Zabranite Jugoslaviju

”Zaustavite Reuters!” zavapio je početkom osamdesetih godina Džavid Nimani, jedan od prvaka kosovskih komunista, na vijest globalno slavne britanske agencije o protestnim nemirima na Kosovu. Bio je to nagonski krik totalitarnih sustava koji su svim sredstvima kontrole komunikacije i tehnologije nastojali spriječiti prodor informacija koje im nisu odgovarale.

Džavid Nimani je zapravo želio izbrisati događaje na Kosovu, želio je zaustaviti povijest. A to je nemoguće bilo tada, prije, jednako kao i danas.

Tih ranih osamdesetih u redakciji – grohotom smo se smijali njegovom poviku ”Zaustavite Reuters!”. Jer, iako nije bilo interneta, vijesti su stizale teleprinterima u radio-službe redakcija diljem svijeta permanentno se utiskujući na role papira.

Nismo mogli pojmiti stanje uma koji misli da se vijest može zaustaviti! Ili povijest obrisati.

Ovog događaja s Reutersom, sjetila sam se kad su se neki nadobudni hrvatski ”domoljubi” rashalabučili tražeći da se spominjanje Jugoslavije i slika zvijezde – proglasi kažnjivim djelom. A izravni povod im je bio pjesma ”Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo!” koju je Bijelo dugme izvelo na svom obljetničkom koncertu u Splitu.

Zasmetala im je pjesma i jugoslavenska zastava, koja se pojavila na ekranu, ali najviše im je zasmetalo što se na svim snimkama čuje kako publika u glas pjeva refren pjesme:

Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slušaće oluju.

Moraš biti zaista (najblaže rečeno) nadobudan da misliš kako se zabranom spominjanja može izbrisati država, u kojoj su odrastali svi rođeni prije devedesetih godina.

Jugoslavija je naprosto povijesna činjenica! Bila je država od dvadeset milijuna stanovnika koja je zvanično pokazivala svoju orijentaciju – između Istoka i Zapada. Naravno, uz dopuštenje (i financijsku podršku) i jednih i drugih.

Politika je uvijek bila okosnica života malih država. Ali spretno vođena jednim vizionarom koji je smislio Pokret nesvrstanih u trenutku kada je to odgovaralo blokovskoj podjeli – Jugoslavija se vrlo solidno držala na geopolitičkim kartama svijeta.

Ta država ne postoji već više od trideset godina. Dakle, ne predstavlja nikakvu opasnost. Nitko od mladih ljudi koji su tako zdušno pjevali antiratnu pjesmu Gorana Bregovića u Splitu – nije živio u toj zemlji. Ali znaju da je postojala, ma što mi pisali o njoj u udžbenicima.

I to agresivno inzistiranje na brisanju povijesti, na zabranama spominjanja imena i simbola, može samo izazvati suprotni efekt. Što znači štetu.

Odrasla sam i sve stupnjeve obrazovanja prošla sam u Jugoslaviji. Pritom sam u vremenima previranja 1971. godine bila studentica, dakle, ne neko nedozrelo dijete.

Nekako u to vrijeme, počele su se na štandovima s jeftinim krpicama i suvenirima, mahom uz tržnice na otvorenom, stidljivo pojavljivati crno-bijele fotografije jednog uniformiranog čovjeka. Uskoro su bile na svim štandovima, a ja i dalje nisam znala tko je.

Iskreno, nisam se ni pitala. Uniformirana me lica nikad nisu zanimala, a povijest dvadesetog stoljeća i pogotovo Drugog svjetskog rata – upravo zbog silnog inzistiranja na detaljima – smatrala sam gnjavažom.

Bilo je vrijeme Beatlesa i Rolling Stonesa, hippy pokret se iz SAD-a proširio na Europu, mladi ljudi protestirali su protiv rata u Vijetnamu, Bob Dylan i Joan Baez pjevali su antiratne pjesme…

Željela sam živjeti u tom duhu, a ne u Drugom svjetskom ratu, koji traje li ga traje…

No da se vratim onim uokvirenim fotografijama na štandovima.
Da je u toj Jugoslaviji, koja se također bojala svoje prošlosti, u knjigama povijesti bilo manje indoktrinacije herojstvom, a više povijesnih činjenica (i fotografija), ja bih znala da je tip u uniformi na štandovima uz tržnicu – poglavnik Ante Pavelić.

I koja bi šteta bila da sam to saznala i usvojila kao povijesnu činjenicu?

Sigurna sam da se nitko od nas školaraca ne bi prometnuo u njegovog obožavatelja, kad znamo da je glatko predao Dalmaciju i otoke Mussoliniju, da se odrekao Hrvatske uprave nad dijelovima Hrvatske koju nije ustupio Mussoliniju Rimskim ugovorima. Što je izazvalo otpor Hrvata najviše u Dalmaciji, koji su onda masovno odlazili u partizane.

To je također poveznica koju nam nitko nije objasnio u osnovnoj i srednjoj školi, kad su nas davili ofenzivama. Činjenica je da su na Sutjesci ginuli Dalmatinci, da su u El Shat otišli otočani kako bi se oslobodili talijanskog jarma… I taj zbjeg u Egiptu tek ovlaš se spominjao u našim knjigama povijesti, a danas vidimo koliko je bio važan.

Tim je tragikomičnija današnja pojava mase mladih ljudi koji na Thompsonovom koncertu veličaju režim koji je Čavoglave dao pod upravu Talijanima. Čavoglave su u to vrijeme bile u Drugoj zoni gdje NDH nije smjela graditi vojne objekte, gdje su stotine tisuća talijanskih vojnika provodile svoju pravdu, gdje su talijanski policajci uhićivali Hrvate, gdje su talijanski suci osuđivali Hrvate i gdje su talijanski činovnici oduzimali hrvatske kuće.

Na kraju, kolika bi Hrvatska bila danas, da su Sile osovine pobijedile u Drugom svjetskom ratu?

Obrazovanje je temelj svijesti, a indoktrinacija (bilo koje vrste) je sljepilo. Danas, kad su nam dostupni svi povijesni podaci, za Hrvatsku je kontraproduktivno davati značaj grupicama koje bi u ime kvazi ljubavi prema domovini – zabranjivali vlastitu povijest, oduzimali građanska prava… To su povijesne činjenice.

Umjesto indoktrinacije, nove bi generacije trebale učiti istinu o povijesti ovih prostora, ma kakva ta istina bila. No izgleda da ćemo na takav pristup čekati još narednih pedeset godina…

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata

> Svi tekstovi ovog autora