Zagreb i njegova rijeka, uvijek blizu a ipak daleko

Tog sam nedjeljnog poslijepodneva, pomalo sjetnog zbog neba zakrivenog oblacima i gustog, teškog zraka koji sluti na kišu šetala savskim nasipom. Sretala sam ponekog rekreativca, šetače sa psima, jedan stariji par.

Promatrala sam rijeku, s nasipa, i mislila o tome kako gotovo nitko k njoj ne silazi, pa ni ja. Naposljetku sam sišla, promatrala je kako juri k mostu stvarajući virove, i postala svjesna kako zapravo sa Savom nemam neki odnos. Kao ni većina Zagrepčana, osim zanesenih ribiča i fotografa.

Imam odnos s nasipom, livadama pored na kojima sam brala cvijeće, stazama koje vode do jezera. No rijeka… rijeka mi je uvijek bila pomalo daleka, ono što sam osjećala prema Savi najbliže bi bilo strahopoštovanju.

Nekad, kad je bilo vedro, i bila je mirna, znala sam, prilazeći malo bliže, promatrati kako zrcali oblake i Hendriksovo zeleno, kompaktno tijelo. Ambivalentan odnos, u svakom slučaju.

Kad se sjetim svog djetinjstva, prve su mi priče o rijeci bile bakine, o strašnoj poplavi ’64. Deda s mamine strane još je pričao o kupalištu i plivanju, i o tome kako su se nekad nalazili na Savi. Moji roditelji, osim poplave nisu ni na koji način spominjali Savu.

Kad bi rijeka mogla govoriti Zagrepčanima, mislim da bi rado posljednji stih pjesmice ”Pliva patka preko Save” iz ”u tom pismu piše, ne volim te više” rado promijenila u ”u tom pismu piše, volim vas najviše”

Kad sam, u višim razredima osnovne, počela sama šetati i rekla da idem na nasip, uvijek su mi govorili da pazim, i ne idem preblizu Savi.

Jednom je šetaču vir pod mostom progutao psa koji je ušao u vodu za pticom, a bilo je i ljudi koji su skakali s mosta i utopili se, takve sam priče slušala. I nekako, uvijek bila na oprezu sa Savom.

Za razliku od Sutle u kojoj sam se kupala, od Kupe i Korane u kojima sam uživala u brzacima, pa i samom promatranju. Neobično.

Prisjetila sam se tog poslijepodneva i pitanja mog francuskog šefa kad je prvi put došao u Zagreb: ”Kako to da tvoj grad i njegova rijeka žive jedno pored drugog, kao u nekoj strpljivoj koegzistenciji, a ne jedno s drugim, kao partneri koji se vole i čeznu jedno za drugim?”

To je pitanje bilo tim zanimljivije zbog toga što je on arhitekt koji se bavi master planovima, i koji je odmah uočio posebnu urbanističku cjelinu kojom je Novi Zagreb obgrlio rijeku koja je do tad bila na periferiji i doveo je, prekoračivši je, u sredinu grada.

No, rekao je, vidi se da Zagreb ne živi sa svojom rijekom nego pored nje, što se rijetko vidi u europskim gradovima kroz koje protječu rijeke.

I zaista, to je tako.

Čitajući ponovo Zvonimira Milčeca, potražila sam njegove zapise o Savi.

Milčec piše o tome kako su približavanja Zagreba i Save u povijesti doživjela nekoliko obećavajućih trenutaka, koji su dali naslutiti da bi se grad i rijeka mogli spojiti u radosnu, ljubavnu, dinamičnu zajednicu života.

Zbližavanju Zagreba i njegove rijeke, među prvima su i najviše doprinijeli sportaši. Daleke 1875., kažu nam Milčecovi zapisi, osnovano je na Savi prvo hrvatsko ribolovno društvo, a nakon njega još mnogo društava: Sava, Sloga, Uskok, Gusar, Croatia i Mladost.

Bilo je tu raznih sportova vezanih uz vodu, no i mnogih drugih: nogomet, odbojka, atletika, tenis, jahanje, motociklizam, golf i boćanje.

Zagrebački sportaši sa Save često su joj se vraćali s najvišim europskim medaljama i odličjima.

Od 1892. pa do prve polovice dvadesetog stoljeća, Zagreb na Savi ima dva kupališta, Gospodarićevo i Gradsko, koje je za vrijeme mandata gradonačelnika Heinzla poprimilo izgled i scenografiju iz kultnog filma ”Tko pjeva zlo ne misli”.

Nekada se birala i Miss Save. Vjerojatno najzvjezdanije trenutke, Zagreb i Sava doživjeli su pedesetih godina, kad je grad svojim novim urbanističkim cjelinama krenuo na južnu obalu, u vrijeme gradonačelnika Holjevca.

Imam odnos s nasipom, livadama pored na kojima sam brala cvijeće, stazama koje vode do jezera. No rijeka… rijeka mi je uvijek bila pomalo daleka, ono što sam osjećala prema Savi najbliže bi bilo strahopoštovanju

On je, kako misli Zvonko Milčec, vjerojatno i umro u nadi i vjeri da će rijeka napokon poteći središtem grada, početi okupljati ljude i sadržaje na svojim obalama, i da će Zagreb, poput mnogih drugih europskih gradova, napokon s ponosom smjestiti svoju rijeku na razglednice.

Vrijeme razglednica u doba informatike polako odlazi, one se sve rjeđe pišu, pa ipak, do dana današnjeg Sava nije našla svoje mjesto na razglednicama grada. Osim na privatnim i umjetničkim fotografijama zaljubljenika.

Ako zanemarimo Bandićev promašen kvazi projekt ”Zagreb na Savi”, svih pet desetljeća mog života, ne pamtim niti jedan ozbiljan projekt koji bi stremio tome da rijeka i grad napokon zažive zajedno, sretno, zaljubljeno i kreativno.

Bilo je prijedloga nekih projekata koji, međutim, nisu nikad zaživjeli. U predizborno vrijeme, kada nam se približavaju novi izbori za vodstvo Grada, vidimo da niti jedna opcija koja je iznjedrila gradonačelničkog kandidata, Savu ne vidi kao neku od važnih tema prostornog planiranja i života u gradu.

Kad bi rijeka mogla govoriti Zagrepčanima, mislim da bi rado posljednji stih pjesmice ”Pliva patka preko Save” iz ”u tom pismu piše, ne volim te više” rado promijenila u ”u tom pismu piše, volim vas najviše”.

Kad bi samo ljudi došli k njoj. Kad bi je samo netko shvatio ozbiljno, i volio predano.

Niti ovi lokalni izbori to ne obećavaju. A rijeka, tiha i strpljiva, čeka svog Odiseja, koji će prepoznati njenu vjernost.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Božićno putovanje u središte srca
    •  Tragične smrti i promašeni Milanovićevi sastanci
    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola

> Svi tekstovi ovog autora