Zagrebački KBF slavi 350 godina? Kaj god! A gdje je teologija?!

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu (KBF) ove 2019. godine slavi 350. obljetnicu. Tako javlja IKA. Naime, Fakultetsko vijeće je na III. redovitoj sjednici, održanoj 21. prosinca 2018., donijelo odluku o obilježavanju visokog jubileja i prihvatilo da se to odvija kroz sljedeće događaje: Dan Društva bivših studenata KBF-a 12. veljače; Dan Fakulteta 11. ožujka; Dies theologicus s temom Veritatis gaudium 8. svibnja; Te Deum – svečana euharistija koju predvodi veliki kancelar zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić te predstavljanje monografije KBF-a 23. rujna.

Bit će i ”Prigodna izložba” koja će biti postavljena u prostorima Fakulteta.

350 godina, majke ti mile!

Hajde da to pitanje malo proučimo.

Zaista, car i kralj Leopold I. posebnom poveljom 23. rujna 1669. upisuje ”akademiju” u generalne studije zemalja habsburške krune s pripadnim sveučilišnim pravima i povlasticama. Bila je to posljedica postojanja poslijetridentskog sjemeništa Jurja Draškovića (1563.-1578.) s humanističkom školom i isusovačkog kolegija (1633.) na Gradecu, uz obilnu novčanu potporu biskupa Franje Ergelskog (1628.-1637.) i kanonika Nikole Dijaneševića, velikog prepošta Zagrebačkoga kaptola. To je, naime, vodilo uspostavi Akademije (1662. godine).

Summa summarum: Dajte ljudi, nemojte pretjerivati. Pustite falš obljetnice. Počnite se baviti kritičkom zadaćom Crkve u odnosu na društvo jer se ona, ta zadaća, mora odraziti i na samu Crkvu – težiti promicanju nove svijesti unutar Crkve i utvrđivanju preobrazbe odnosa Crkve i modernog društva

Ali polako, daleko je to još od fakulteta.

Premda se može prihvatiti teza da Katolički bogoslovni fakultet (Sveučilišta u Zagrebu) slijedi razvoj filozofsko-teoloških studija koje je prije sedam i pol stoljeća u glavnom gradu Hrvatske pokrenuo zagrebački biskup Stjepan II. Babonić (1227.-1247.), tek će 1874. u Zagrebu biti osnovano moderno Hrvatsko sveučilište, koje po ustrojnom zakonu od 5. siječnja iste godine i po otpisu cara Franje Josipa I. tri mjeseca poslije (5. travnja 1874.) ”ima otvoriti potpuni (četverogodišnji) bogoslovni fakultet” i to ”prilozima cijelog naroda hrvatskoga”.

Pokretač osnivanja Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu bio je biskup Josip Juraj Strossmayer, a njegov je prvi rektor bio svećenik Matija Mesić, profesor hrvatske povijesti na Pravnomu fakultetu.

Kako je do toga došlo? Na sjednici Hrvatskoga sabora, održanoj 11. ožujka 1869., izglasan je zakonski članak ”o utemeljenju sveučilišta u glavnom gradu Zagrebu” kojim se ”Vladi zemaljskoj nalaže, da učini shodne korake, da se nadbiskupski licej zagrebački preustroji u fakultet teologijski”. Dakle, sve do 1874. nije bilo fakulteta. Bio je licej!

A kako je do liceja došlo?

Jedan od Babonićevih nasljednika, blaženi Augustin Kažotić (1303.-1322.), osnovat će katedralnu školu s odsjecima ”slobodnih umijeća” i teologije s naglaskom na studiju svetopisamskih, patrističkih i skolastičkih tekstova.

Tu stižemo do spomenutog poslijetridentskog sjemeništa Jurja Draškovića (1563.-1578.) s humanističkom školom i isusovačkog kolegija (1633.) na Gradecu, što vodi k uspostavi Akademije (1662. godine), koju car i kralj Leopold I. posebnom spomenutom poveljom upisuje u generalne studije zemalja habsburške krune.

Tu carsku povelju 3. studenoga 1671. ratificirao je Hrvatski sabor ”salvis tamen iuribus et libertatibus Regni in suo vigore permanentibus”.

Dakle, KBF nema 350 već 145 godina! Ali, Bože moj, tko će gledati u te sitnice narodu koji je najstariji u Europi i koji je u ”stoljeću sedmom” već drmao strahovitom kulturom koju su opjevali guslari Domovinskog rata?

Program iz 1673. godine predviđa teoretski i praktični dio studija na katedrama filozofije, dogmatske i moralne teologije, uz koje se postupno organiziraju katedre kanonskoga prava (1726./27.), kontroverzistike (1747./48.), biblijskih jezika, crkvene povijesti i govorništva (1757./58.).

Poslije ukinuća isusovačkoga reda (1773.) carica i kraljica Marija Terezija preustrojila je zagrebački generalni studij u ”Kraljevsku akademiju znanosti” s tri studija: filozofskim, bogoslovnim i pravnim.

Od 1784. Bogoslovni fakultet djeluje u okviru Zagrebačkoga sjemeništa na Kaptolu; na njemu, uz postojeći teološki, nadbiskup Juraj Haulik 1853. otvara i dvogodišnji filozofski studij.

Dakle, KBF nema 350 već 145 godina! Ali, Bože moj, tko će gledati u te sitnice narodu koji je najstariji u Europi i koji je u ”stoljeću sedmom” već drmao strahovitom kulturom koju su opjevali guslari Domovinskog rata?

Ali, haj’mo mi još malo u detalje, jer se značajna reorganizacija nastavnoga plana Bogoslovnoga fakulteta dogodila tek 1935. u skladu sa zahtjevima apostolske konstitucije Deus scientiarum Dominus. Novu ratio studioroum 1937. potvrdila je Kongregacija za sjemeništa i sveučilišta, čime je Bogoslovni fakultet u Zagrebu izjednačila s crkvenim sveučilišnim ustanovama u svijetu priznatima od Svete Stolice.

Početkom 1952. Vlada NR Hrvatske donosi rješenje o ukidanju Rimokatoličkoga bogoslovnog fakulteta kao fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Time je on de facto, ali ne i de iure prestao biti sastavnim dijelom Sveučilišta u Zagrebu.

Zauzimanjem dekana Rimokatoličkoga bogoslovnog fakulteta prof. dr. Vilima Keilbacha, svesrdnom podrškom biskupa hrvatskog jezičnog područja (čitaj: Jugoslavije) Rimokatolički bogoslovni fakultet nastavio je djelovati punih trideset i osam godina na temelju povijesnoga i stečenoga prava isključivo kao crkvena visokoškolska ustanova.

OK, riješili smo pitanje famoznih, a nerealnih 350 godina KBF-a. Predlažem sada da se pozabavimo pitanjem čemu služi KBF osim spremanju budućih svećenika i đakona i osposobljavanju onih koji će raditi i biti zaposleni kao vjeroučitelji? Kako stojimo s tim stotinama i tisućama ”teologa”? Čime oni pridonose hrvatskom društvu te, na koncu, imamo li uopće hrvatske teologije?

Godine 1990., nakon demokratskih promjena, tadašnje Izvršno vijeće Sabora Republike Hrvatske, proglasilo je ništavnim rješenje Vlade NRH iz 1952. godine. Tim rješenjem svi akti Rimokatoličkoga bogoslovnog fakulteta (diplome, imenovanja profesora i sl.), koji su od 1952. do 1990. vrijedili samo pro foro ecclesiastico, postali su valjanima i pro foro civili, sa svim posljedicama na građanskom području.

Na stranici KBF-a nadalje čitamo da su tijekom četiri zadnja desetljeća 20. stoljeća na Fakultetu osnovana četiri znanstveno-nastavna instituta te su s njim u širem smislu povezani kao posebni odsjeci. Tako preko njih Fakultet ostvaruje neke od svojih ciljeva.

Danas su isto tako Fakultet obuhvaća kao područni studij Teologiju u Rijeci (gdje je po dolasku iz Argentine nastavio studirati ovdje potpisan novinar i teolog).

Skupština Sveučilišta u Zagrebu donijela je odluku kojom se utvrđuje da je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu član Sveučilišta u Zagrebu i da ”u neprekinutu trajanju djeluje od osnutka Sveučilišta do danas” (Skupština Sveučilišta u Zagrebu, 26.veljače 1991.). Navodi se i potpisivanje ugovora o udruživanju u Sveučilište u Zagrebu.

Ugovor o položaju i djelovanju Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u sastavu Sveučilišta u Zagrebu potpisali su 11. ožujka 1996. prof. dr. sc. Marijan Šunjić, rektor Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Franjo Šanjek, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, akademik Vlatko Pavletić, predsjednik Sabora Republike Hrvatske i Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup i veliki kancelar KBF-a.

Iz ugovora je razvidno da je Katolički bogoslovni fakultet vrlo specifična akademska i crkvena ustanova čija se kadrovska politika, biranje čelnika, izrada i potvrđivanje programa, financijska politika i ustroj razmatraju na sveučilišnoj razini, ali isto tako dobivaju mišljenje i potvrdu odgovornih crkvenih ustanova.

I na kraju, od 1998. godine KBF prestaje biti podstanar Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa na Kaptolu 29 i djeluje u novim vlastitim prostorima u Vlaškoj ulici 38.

OK, riješili smo pitanje famoznih, a nerealnih 350 godina KBF-a. Predlažem sada da se pozabavimo pitanjem čemu služi KBF osim spremanju budućih svećenika i đakona i osposobljavanju onih koji će raditi i biti zaposleni kao vjeroučitelji? Kako stojimo s tim stotinama i tisućama ”teologa”? Čime oni pridonose hrvatskom društvu te, na koncu, imamo li uopće hrvatske teologije?

Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić ističe ”da su mnogi njegovi kolege teolozi u Njemačkoj zaposleni u području upravljanja ljudskim resursima u privatnim tvrtkama, gdje se u Hrvatskoj pretežito traže psiholozi, a kao razloge navodi široko znanje, komunikacijske vještine, sposobnosti rada s ljudima i duhovno iskustvo – sve ono što teolozi dobivaju tijekom svojega obrazovanja”

”Vidljivost i prisutnost teologa najizraženija je u odgojno-obrazovnom sustavu kroz vjeroučiteljsko zanimanje. Uz one koji petogodišnji studij filozofije i teologije pohađaju kao svećenički ili redovnički kandidati, sve je više vjernika laika koji djeluju u različitim crkvenim i društvenim položajima. Tako iz godine u godinu najveći zagrebački Katolički bogoslovni fakultet završava 150-ak studenata. Gdje svi oni pronalaze mjesto i zaposlenje, jesu li teolozi prepoznati kao oni koji pridonose zajedničkomu dobru hrvatskoga društva, jesu li njihova svrha i poslanje dovoljno vidljivi i naglašeni, na koji su način prisutni u javnom životu i kako dijele ono što su tijekom studijske formacije primili?” To su samo neka od pitanja koje je postavio Ivan Tašev u Glasu Koncila u članku objavljenom 26. veljače 2018. na mrežnim stranicama tog tjednika.

Nas teologa u javnosti, a osobito ako progovaramo proročki, ima jako malo. Umoran sam već od upita kolega i kolegica novinara koji ne poznaju ni Crkvu ni teologiju da im preporučim ime teologa, još bolje ako je svećenik, koji će se odvažiti progovoriti o nekoj škakljivoj crkvenoj temi. Figurativno rečeno nema nas više od deset! A od toga ih polovina pišemo za ovaj portal.

Teolozi se boje (nad)biskupa, žive zatvoreni, misle da je dovoljno studentima čitati iz skripata, brinu o vlastitoj karijeri i eventualnom promaknuću… Vidio sam i one koji samo misle na to da postanu biskupima. Zanimaju ih moć, novac i vlast.

Ne bi trebalo biti tako. Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić (za spomenuti članak GK) ističe ”da su mnogi njegovi kolege teolozi u Njemačkoj zaposleni u području upravljanja ljudskim resursima u privatnim tvrtkama, gdje se u Hrvatskoj pretežito traže psiholozi, a kao razloge navodi široko znanje, komunikacijske vještine, sposobnosti rada s ljudima i duhovno iskustvo – sve ono što teolozi dobivaju tijekom svojega obrazovanja”.

A imamo li hrvatsku teologiju? Gotovo da i nemamo. Dapače, upravo se ugasilo hrvatsko izdanje teološkog časopisa Concilium, između ostalog stoga što nema interesa hrvatskih teologa za teologiju!

Elem, imali jesmo, to je bila tzv. ”koncilska generacija” (Turčinović, Bajsić, Šagi Bunić, Duda, Golub…). Imamo i neke važne teologe u svijetu, samo je pitanje do koje mjere su oni po habitusu hrvatski teolozi (Volf, Prcela…). Imamo, to je točno, nekoliko teologa koji umiju ispravno koncilski i društveno misliti (Šagi, Šarčević, Bojić, Vučković… Ne bi bilo fer da govorim pro domo sua, o nama na Autografu).

Summa summarum: Dajte ljudi, nemojte pretjerivati. Pustite falš obljetnice. Počnite se baviti kritičkom zadaćom Crkve u odnosu na društvo jer se ona, ta zadaća, mora odraziti i na samu Crkvu – težiti promicanju nove svijesti unutar Crkve i utvrđivanju preobrazbe odnosa Crkve i modernog društva.

Nove generacije hrvatskih katolika morat će biti drugačije odgojene – skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u Kristovo poslanje

Teologija kao kritičko razmišljanje vrši osloboditeljsku ulogu čovjeka i kršćanske zajednice lišavajući ih bilo kakvog fetišizma i idolatrije. Usto izbjegava pogubni i osiromašujući narcizam. Tako shvaćena, teologija ima stalnu i nužnu ulogu u oslobođenju od svakog oblika religioznog otuđenja, što ga najčešće pothranjuje sama crkvena ustanova kad sprečava autentičan pristup riječi Gospodinovoj.

Locus theologicus hrvatske suvremene teologije bit će – ako se želi biti u ”znaku vremena” – hrvatska ”nacionalna stvarnost”, rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom. Istina, dosta se zakasnilo; kad su se još nedavno širile ”Crkvom u Hrvata” (o Bože, kako grozna sintagma!) poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se tomu nije odupro, iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi.

Nove generacije hrvatskih katolika morat će biti drugačije odgojene – skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u Kristovo poslanje.

I bez pretjerivanja, molim.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora