autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Vrijednost Sentimentalne vrijednosti

AUTOR: Tatjana Gromača / 18.03.2026.

Film ”Sentimentalna vrijednost” scenarista i redatelja Joachima Triera jako dobro prikazuje suvremeni skandinavski svijet, bezizlaznost njihova savršenstva. Da, sofisticiranost života modernih zemalja ovog sjevernog, najvećeg među evropskim poluotocima, zadivljujuća je.

Nivo do kojega je dovedeno ono o čemu naš takozvani ”običan svijet” – a danas je to, još ponajviše, osiromašen i poništen, urušen u svom građanskom dostojanstvu, nekadašnji, takozvani ”srednji društveni sloj”, i nadalje samo sanja – a to je tamo, u dalekoj Norveškoj, tek obična i primarna ”kvaliteta života”, oslikana u ovome filmskome djelu tek kao pozadina, predstavlja daleku i pustu čežnju, nedostižan san našeg malenog, pokondirenog i potlačenog svijeta…

Međutim – vidimo, promatrajući ovo veoma uspješno umjetničko filmsko djelo, kako to ponovno i nikada nije uistinu sve – na žalost, a možda i na radost, tko će ga znati – društva i kapitali napreduju, barem u nekim dijelovima svijeta, a čovjek sa svojim popudbinama, sa svojim životnim nasljeđem, takozvanom prtljagom, nikada – pa ni tada – nije u potpunosti uslišen u težnjama ka svom nutarnjem blagostanju.

Već je i prvi prizor koji otvara ”Sentimentalnu vrijednost”, scena u kojoj se filmska junakinja, mlada glumica, bori s napadom panike uoči izlaska na pozornicu kazališta – tek tren prije početka premijere Čehovljeva dramska komada (čini mi se da je u pitanju bio ”Galeb”), ostavlja razornu moć na gledatelja.

Ovako uprizoreno, kako je to glumici u podršci s ostalim glumcima, scenografijom, glazbom i drugim filmskim rješenjima pošlo za rukom, scena ima dvostruku snagu djelovanja na gledateljeve emocije i spoznaju – snagu izraza – intenziteta unutarnje dramatike, što je u tom času proživljava glumom oživljena junakinja velikog ruskog dramskog klasika, i snagu dramatskoga prikaza kojega iznosi filmska junakinja, a kao rezultat glumačke i osobne, ljudske borbe, što ih u tim filmski izvanrednim trenutcima proživljava.

Scena je to najvećeg intenziteta u cijelome filmu koji tek ima uslijediti, i čija je pripovijest pametno i šarmantno osmišljena i iznesena, prividnom nehajnošću i dopadljivom lakoćom – scena koja, bez daljnjega, ostaje upamćena – vrijedna sjećanja kroz vrijeme, pribrojena značajnim, nezaboravnim filmskim prizorima koji i nepozvani, sami od sebe, zabljesnu katkada u mislima i oku gledaoca.

Jasno je – netko, tko je sposoban filmskim jezikom uobličiti ovakve kadrove – kadrove u kojima su lica glumaca sposobna govoriti neke od najvažnijih i najbolnijih riječi ljudskoga iskustva, a da pri tome gotovo ne kažu niti slova, neće dozvoliti gledatelju da se niti u ostatku djela prepusti dokonom zijevanju.

I, ujedno, i jednako tako – niti gledatelju nakon ovakva raskošna filmska uvodna prizora nipošto neće padati na pamet zamjerati autoru na mjestima koja su – kada je riječ o ovako zbitim i upečatljivim uzusima što ih djelo pred sebe stavlja, možda mjestimice nešto malo lakše ”prohodnija”, ili za nijansu naglašenija.

Djelo se, dakako, promatra, doživljava, vrednuje u cjelini, i početna dramatska zbitost, prenapregnutost, kao da iziskuje kasnije kompozicijsko razbistravanje, veću prohodnost. No, sve je to – uvidjeti ćemo na koncu ovog izvanrednog djela, u skladu sa cjelinom – s općim tijekom pripovijesti što je autor, odnosno izvanredni glumci, uz pomoć čijeg je rada i velike darovitosti kreirao ovo djelo, pred nas iznosi.

Ponavljam, u pitanju je ljudska priča, veoma ljudska priča, ujedno ispripovijedana glumački veoma sugestivno, nimalo banalno, ali niti pretenciozno, s uvjerljivim, gdjekad i inzistirajućim, pathosom. Takvo što treba znati i moći iznijeti na velikome platnu – mnogi pokušavaju, malo kome uistinu i uspije kako treba.

Upravo onako kako je A. P. Čehovu uspijevalo stvarati intrigantne, duboko ljudske drame, ujedno i duhovite i vrlo moderne, tako je u ovome filmskom djelu scenaristu i režiseru pošlo za rukom jednim autorskim načinom i zahvatom ući pod kožu jednoj ”rasturenoj” obitelji, propitati i izokrenuti duboke stvari u unutarnjem krvotoku nekolicine ljudi, oca i dviju kćeri – pokazati, prodrijeti do mjesta ponovne uspostave razumijevanja i ljubavi, mjesta uspostave pojedinačnih istina tih filmskih i životnih junaka, kao i zajedničke istine porodične cjeline koju tvore, na način da rekreira, ponovno uspostavlja ono što je do jučer bilo slomljeno i nepopravljivo.

Jasno, sve i jedino uz, ne samo estetske, već i visoke humane note ovog jedinstvenog, vrijednog filmskog rukopisa.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: