Zar HDZ stvarno nema boljeg kandidata od Davora Filipovića?

Ako želite postati gradonačelnikom Zagreba, grada šarolikog kulturnog spektra, ne mora vam se sviđati Balaševićeva muzika, ali biste u sadašnjem povijesnom trenutku jednostavno morali biti svjesni društvenog fenomena znanog kao Đorđe Balašević, njegova političkog, antiratnog, solidarnog i svakog drugog ljudskog rezona koji se tiče bratoubilačkog rata iz devedesetih.

Nedovoljno je za Balaševića samo reći da je bio ovakav ili onakav pjevač. On je pjesmom, ali i svojim javnim porukama, zalaganjem i pogledima na društvo, pri tome mislim na cijelo naše jugoslavensko društvo, a najviše na onaj njegov dio koji se tiče hrvatsko-srpskih odnosa, prekoračio isključivo nečija i svačija muzička nagnuća i zakoračio u čovjekovu političku dimenziju.

Našem zavičajnom, ratom zahvaćenom jugoslavenskom prostoru, doprinosio je mirotvoračkim svjetonazorom za vrijeme i poslije rata, spajao ljude koje je rat zatekao na protivničkim stranama.

Što bi onda odgovor sveučilišnog profesora, kandidata za prvog čovjeka Zagreba, Davora Filipovića o ćiriličnom natpisu ”bećarac” posvećenom Đorđu Balaševiću, kako on tu posvetu ne bi mogao pročitati jer ne zna ćirilicu, i kako bi se u Hrvatskoj trebalo koristiti službeno pismo, uopće mogao značiti? Ukazuje li to, da ne budem bezobrazan kazat ću, na raspon političkog sluha gradonačelničkog kandidata Filipovića.

Mlad je on, a politički sluh nije poput muzičkog. Dade se usvojiti i u kasnijoj životnoj dobi. Može li pošten svijet štogod zaključiti o kakvom se to gradonačelničkom kandidatu radi?

Šta da pošten svijet zaključi o sveučilišnom profesoru koji, takoreći, likuje i ponosno daje do znanja da ne zna ćirilicu? Profesoru čija je čak formalna društvena uloga i zadaća da studentima posreduje znanje, a u kampanji za gradonačelnika Zagreba javno iskazuje samozadovoljstvo neznanjem ćirilice

Opijen neznanjem, zvučalo je kao da se hvali što ne zna ćirilicu, kao da mu je drago. Kao da se obraća potencijalnom biračkom tijelu. Pravili bismo se blesavi kada bismo pitali –  pa zar uopće postoji biračko tijelo koje drži da je nečije nepoznavanje ćiriličnog pisma izrazito poželjna, ako ne i presudna referenca pristanka uz bilo čije i bilo kakvo političko opredjeljenje. Nažalost, ima nas i takvih. Ima nas svakakvih. Vjerujem da nas puno takvih ima u hadezeovim redovima, a pogotovo u redovima onih šta čekićaju ćirilične natpise tako da im niti zakon nije dovoljan da to ne rade.

Šta da pošten svijet zaključi o sveučilišnom profesoru koji, takoreći, likuje i ponosno daje do znanja da ne zna ćirilicu? Profesoru čija je čak formalna društvena uloga i zadaća da studentima posreduje znanje, a u kampanji za gradonačelnika Zagreba javno iskazuje samozadovoljstvo neznanjem ćirilice.

Evidentno je kandidat Filipović znao kome se obraća. Isto tako, znamo mi i kome se kandidat Filipović očito nije obraćao. Nije se sigurno obraćao svima nama. Nije se obraćao svim građanima Zagreba. Da se obraćao svim građanima onda bi nedvojbeno uvažio ćirilicu kao znanje i kao sistem znakova kojim se neki od nas i dalje rado služe.

Ne mora Filipović znati ćirilicu, ali morao bi imati političkog sluha, uostalom i pameti, pogledati ćirilicu trezveno, ne usijane glave i kroz etničku isključivost, nego zdravorazumski, znanstveno objektivno, jer on to i jest, barem bi trebao biti, naime, znanstvenik.

Sistem znakova, na određeni način, i ćirilični i svaki drugi, predstavlja nešto što se slobodno može nazvati civilizacijskim pragom u bilo kojem zemaljskom, iole uljuđenijem kolektivu koji drži do sebe.

Dade ga se opisati kao kulturni doseg koji svako društvo obogaćuje znanjem, unapređuje i čini boljim nego što je bilo prije. Jer, valjda će se kandidat Filipović složiti s nama kada tvrdimo da je pismo jedna društvena poželjnost i vrijednost, opća kultura koja se treba njegovati i kultivirati.

Pismo je jezik smisla. Nažalost, smisao kakav nudi Filipović terorizira sav pošten svijet već tridesetak godina.

Nema sumnje da je Hrvatska onog trenutka kada je ćirilicu ekskomunicirala iz nacrta poželjne Hrvatske napravila više koraka unazad: razumski, obrazovni, znanstveni, rekao bih čak i gnoseološki korak unazad, a nedvojbeno dehumanizirajući i ljudski dvokorak unazad.

Sveukupno jedan, za sada trajni uzmak za kojega se dobrano potrudila, a iz petnih žila trudi se i danas kako bi ga držala na sigurnom odstojanju, na socijalnoj distanci, obilježivši ga neprijateljskim. Kao da je pismo protivnik, a ne suputnik znanja.

Sudbina ćirilice danas u hrvatskom kulturološkom nasljeđu nije se uspjela oduprijeti suvremenoj amoralnosti hrvatske zajednice koja se protiv ćirilice odnosi metodom etnizacije – procesa spajanja etničkog i kulturnog identiteta s političkim.

Sjajan je ovaj pojam etnizacije ili etniciteta. Pročitao sam ga nedavno u knjizi kolegice Mile Dragojević, ”Identiteti u ratu – civilne žrtve u komparativnoj perspektivi”.

Budući da stranka čiji je član izvršnu vlast obnaša zajedno sa SDSS-om, ne možemo se ne pitati od koga kandidat Filipović pravi veću budalu, od vlastitog biračkog tijela ili od sebe? Ili od obojega jednako? Za šta ga kvalificira njegov ne-aktivizam? Je li ga kvalificira ili diskvalificira za bilo što, primjerice, u odnosu na aktivizam građana okupljenih oko platforme Možemo?

Sažeto, termin svoju svrsishodnost afirmira u, nažalost po zajednicu i društvo, ratnim okolnostima, što je i više nego prihvatljivo tlo za bujanje nacionalno definirane poželjnosti i nepoželjnosti. Proces etnizacije, u uvjetima rata, kroz dihotoman moment uključivosti/isključivosti, svojstven je identitetima i društvima u nastajanju.

Metoda je to amoralnih zajednica u kojima se kroji prisilno zajedništvo isključivo po mjeri dominantnog nacionalnog gledišta. Čovjek svoj život, takoreći, mora poistovjećivati s nacionalnom državom – ostali su protiv, i kao suprotstavljeni imputira im se nepovjerenje, neodanost.

Nažalost, tako je i naša, hrvatska etnizacija, ćirilicu vezala za etničku pripadnost, a Filipović tome svjedoči u javnom prostoru.

Druga naoko benevolentna misao koju je kandidat za gradonačelnika Filipović nedavno izrekao je svojevrsni poziv na dokazivanje – kada je kazao da pored nekakvih zastava, transparenata i aktivizma, Tomislav Tomašević tek treba pokazati šta je to što ga kvalificira kao onoga koji će uspješno ”gradonačelnikovati” Zagrebom.

Kada netko, poput Filipovića, posprdnim tonom govori o aktivizmu i aktivističkom angažmanu Tomislava Tomaševića, a shodno tome i cjelokupnoj aktivističkoj platformi Možemo!, tada taj demonstrira apsolutni nedostatak osjećaja za stvarnost i za suvremeni politički trenutak u kojem se hrvatsko društvo nalazi što uostalom i nije nešto neobično za hadezeove članove, budući da je HDZ povlašteni društveni sloj za sebe.

Između ostalog, aktivizam inicijative Možemo! višegodišnji je rad po terenu, svojevrsni istraživački poduhvat kako bi se povratnom informacijom građane i uključilo i utvrdilo činjenično stanje. S druge strane jedini rad na terenu kandidata Filipovića svodi se na šetanje u kampanji i mitingovanje.

Međutim, aktivizam kao takav ima daleko korjenitiju i sveobuhvatniju svrhu.

Aktivizam građana okupljenih oko platforme Možemo! čini upravo onu, za svako društvo poželjnu, generičku sponu između političkog procesa i građanina kao takvog, ideje građanina, uloge građanina u procesu donošenja odluka (političkom odlučivanju), te na koncu odgovornosti i zadaće građanina za neposrednu zajednicu u kojoj osoba živi život i oblikuje društvo.

Aktivizam platforme Možemo! uključiv je i angažiran, izravna ”molba” koju oni non-stop ponavljaju, pozivajući građane da se neposredno uključe u politički proces svoje zajednice, da interveniraju i transformiraju istu, a time i aktivno sudjeluju u procesu oblikovanja šireg društvenog, regionalnog i državnog sadržaja.

Sve ono suprotno od hadezeovog devijantnog modela koji je na djelu već tri desetljeća. Reći će netko kako je HDZ itekako vezan uz građane ove zemlje. Jest, ali egzistencijalnom uvjetovanošću, da ne kažem ucjenom, koja se lako dade, i provjerava se svaki put kada je to HDZ-u potrebno.

S druge strane aktivizam platforme Možemo! obraća se volji građana sa željom da ih motivira, s namjerom da građane privoli da sukreiraju političko mjesto ovdje i sada. Da osvijeste vlastitu političku mogućnost koja podrazumijeva participaciju u političkom odlučivanju.

Ako želite postati gradonačelnikom Zagreba, grada šarolikog kulturnog spektra, ne mora vam se sviđati Balaševićeva muzika, ali biste u sadašnjem povijesnom trenutku jednostavno morali biti svjesni društvenog fenomena znanog kao Đorđe Balašević, njegova političkog, antiratnog, solidarnog i svakog drugog ljudskog rezona koji se tiče bratoubilačkog rata iz devedesetih

HDZ, ali i ostale stranke, da pojednostavim, šalju poruke – glasajte za nas, sve ostalo mi ćemo napraviti za vas, dok građani uključeni u inicijativu Možemo! šalju samo jednu poruku – zajedno mi to trebamo i Možemo!

Naveo sam ova dva stajališta kandidata Filipovića, etnizaciju ćirilice i obezvređujući stav o aktivizmu, jer su ona utjelovljenje hadezeovskog viđenja, za koji bi bilo bolje da ga nema, društveno političkog procesa kao takvog.

Ta stajališta danas se izgovaraju nesvjesno što zapravo svjedoči o dubljoj političkoj otuđenosti i posljedica su hadezeovog školskog odgoja njihovih budućih generacija, time konstruirajući nekompetentna i nepoželjna shvaćanja međudruštvenih odnosa i u predstojećim vremenima.

Je li Davora Filipovića činjenica da je sretan i zadovoljan što ne zna ćirilicu kvalificira ili diskvalificira kao kandidata za gradonačelnika?

Budući da stranka čiji je član izvršnu vlast obnaša zajedno sa SDSS-om, ne možemo se ne pitati od koga kandidat Filipović pravi veću budalu, od vlastitog biračkog tijela ili od sebe? Ili od obojega jednako? Za šta ga kvalificira njegov ne-aktivizam? Je li ga kvalificira ili diskvalificira za bilo što, primjerice, u odnosu na aktivizam građana okupljenih oko platforme Možemo?

Čudo je jedno kako Plenković pronalazi ova kadrovska rješenja? Sugerira li mu to netko ili ih sam bira?

Briselska namjera i želja zadana Plenkoviću, ona da europeizira HDZ, da ga takoreći, figurativno i doslovno resocijalizira, za sada se pokazuje kao nemoguća misija. Naprosto, problem je u kadru. Možda je i HDZ zahvatio odljev mozgova.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?

> Svi tekstovi ovog autora