Za ili protiv: ljudska univerzalnost nije jednoumlje

Krize su sastavni dio povijesti i naše vrijeme, zapravo, nije lošije nego su to bila ranija vremena. Jedino se možda kotač povijesti okreće brže, a mi se snalazimo teže.

Ako je suditi o našem svijetu prema onom što mediji izvlače iz njega eda bi istaknuli i sukobili suprotnosti, on se čini krajnje polariziranim.

I naši razgovori često takvima postaju. Živimo u šizofrenom svijetu i svi smo pomalo bolesni: jedni su narcisoidni, drugi depresivni a treći imaju bipolarni poremećaj. Cijelo društvo je bolesno.

Distanciramo se od stajališta protivna našima jer smo skloni razumjeti ih u njihovoj radikalnoj formi, kao stajališta napadalački uperena protiv našega vlastitog. Tako feminizam poistovjećujemo s agresivnim traženjem prava žena, islam s terorizmom, liberalno kršćanstvo s kompromisnom popustljivošću, tradicionalizam s fundamentalizmom, konzervatizam s religijskim totalitarizmom…

Sve nas to dovodi u situaciju da ili unaprijed napadamo druge ili sami sebe opravdavamo.

Ljudi iz crkvene hijerarhije su, nažalost, osobito dobri u optuživanju i osuđivanju. Optužuju, primjerice, one koji su protiv zakonske zabrane abortusa, za kulturu smrti; one koji su protiv klerikalizacije sveučilišta, za komunističku diktaturu, one koji su za oprez po pitanju Stepinca zbog opasnosti od politizacije vjere, za Stepinčeve progonitelje i neprijatelje Crkve; one kojima je dosta revizionizma i vraćanja u prošlost, izdajnicima Hrvatske… No, nisu ni mediji neskloni Crkvi mnogo bolji. Rado će prenijeti kada tko iz crkvene hijerarhije izlane glupost ili napravi kakvu neprimjerenu političku gestu, ali neće prenijeti, primjerice, da je biskup Uzinić rekao kako nije suglasan  s molitvenom akcijom ispred bolnica te kako takvi ”molitelji“ ne govore u ime Katoličke crkve

Ili naprosto optužujemo a da s optuženikom nismo ni razgovarali, a kamoli saslušali ga – neprijatelji pljušte sa svih strana, čak i onih gdje ih nema.

Jedni će organizirati skup protiv ”militantnoga sekularizma“, a drugi protiv ”religijske nasrtljivosti“ – oba s istom retoričkom strategijom.

Ljudi iz crkvene hijerarhije su, nažalost, osobito dobri u optuživanju i osuđivanju. Optužuju, primjerice, one koji su protiv zakonske zabrane abortusa, za kulturu smrti; one koji su protiv klerikalizacije sveučilišta, za komunističku diktaturu, one koji su za oprez po pitanju Stepinca zbog opasnosti od politizacije vjere, za Stepinčeve progonitelje i neprijatelje Crkve; one kojima je dosta revizionizma i vraćanja u prošlost, izdajnicima Hrvatske…

No, nisu ni mediji neskloni Crkvi mnogo bolji. Rado će prenijeti kada tko iz crkvene hijerarhije izlane glupost ili napravi kakvu neprimjerenu političku gestu, ali neće prenijeti, primjerice, da je biskup Uzinić rekao kako nije suglasan  s molitvenom akcijom ispred bolnica te kako takvi ”molitelji“ ne govore u ime Katoličke crkve.

Ponašamo se i govorimo kao da svijet od nas traži ”ili-ili“ opredjeljenja iako bismo trebali znati da je život mnogo složeniji te da se njegovo klatno njiše između dva, štoviše između mnoštva ”i“.

Naravno, i srećom, jest ljudi koje ne brinu svjetonazorski ratovi u medijima, u crkvama, na različitim skupovima, i u površnim razgovorima, ljudi koji su usidreni u sebi i znaju slušati. Oni ne traže prostor da iskažu svoja stajališta, ali im ga, nažalost, nitko ni ne nudi.

Teško da ćemo doživjeti da na skupu na kojem se svi zalažu za jednu stvar, apsolutno uvjereni da su u pravu, kadikad čak da rade za Božju stvar, ili za stvar pravde, bude pozvan tkogod tko ima drukčiji stav te da ga sudionici doista poslušaju.

Za dijalog s drugima, zapravo, i nismo kadri prije nego što zapodjenemo dijalog sa samima sobom, prije nego što sebi priznamo da i u nama prebiva mnoštvo glasova u prijeporu, pa ih je razabirati pritom ne dajući prednost jednom glasu dok ne čudnemo i druge.

Drugi nam može značiti tek kad s njim komuniciramo o onomu što je nama važno priznajući mu pravo opiranja našim pretpostavkama i tvrdim uvjerenjima što nam se čine po sebi razumljivim.

Nije posrijedi tek odluka da se drugoga pasivno podnese, ili čak štuje, nego da ga se prihvati u njegovu traganju za vlastitom istinom.

Braniti vlastita najdublja uvjerenja ne znači smatrati ih najboljima i jedino mogućima.

Tek bol odricanja od našega prava da smo u pravu pripravlja prostor za istinski dijalog. Dijalog nas nuka na trajno preispitivanje vlastitih gledišta i uvjerenja, nužno uvjetovanih.

Čovjek nije tek stanovnik svojega sela, grada ili zemlje, nego je naseljenik planeta Zemlje, pa je ona njegov dom. Ovakva nam perspektiva omogućuje da se iz usmjerenosti na sebe, na svoju nacionalnost, religiju, spol, rasu, okrenemo univerzalnomu, da iz sebična bdijenja nad vlastitim identitetom pohrlimo drukčijemu, naposljetku onom zajedničkom – ljudskom

Dakako, ima zgoda kad nam vlastita uvjerenja nalažu reći Ne, ali to razgovor ne čini nedijalogičnim. Razgovarati s drugim ne znači nastojati da on bude istoga mišljenja kao i ja, nego znači ozbiljno uzeti u obzir njegovu istinu te biti kadar učiti od njega. Tek tada možemo ne samo izraziti našu vlastitu samostojnost, nego i prihvatiti samostojnost drugoga.

Prihvatiti dijalog s drugima znači prepoznati zajedništvo ljudske sudbine unutar zajedničke povijesti. Naša uvjerenja oblikuje povijesno iskustvo. Budući da smo dionici različitih iskustava, ne dajmo da nas to ograničava, nego nek nas učini osjetljivijima za ono što je više od iskustva, dublje od povijesne istine.

Čovjek nije tek stanovnik svojega sela, grada ili zemlje, nego je naseljenik planeta Zemlje, pa je ona njegov dom. Ovakva nam perspektiva omogućuje da se iz usmjerenosti na sebe, na svoju nacionalnost, religiju, spol, rasu, okrenemo univerzalnomu, da iz sebična bdijenja nad vlastitim identitetom pohrlimo drukčijemu, naposljetku onom zajedničkom – ljudskom.

Isus je zacijelo bio u dijalogu sa samim sobom jer je u svakom čovjeku što ga je znao sresti osluškivao njegov nutarnji, najdublji glas. Često ga čuo jasnije no što je to čovjek sam bio kadar zaglušen vlastitim uvjerenjima, osjećajima i riječima.

Kad smo u dijalogu s Isusom, prisutan u nama potiče nas da uistinu razgovaramo i sa sobom i s drugim. Zapravo, osluškujemo i slušamo kako bismo čuli sami sebe i drugom omogućili isto.

Ljudska univerzalnost nije u tomu da svi moraju biti istoga uvjerenja da bi ostvarili zajedništvo, nego u tomu da će ljudi ostvariti zajedništvo kada budu mogli i umjeli slobodno misliti i osjećati te pravo na tu slobodu priznavati svakom čovjeku

Ljudska univerzalnost nije u tomu da svi moraju biti istoga uvjerenja da bi ostvarili zajedništvo, nego u tomu da će ljudi ostvariti zajedništvo kada budu mogli i umjeli slobodno misliti i osjećati te pravo na tu slobodu priznavati svakom čovjeku.

To da smo kršćani, Židovi ili muslimani, malo znači ako se u svakodnevnom životu zlo očitujemo bilo prema sličnima ili prema različitima.

Međutim, ne nalazeći mir, jedinstvo i “pripadnost” u sebi, svi mi (katolici, pravoslavni, Židovi, Hrvati, Srbi, Izraelci, Arapi, Amerikanci, agnostici, ateisti, konzervativni, liberalni, lijevi, desni…) skloni smo traženjem uzroka i posljedica u svojim teoretskim identitetima, zapostaviti praktične identitete u nama samima.

Oni kojima je mijenjati se, sami smo mi. A to je teže nego mijenjati svijet.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora