Vodič kroz emotivnu kartografiju Zagreba koji polako nestaje

Živjeti u jednom gradu od rođenja, znači pratiti sve njegove mijene, ne samo one urbanističke, već prije svega one mijene značenjskih toponima, koje se ogledaju u dijalogu koji grad kao otvorena struktura vodi sa svojim stanovnicima, koji krećući se svakodnevno njegovim ulicama i trgovima idući na posao, u kupnju, susrećući se s prijateljima, zadovoljavajući svoje kulturne, društvene i zdravstvene potrebe upisuju u njega, dajući pojedinim lokacijama značenjske odrednice, upisivanjem vlastitih, unutarnjih, emotivnih toponima u kartografiju grada.

Kako se ritam i način života mijenjaju, u grad pristižu i novi stanovnici iz različitih krajeva i s različitim potrebama i navikama, tako se mijenja i fizička, urbana struktura grada jer grad je živ samo onoliko koliko je otvorena struktura koja svoja obilježja poprima i mijenja stvarajući se i rastvarajući u dubokom životnom dijalogu sa svojim stanovnicima.

Svaka generacija ima svoja mjesta, svoje posebne emotivne kote, i nikad nije lako gledati kako se kroz dva, tri ili više desetljeća one rastaču, kako rijetke uspijevaju preživjeti promjene navika i stanovništva, mijenjajući se i same i nudeći i nove sadržaje, uspijevajući zadržati i svoju povijest i emotivne kote onih koji su se u nju upisivali.

S jednakom sjetom, vjerujem, promatrala sam ja kako nestaju gradske kavane, ”Saloon” i ”Kulušić”, a u najnovije vrijeme i Špišićev ”Bicikl” u kojem su se okupljali idući na plac i s placa stari Trešnjevčani, kao i moja praprabaka, koja je još u Zagreb dolazila s kočijom sa svoga imanja na ”Mali plac”, južni kaptolski trg, posebice po zemljano posuđe kojeg je bio velik izbor, kako bi svojoj glavnoj domaćici imanja pribavila posude za pečenku s poklopcem, lonce za kiseljenje mlijeka, a za župni dvor i ”srabljivce”, zemljane ”kupice” iz kojih je narod na proštenjima pio vino, kad je u modu došlo limeno posuđe, te je nevoljko gledala kako prodaja i raznovrsnost pada. No silno se razveselila željeznici, jer više nije bilo potrebno putovati kočijom i usput noćiti.

Živjeti s jednim gradom, upisivati se u njega, mijenjati se s njim, uči nas poniznosti, izaziva i nas na stalnu mijenu, otkrivanje novih značenjskih kota kroz novu dinamiku i nove susrete, dok se one iz naše mladosti polako gube, a često odlaze ili umiru i ljudi s kojima smo crtali svoju emotivnu kartografiju grada.

Upravo zbog toga, rukopisna knjiga ”Zagreb u versima i kipecima” spoj stihova o Zagrebu autorice Božice Jelušić i fotografija Nikole Šolića prava je dragocjenost i vodič kroz unutarnju, emotivnu kartografiju Zagreba koji polako nestaje, zajedno s ljudima koji su oblikovali unutarnje toponime jednog vremena.

Ova je knjiga posebna na više razina, i nadasve slojevita u svom emocionalnom kodu. Ona nudi perspektivu pogleda na Zagreb koji se otvara dolaskom na Glavni kolodvor iz provincije (iako u knjizi nema ničeg provincijalnog), pogledom koji se otvara na veličanstvene magnolije i Lenuzzijevu potkovu, pa sve do posebnih mjesta koja su kroz višedesetljetne susrete i boravke u Zagrebu postala emotivna sidrišta, prave značenjske i stvaralačke kote.

Zagrebačko predstavljanje knjige u izdanju Beletre u knjižnici ”Bogdan Ogrizović” zbilo se na mjestu koje je Božica, boraveći na svojoj zagrebačkoj adresi, u stanu najbolje prijateljice, pokojne Đurđe Sučević Fruk, promatrala kroz prozor, zapisujući stihove ili crtajući zagrebačke vedute.

Preradovićev je trg za autoricu njeno zagrebačko emotivno sidrište, u kojem je stvarala, dijelila bliskost i razmjenjivala misli s prijateljicom, on je osim toga i mjesto brojnih drugih susreta s ljudima s kojima ju je život povezao.

I naš prvi susret, koji je označio početak prijateljstva, zbio se upravo na Preradovićevu trgu.

Upravo je nevjerojatno kako u ocrtavanju vlastite emotivne kartografije jednog grada, postoje sinkroniciteti među ljudima koji se uopće ne poznaju.

Dok je Božica pisala stihove, i ucrtavala dijelove grada uz stih u svoje rukopisne bilježnice, Nikola Šolić, urednik i fotoreporter svojedobno najtiražnijih novina, tjednika i magazina, koji je svojim fotoaparatom bilježio najznačajnije trenutke hrvatske, a radeći za Reuters, i svjetske povijesti, ”lepil je na kipec” upravo one dijelove grada koje je Božica nacrtala uz stihove u svoju rukopisnu bilježnicu.

Knjiga je stoga divna sinergija stiha i riječi, podignuta na emotivni kod, gdje u svaki stih, svaku fotografiju, osim autorovih, čitatelj može ucrtati i učitati vlastite značenjske toponime.

Još više od toga, Božica je, kao vrsna poznavateljica jezika, koja dobro poznaje podstavu svakog tkanja riječima, u stihove sakrila ključeve za iščitavanje u kojima oni koji je poznaju i s njom su dijelili zagrebačke dane, mogu pronaći sebe i susrete s pjesnikinjom, njihove vlastite kodove upisane u stihovnu kartografiju Zagreba.

Čitajući stihove, i gledajući fotografije, autori nam otvaraju prostore svojih emocija i svoje duše upisane u grad, prostore koji su vidljivi i dostupni samo onima koji znaju naći ključeve skrivene u podstavi knjige, a nevidljivi onima koji gledaju samo impozantne fasade i pročelja.

Baš kao stara zagrebačka dvorišta o kojima u pjesmi ”Mirisi stražnjeg dvorišta” Božica veli:

”Stražnja su dvorišta tiha, ruševna:
Oaze mira, sjedišta duševna”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora