Za Institut mira na Rabu: pamćenjem Golog otoka i logora Kampor

U organizaciji Dokumente – Centra za suočavanje s prošlošću, Udruge Goli otok ”Ante Zemljar” i Volonterskog centra Zagreb na Golom otoku i Rabu je od 17. lipnja do 3. srpnja održan volonterski kamp ”Pejzaž sjećanja” te međunarodna ljetna škola ”Kultura sjećanja u suvremenoj Europi” u kojoj je sudjelovala i Udruga antifašista Raba.

Najprije je na Goli otok stiglo dvadesetak volontera iz osam europskih zemalja koji su dva tjedna uređivali zarasli prostor perivoja ispred nekadašnje upravne zgrade zatvora. Sudionici su volonteskim radom poručili da je golootočki kompleks potrebno zaštiti, a materijalne ostatke sačuvati.

Nakon uređenja perivoja volonteri su sudjelovali na petodnevnoj Ljetnoj školi s povjesničarima, aktivistima i umjetnicima iz Poljske, Njemačke, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Italije, Slovenije i Hrvatske. Na pet okruglih stolova i više radionica sudionici su problematizirali izazove, mogućnosti i domete praksi sjećanja u različitim nacionalnim kontekstima.

Ljetnu školu je otvorila i upoznala sudionike s programom voditeljica Dokumente Vesna Teršelič. Prvi predavač bio je prof. dr. sc. Žarko Puhovski. Govorio je o političkoj represiji u Europi ističući da je zapravo liberalizam 20. st. omogućio totalitarizam, koji je od pojedinca stvorio ”masu” i njihovog vođu, a to je otvorilo put u totalitarni rat

Ljetnu školu je otvorila i upoznala sudionike s programom voditeljica Dokumente Vesna Teršelič. Prvi predavač bio je prof. dr. sc. Žarko Puhovski. Govorio je o političkoj represiji u Europi ističući da je zapravo liberalizam 20. st. omogućio totalitarizam, koji je od pojedinca stvorio ”masu” i njihovog vođu, a to je otvorilo put u totalitarni rat.

O pamćenju fašizma i nacionalsocijalizma u nacionalnim kontekstima govorili su Chiari Perini, Milovan Pissari, Marieta Bedrač i Gordan Sadikario te su se složili da je danas u Europi nacionalizam u porastu.

Ivo Barić i Vanja Seršić osvježili su pamćenje fašizma na otoku Rabu s posebnim osvrtom na talijanski fašistički logor Kampor. Da politička represija u društvu danas sve više raste slabljenjem civilnoga društva ustvrdili su Roland John, Boris Stamenić, Martin Previšić i Miloš Vukanović.

Posebno je bilo zanimljivo na okruglom stolu ”Izazovi memorijalizacije na otoku Rabu”, točnije na Golom otoku i Kamporu. Govorili su: Vesna Teršelič, Ivo Barić, Darko Bavoljak, Alen Andreškić, Željko Peran i Valerij Jurešić.

Na ovom okruglom stolu bilo je prijepora o tome treba li sačuvati materijalnu memoriju Golog otoka ili ga pretvoriti u turističku oazu koja bi po mišljenju Bavoljaka bila zapravo ”plomba” na ono što se tamo dogodilo. Budući da je prema katastru jedini vlasnik Golog otoka država, a sudski spor oko nadležnosti već niz godina vode općina Lopar i grad Rab, Goli otok će i dalje propadati.

U Kamporu imamo sličnu situaciju. Tamo je 1953. podignuto Spomen-groblje žrtvama fašističkog logora prema projektu arhitekta Eduarda Ravnikara, pa je sačuvano barem sjećanje na one ”kojih više nema, a hteli su biti” (stihovi I. G. Kovačića uklesani na velikom obelisku).

U zaključku je naglašeno da se nastavi s memorijalizacijom Golog otoka i ”Polja sjećanja Kampor” jer se Kampor i Goli otok dogodio i ne možemo ih izbrisati iz naše povijesti. Oni nam moraju biti povod, a ne cilj da ne bi bili sami sebi svrha. Kampor i Goli otok su paradigma za proučavanje ljudske mržnje i ”zla koje je uvijek tu samo što se pritaji kad je većini dobro”

Nažalost tamo gdje se dogodio zločin, gdje je bio logor, danas više nema ničega, a projekt o izgradnji Memorijalnog centra Kampor je naprasno prekinut iako je iz fondova Europske unije dobiveno 20.000 eura i održan trodnevni međunarodni znanstveni skup.

O umjetnosti kao otporu represiji govorili su poznati umjetnici: Borka Pavičević, Oliver Frljić, Siniša Labrović i Ivan Novak te zaključili da umjetnost mora provocirati, a ne samo tematizirati sadržaje. Oliver Frljić je, na iznenađenje svih, rekao da je njegov riječki kazališni projekt uspješno završen i da će se odsad baviti poslovima promocije Rijeke kao europskog grada kulture.

Na kraju su prikazana dva filma o Golom otoku: ”Goli otok” Darka Bavoljaka u kome o stradanjima uznika govori Alfred Pal i ”Goli” Tihane Gudec. U njemu autorica kroz priču svoga djeda, zatočenika Golog otoka, govori o patnjama svih zatočenika.

Kroz sva izlaganja, radionice, studijske posjete Kamporu i Golom otoku volonteri i profesionalci govorili su o stanju kulture sjećanja u kontekstu Hrvatske i Europe. Složili su se da su u logoru Kampor, na Golom otoku, ali i u svim logorima, ideologija i država imali neograničenu vlast nad ljudima širenjem straha i činjenjem zločina kao norme.

Ali, opasnost da se to ponovo dogodi postoji i u današnjoj egalitarnoj demokraciji, jer i dalje postoje ozbiljne prijetnje ljudskoj slobodi kroz korporacijski i bankarski sustav, koji postaju novi oblik totalitarnog upravljanja ljudima.

U zaključku je naglašeno da se nastavi s memorijalizacijom Golog otoka i ”Polja sjećanja Kampor” jer se Kampor i Goli otok dogodio i ne možemo ih izbrisati iz naše povijesti. Oni nam moraju biti povod, a ne cilj da ne bi bili sami sebi svrha. Kampor i Goli otok su paradigma za proučavanje ljudske mržnje i ”zla koje je uvijek tu samo što se pritaji kad je većini dobro”.

Moramo nastaviti s projektom Memorijalnog centra Kampor započetog 2011. i projektom Memorijalnog centra Goli otok te oba povezati u jedan Institut za kulturu mira, kako je 2011. predložio Drago Pilsel, a njega s centrima za mirovne studije u Hrvatskoj i u svijetu zaključak je ljetne škole na Rabu ”Kultura pamćenja u suvremenoj Europi”

Goli otok je bio zatvor za ”preodgoj” domaćih staljinista staljinističkim metodama – obaveznim prisilnim radom. Kampor je bio koncentracijski logor za masovno ubijanje izgladnjivanjem ljudi zbog njihova otpora fašizmu.

Obje su metode zapravo bile ”koncentracija rigidne moći i snaženja državnog represivnog aparata”, od čega je u sedam godina na Golom otoku umrlo oko 290 ljudi, a u fašističkom logoru Kampor je za svega godinu dana ubijeno više od 4500 ljudi.

Umirali su od gladi i bolesti živeći u neprimjerenim uvjetima. I u jednom i drugom slučaju gospodari su smrt pojedinca učinili anonimnom, kao dokaz da on nikome ne pripada, niti da njemu išta pripada. Upravo zato ih danas ne smijemo zaboraviti – to bi značilo ubiti ih drugi put.

I zato moramo nastaviti s projektom Memorijalnog centra Kampor započetog 2011. i projektom Memorijalnog centra Goli otok te oba povezati u jedan Institut za kulturu mira, kako je 2011. predložio Drago Pilsel, a njega s centrima za mirovne studije u Hrvatskoj i u svijetu zaključak je ljetne škole na Rabu ”Kultura pamćenja u suvremenoj Europi”.

> Svi tekstovi ovog autora