autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Zaprašite balotu dimom trave možda pomogne

AUTOR: Vedran Limić / 14.11.2025.

Vedran Limić

Iako smo se prije nekih pola stoljeća trava i ja jednostrano trajno razišli, meni se ipak i dan danas sve češće na faci razvlači onaj napušeni, blesavi, tužni, skoro idiotski smiješak.

Evo i danas se sićan kako sam se jednom prigodom, nakon nekoliko dimova, nezaustavljivo kao kreten keserio i to nakon što je jedan među nama kroz smijeh rekao da mu je jučer umrla mater. Ako ovo nije idiotluk onda ne znam šta je.

Premda trava hoće da zamanta ipak nisam bio toliko zamantan da se ne zapitam koji mi je. Znam i sad da sam se zapitao: Pa, kretenu, kompanji ti je partila mater, a ti se krebeljiš!? Otišao sam u kupatilo i gledam sebe u ogledalo i tužno, skoro sažaljivo, se smijuljim samom sebi.

Gledam se, ali sve kao da to nisam ja, a znam da jesam. Makar su mi zjenice bile širom otvorene toliko da za boju očiju nije bilo mista, ja puno lipo vidim da ne vidim ništa i nikoga. Obrve mi se ukosile, čelo obisilo, neka vesela sjeta u tupom pogledu, a osmijeh iako se razvukao po licu, ne znam kako, sakrio mi je zube.

Buljim ja u ovoga u ogledalu i ništa ne razumin, a ovi s druge strane još manje. Premda je sve to žalosno meni istovremeno puno smišno. Dim moćan, a ja krajnje nemoćan. Usra san se ka grlica i zaključio: Limiću, zajebi! Ovo nikako nije za tebe.

I bija san u pravu. Tog dana smo se marihuana i ja ljudski rastavili i jedno drugom zauvijek rekli zbogom. E sad, ja znam da ti efekt vrlo brzo prođe, ali ima bit da to nije slučaj sa mnom. Ili možda griješim.

U stvari premda pouzdano znam da sam kojim slučajem povukao najveći dim najljuće trave za pedeset godina bi me, da ga jebeš, trebao popustit, ali meni taj idiotski tugaljiv osmijeh sve se češće vraća na facu. Zašto, ne znam.

Ali zato pouzdano znam da se ka idiot skoro kanabinoidno i tužnjikavo keserim svaki, ali baš svaki put, kad vidim našeg Njonju. I šta ga više gledam ja sve blesaviji i sve tužniji osmijeh razvlačim po faci. Reklo bi se moćno sam svjestan svoje nemoći nad tim likom. I skoro da nije ni važno govori li o Jasenovcu kao resortu ili onom fašističkom pozdravu, meni on izaziva takvu reakciju.

Skoro isti osmijeh koji mi prekriva zube se ogleda na faci kada vidim Plenkija. Pravilo svejednosti izrečenog je istovjetno.

Kada gledam razdraganu hajdučku navijačku masu kako zdušno pjeva Dalmaciji u čast, ja se toplo naježim, ali mi i dlačice u uhu iskaču kad te iste čujem kako nakon pola minute istim žarom veličaju Pavelića koji se te iste Dalmacije odrekao. I eto ti meni onog berlavog, a nadasve tužnog osmijeha na faci.

Idemo dalje. Jebalo majku, ne sićan se da me taj marihuanski tužno glupi osmijeh promašio ijednom kad bi se na ekranu ukazao sjevernokorejski Sung. Ima bit da tu važi ono pravilo što manji čovječuljak veći straj isijava. Makar nas je tome povijest naučila. Valjda.

Puno žešći tupasto tužni osmijeh bi mi podario facu svaki, ali baš svaki put kad bih ugledao Trumpa. Taj je bija baš lipo dugotrajan. Zna bi me držat i po nekoliko dana.

S druge strane kad bih ugleda Putina moram priznat da bi mi taj idiotski tužni smjehuljak bio nekako hladno jeziv. Ima bit da ruska zima kod mene južnjaka polučuje dodatnu zimogrozu.

Sličan osjećaj mraza mi se javlja kad vidim kapitalce à la Marine Le Pen, Nigel Farage, Geert Wilders, Robert Fico, Alice Weidel ili Giorgia Meloni. Kad mi se ukaže Dodik eto meni mog horor osmijeha ponovo na faci u svoj svojoj raskoši. Znatno hladniji mi se razvuče kad ugledam Vučića. Na njega se baš lipo tužno keserim. Vrlo slično, ako ne istovjetno, reagiram na Orbana, Janšu ili Čovića.

Logično jer kad narod popuši priču tih populista, koji veličaju samo svoju naciju, a druge ko jebe, bolje rekavši ostali RAUS, onda je najlakše razigrati izbezumljene i obezglavljene napušene mase.

Prije neki dan sam se baš tužno nasmijao kad sam jednog ljubitelja crne boje vidio pored Francuskog instituta, gdje je bilo otvorenje izložba nekog ”mrskog” Srbina kako na crnoj majici ponosno nosi natpis: NAPRID, BILI.

Ima toga još, ali se bojim da će mi pofalit prostora. Buljim, gledam u ove moćnike i osjećam se krajnje nemoćno jer vidim da ne vidim ništa i nikoga vrijednog ljudskog pogleda.

Samo se tužno smijuljim i pitam se kako su svi ovi likovi postali tako važni. S čime su to oni zavrijedili da ih pamtimo? Šta su to oni plemenitog napravili? Kakvu ljudskost prema drugim ljudima pokazuju? Po čijoj i kakvoj mjeri oni kroje sudbine svih nas? Na šta bi sličio ovaj planet da im se snovi ostvare?

Sve u svemu ispada da je došlo krajnje vrime da ovu cilu balotu pošteno zaprašimo dimom marihuane kako bi je makar za trenutak relaksirali od ovih kojima je dizanje tenzija krajnji cilj. Ko zna možda ova riceta i pomogne. A do tada će se mnogi u strahu, kao i ja, samo tužno cerekati nad sve prisutnijom spoznajom da će nam jedino rat svima otvorit oči.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: