a ne zastave i da se okupljamo oko toga da djeca imaju budućnost u državi koja je uvijek ispod djece.

Država nije dostojna jedne suze djeteta. Neka država gine za djecu, zaustavimo mehanizam žrtvovanja djece zbog države.

Previše je zastava izvučenih iz utroba i odvedenih na bojišta kako bi predvodnici političke korupcije imali budućnost. Korupcija i dalje ima budućnost, Porezni USKOK je ostao bez budućnosti, film o Josipu Reihl-Kiru je postao meta onih koji imaju nalogodavce (nalogodavce je imao i ubojica Josipa Reihl-Kira), tenzije su sve veće, neprijateljstvo dolazi u našu blizinu, ulazi u naše gradove, na naše ulice, neprijateljstvo nam je ušlo u zgrade. Tako to počinje. Može se zaustaviti, ali treba htjeti to zaustaviti.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sekularnost države nije narušena, nego ugrožena
    •  Oružje i sloboda, ma što nam govorili, ne idu skupa
    •  Ovaj svijet vapi za dobrotom kakvu je pokazao Carlo Acutis
    •  U Benkovcu je razapeto odavanje počasti Josipu Reihl-Kiru
    •  Trajna, lažna prošlost ubija ovu državu
    •  Poklič ZDS oduzeo je legalitet i legitimitet državi i društvu
    •  Nacionalizam prostituira naciju, Boga i čovjeka
    •  Ne, nismo se osamostalili, mi smo se ubili
    •  Molitelji Uzinića promatraju kao anacionalnu komunjaru
    •  Dino nas je naučio što su ljubav, empatija i solidarnost

> Svi tekstovi ovog autora