Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja

Kada je Lary Zappia u riječkom HKD Teatru, 2000. godine, režirao ”Pet vrsta tišine” britanske dramatičarke Shelagh Stephenson, prvi put se s hrvatske scene progovorilo o obiteljskom nasilju i incestu. Tema o kojoj se šuti – ostavila je dubok dojam na gledatelje, ali su umjetnički direktor HKD Teatra Nenad Šegvić i redatelj Lary Zappia – željeli ići i dalje pa su nakon predstave organizirali razgovor s publikom.

Iako su u anketi provedenoj na riječkim ulicama ljudi decidirano tvrdili da takve vrste nasilja nema u Hrvatskoj, nakon predstave ”Pet vrsta tišine” šokirani su se gledatelji zahvaljivali na otvaranju ove teme i prilici da progovore o nekim traumama koje su prepoznali u predstavi.

Nasilje u obitelji, naime, nije samo fizičko, ono je i permanentna kontrola jedne osobe nad ostalim članovima obitelji – od gašenja suvišne rasvjete po stanu do ponašanja za stolom – sve mora biti onako kako jedna osoba zahtijeva. Što i bez fizičkog nasilja ostavlja posljedice, posebno na adolescente.

Deset godina kasnije, u Zagrebu, nastala je predstava ”Ovo bi mogla biti moja ulica”, autorskog tandema Anica Tomić (redateljica) i Jelena Kovačić (dramaturginja), a prema istinitom događaju u kojem je na smrt pretučen zagrebački maturant Luka Ritz. Bila je to prva predstava u Hrvatskoj koja je progovorila o nasilju među mladima.

Osim što je upozorila na rastuću opasnosti od vršnjačkog nasilja i ova je predstava željela proširiti kontekst djelovanja, pa je igrana za ravnatelje škola i pedagoge, kako bi se potaknuo organizirani dolazak školske djece, a gledatelji su pozvani da zapišu svoje utiske o predstavi, koja je te godine bila apsolutni hit u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM).

Godine 2012. ponovo u riječkom HKD Teatru (u koprodukciji s HNK Ivana pl. Zajca), nastala je predstava ”Dabogda te majka rodila” prema istoimenoj knjizi Vedrane Rudan.

U režiji Tanje Mandić Rigonat, kazalište ovog puta progovara o nekoliko tabu tema – o nerazumijevanju majke i kćeri (kojima je živjeti uz oca seksualnog zlostavljača); o starenju, bolesti i umiranju, ali u prvom redu o – skrivanju istine. Sramota je ne voljeti majku, sramota je imati oca zlostavljača, sramota je biti bolestan i umirati u strašnim bolovima…

Sve to dekonstruirala je Vedrana Rudan u svojoj knjizi, a s kazališnih je dasaka prenesena poruka: ne samo što živimo u vremenu nasilja, već ono nikoga osobito ne zanima. Obiteljsko nasilje mora ostati unutar zidova stana – taj problem treba držati pod tepihom dok god je to moguće…

Uz napomenu da je tekst pisan s mnogo biografskih elemenata, ova je predstava uskomešala duhove, osobito u malom primorskom mjestu u kojem je Vedrana Rudan odrasla. Kazalište je i ovog puta pokazalo da ima snage ukazati na goruće probleme postavljajući pitanja koja će dalje širiti krug teme zlostavljanja u obitelji.

U novije vrijeme nameće se tema zlostavljanja u školama. Gotovo da nema dana u kojem se u nekoj školi nešto strašno ne dogodi, a mete zlostavljanja su podjednako djeca koliko i odrasli, njihovi nastavnici.

Sustav je pritom, ali samo prividno, otvoren za rješavanje problema – u školama već dugo postoje krizni stožeri i vijeća, sve kako bi se prevenirali ili riješili problemi u začetku. Ali u tom procesu je toliko sudionika, da je prepoznati problem prije nego eskalira – gotovo nemoguće.

Zid šutnje u školama je višestran: šute djeca, šute nastavnici, šute i roditelji – svi u strahu jedni od drugih, a kad se počne govoriti – svatko ima svoju istinu.

Prošlog tjedna u Rijeci je završio 29. međunarodni festival malih scena. Izbornik Jasen Boko predstave u konkurenciji podveo je pod naslov ”Zbilja”.

Predstava koja je potresla, rekla bih, nepripremljene gledatelje bila je ”Gidionov čvor” američke dramatičarke Johnne Adams, u izvedbi glumica Selme Alispahić (koja je i režirala predstavu) i Helene Vuković (trostruka koprodukcija Scene MESS-a, Pozorišta mladih i Udruženja ”Intermezzo” iz Sarajeva).

Na sceni su dvije žene – mlada profesorica koja je tinejdžera Gidiona, na pet dana udaljila s nastave, i njegova majka koja dolazi u školu saznati razloge zbog kojih je njezin sin suspendiran. Dolazi na pismeni poziv profesorice, koji joj je Gideon predao tog dana kada je došao iz škole, da bi potom, u svojoj sobi – izvršio samoubojstvo.

Gledatelji svjedoče drami u kojoj svaka strana brani svoju istinu. Pritom autorica predstave ne zauzima strane. Ali publika zna na čijoj je strani.

Selma Alispahić je na strani djece i mladih, koje smatra ugroženom skupinom bez njihove krivice. Zato je i odlučila režirati komad, koji ju je duboko potresao.

Govorila je o razgovorima nakon predstave koje je vodila s tinejdžerima u Sarajevu, ali i drugim gradovima gdje su ”Gidionov čvor” dvije glumice igrale.

Neki među mladim gledateljima su se nakon predstave odjednom ohrabrili i sami bili iznenađeni do koje su mjere otvoreno progovorili o svojim problemima. Tvrdili su da nemaju s kim razgovarati, nikoga njihovi problemi ne zanimaju – roditelji nemaju vremena, škola nije mjesto na kojem te netko želi saslušati… A prijatelji? U adolescentnoj dobi sve je promjenjivo, pa i prijateljski odnosi…

Ovu predstavu trebao bi imati na repertoaru svaki grad koji ima kazalište, jer otvara goruću temu nesrazmjera svjetova odraslih i djece u odrastanju, tako prisutnu u našoj svakodnevici, zaključili su.

Zašto su posljednja tri desetljeća donijela takvo ubrzanje življenja da ga je često nemoguće slijediti?

Ljudi su podijeljeni na one koji trče za karijerom i zaradom te one koji žive u virtualnom svijetu, ispred ekrana.

Gdje su u takvim obiteljima djeca? Tko se njima bavi? Tko su njihovi uzori?

Gledajući strašne događaje kojima nas iz dana u dan zasipaju mediji, upravo sudionici incidentnih situacija postaju jedina tema obiteljskih razgovora.

Ti koji zlostavljaju roditelje, bračne drugove i djecu, bježe pred policijom, jure bez vozačke dozvole, nekontrolirano slave pobjede svojih klubova, piju, pucaju, drogiraju se – ti su likovi naša zbilja.

I zbilja adolescenata. Kojima se onda svaki potez čini opravdanim.

Još prije desetak godina živjeli smo s lažnim osjećajem sigurnosti, činilo nam se da se strašni događaji odvijaju negdje drugdje, daleko od nas.

Danas znamo da smo u središtu užasa. O kojem neminovno progovaraju i kazališne predstave. Nažalost, u najčešćem slučaju njima se bave vaninstitucionalni teatri, s manjim dometom utjecaja.

Što se može napraviti danas, kad je zlostavljanje ovladalo na svim razinama?

Za aktualne adolescente je prekasno. Pravi učinci odrastanja uz ekrane tek će se pokazati, a posljedice su nepredvidive.

U konačnici, odgovornost je uvijek na odraslima, a ključ rješenja je u razgovoru. Umjesto igre i igrica, trebalo bi vratiti riječima njihovu moć.

U obitelji i u institucijama.

I imati mnogo strpljenja.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?
    •  Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
    •  Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
    •  U El Shattu se živjelo utopiju
    •  Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu

> Svi tekstovi ovog autora