Whisky za Tita!

”Otac”, Miljenko Jergović, Rende, Beograd, 2010.

Naslov ”Otac“ beskrajno je pristojna skromnost, iako knjiga počinje kao udarac u timpan, s porukom o očevoj smrti. Pristojna skromnost već iz tog razloga, jer će fokusirati povijest cijele obitelji. I kada riječ dođe na baku, Miljenko Jergović formulira važni princip svog eseja: ”Misleći o njoj, vazda sam mislio o sebi“.

Taj međunarodno poznati pisac već je nekoliko puta, u važnim romanima i u zbirci pripovjedaka ”Sarajevski Marlboro“, razmišljao kako zapaliti priče iz iskri vlastite obiteljske povijesti, razmišljao je koje jezgre romana potencijalno u sebi nosi, ali nova knjiga se fikcijom služi samo onda kada autor traga za nerazriješenim zagonetkama svoje porodice i kada isprobava moguće tokove radnje zamišljajući kako je sve moglo biti: “Mrtav je, pa o njemu ništa drugo više i ne mogu znati, osim onoga što nastaje iz literarne mašte.“

Naslov ”Otac“, doduše, kalkulirana je skromnost, pogotovo jer se guste scene očeve i obiteljske pripovijesti neprestano šire u dijagnoze mentaliteta koje objašnjavaju zašto je novoj članici Europske unije toliko teško s vlastitom prošlošću – prošlosti u balkanskim ratovima devedesetih, ali i onom starijom, s ustaškom pokretom. I u obitelji Jergović je ”NDH bila porodična činjenica, a ne samo država“.

Jergović ne analizira samozadovoljno i distancirano, nego pokazuje vlastitu upletenost u tu povijest: Iako suosjeća sa žrtvama NDH, nije mu do kraja moguće prikazati ih ”istinito“ iz unutarnje perspektive, dok mu je itekako moguće uvući se u ulogu ustaškog borca i prikazati ga literarno uvjerljivo, jer mu je ta uloga poznata iz obiteljske prošlosti

Osim toga, esej ima i dijagnozu o kojoj vrijedi razmisliti: industrijski organizirani masovni zločin njemačkih nacista garantirao je počiniteljima veću osobnu distancu, dok je ”manufakturna intimizirajuća priroda ustaškog zločina“ djelovala manje monstruozno, ali je počinitelja više involvirala. I prosječni građanin bio je bliži zločinu: ”Auschwitz je bio tajno mjesto, (…), dok je Jasenovac bio javan, za njega su znali svi.“

Iz tog razloga, kaže Miljenko Jergović, do današnjeg dana je tako teško preuzeti kolektivnu odgovornost za tu prošlost. Izgrađivali su se nacionalni mitovi koji su krivnju preusmjerili prema drugima: prema Nijemcima koji su doveli nacionalsocijalizam u Hrvatsku, prema Englezima koji su širili laž o zločinama u ustaškoj državi ili prema ”komunistima, Srbima, Jugoslavenima i raznim srbofilima“ koji prošlost ne ostavljaju na miru.

Jergović ne analizira samozadovoljno i distancirano, nego pokazuje vlastitu upletenost u tu povijest: Iako suosjeća sa žrtvama NDH, nije mu do kraja moguće prikazati ih ”istinito“ iz unutarnje perspektive, dok mu je itekako moguće uvući se u ulogu ustaškog borca i prikazati ga literarno uvjerljivo, jer mu je ta uloga poznata iz obiteljske prošlosti.

”Ustaše u mom životu bili su vazda s ove strane kućnog praga”, lapidarno će zabilježiti. Takva analiza s otvorenim vizirom prema današnjoj Hrvatskoj očito boli: knjiga je izazvala veritabilne skandale.

Posebno precizan u detaljima Jergović je kada govori o Sarajevu, o gradu svoga podrijetla. Opis potpunog prekodiranja hrvatstva u ovom gradu nakon Drugog svjetskog rata, kroz emigraciju kompromitiranih ljudi i novim naseljavanjem drugih Hrvata, ali pogotovo opaska o hrvatskom identitetu koji su muslimani preuzeli tokom ustaškog režima, a potom ga odbacili, pokazuje korijene onoga što se dogodilo u tom gradu, a neshvatljivo je do današnjeg dana. I nevjerojatno: Hrvat iz Sarajeva može samo biti onaj koji je katolik.

Jergović se doista morao krstiti da bi dobio hrvatski pasoš.

Naslov ipak nije pristojna skromnost: trag oca vodi kroz cijelu knjigu; ona se pod kožu ne zavuče samo onome koji je u potrazi za ocem. To je psihološki jaki otac koji sina s leđa ščepa za vrat, i koji mu odbija pružiti odgovore, jer je psihički preslab za to

Sa samo nekoliko crta i s impresivnim formulacijama autor umije skicirati mentalitete. To se također vidi u opisu marcijalno kodiranog katolicizma. I u lucidnim analizama koje su točne i preko granice Hrvatske: “Moralna procedura katoličkih zajednica zasnovana je upravo na grižnji savjesti, što se stoljećima kosi i kultivira poput engleske trave.”

Osim toga iskustvo: ”Ja sam, recimo, odrastao uz ateiste muslimane koji nisu jeli svinjetinu“, dijagnosticira. ”Ne postoji beskonfesionalni ateist, onaj koji nema svoj hram, makar bio napušten od Boga“. S ovom spoznajom bi se možda mnogi “vjerski konflikti” mogli bolje razumjeti.

Miljenko Jergović rasprema i mitove bivše Jugoslavije, pogotovo onaj o Titu i o partizanima. U djetinjstvu je saznao za činjenicu da su partizani ubijali razoružene ratne zarobljenike.

Književno remek-djelo knjiga postaje kada predočava procedure i norme jela i pića u Jugoslaviji: ”Samo je Tito smio piti whisky, njegovo konzumiranje su čak Miloševiću zamjerili”.

Ovaj esej, Jergovićeva najosobnija knjiga, živi od točnog promatranja, vlastitog iskustva i beskompromisne analize, što je neizbježno kada se želi razumjeti Hrvatsku. Esej razotkriva snage pokretanja njegova proznog graditeljstva, priča je to o sinu i ocu koju – iako postoje brojne knjige o očevima – ovakvu nikad nismo čitali.

Zato naslov ipak nije pristojna skromnost: trag oca vodi kroz cijelu knjigu; ona se pod kožu ne zavuče samo onome koji je u potrazi za ocem. To je psihološki jaki otac koji sina s leđa ščepa za vrat, i koji mu odbija pružiti odgovore, jer je psihički preslab za to.

Naslov ”Otac“ beskrajno je pristojna skromnost, iako knjiga počinje kao udarac u timpan, s porukom o očevoj smrti. Pristojna skromnost već iz tog razloga, jer će fokusirati povijest cijele obitelji. I kada riječ dođe na baku, Miljenko Jergović formulira važni princip svog eseja: ”Misleći o njoj, vazda sam mislio o sebi“

To je otac kojeg ni vlastiti otac nije priznavao i koji lošu savjest prema sinu izražava u altruističkoj paradnoj ulozi liječnika; otac koji sina tri desetljeća ne ugosti u svojoj kući da ne upozna njegovu drugu ženu, ali koji će, onako star i debeo, trčati u liječničkoj kuti pod kišom granata kroz Sarajevo da bi našao sina – od ovih sjećanja sin se mora oprostiti, i osjećaje prenijeti u knjigu.

Ta knjiga – koju je na njemački jezik u svim nijansama vrhunski transportirala renomirana prevoditeljica Brigitte Doebert – u svojoj je sadržajnosti kao i u svojoj književnoj briljantnosti daleko značajnija nego što se po njenoj debljini da naslutiti.

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec.

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).

(Izvorno objavljeno u Die Presse).