Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici

Rat je kao društveno i zlo u svakom smislu, na žalost, svevremen i suvremen. Dio je našeg vremena i svakog vremena. Svjedoci smo da se nade o trećem mileniju kao mileniju mira nisu ostvarile.

Valja nam priznati da je XXI. stoljeće, u svojoj prvoj četvrtini, uvelike nalik krvavom stoljeću koje mu je prethodilo. Sukobi i ratna zbivanja ne jenjavaju, a zveckanje oružja i ratna retorika uvelike su prisutni, i to i među najrazvijenijim zemljama svijeta koje su, istovremeno, i vojne velesile. O sukobima među manjim grupacijama ne treba ni govoriti.

Ako išta, ratovi u Ukrajini, Palestini, Siriji i na Crvenom moru pokazuju ključnu važnost ratne tehnike u kojoj tehnološki napredak i obrazovanje ljudstva koje ga podupire, kao i gospodarski i financijski potencijal koji stoje iza toga, odnose prevagu u sukobu.

Prošlo je vrijeme masovnih vojski, a nastupilo doba sofisticiranog ratovanja u kojem se koriste dronovi, navođene rakete, sateliti, računala i sve što tehnološki obilježava ovo naše vrijeme postmoderne.

Dakako, ljudski je čimbenik u svemu tome neizostavan, ali ovdje je sada riječ o visokoobrazovanom kadru uskih specijalnosti, bez kojega je i najsuvremenija vojna oprema beskorisna.

Na žalost, i u tako sofisticiranom ratovanju i dalje masovno ginu civili, što pokazuje da je bešćutnost ljudskog srca i dalje dominantna u međuljudskim odnosima i na globalnom planu. Drugim riječima, ni suvremeni način ratovanja nije na bolje promijenio ljudski duh. Rat je zlo, pa i onda kad se vodi visoko tehnologiziranom opremom.

U isto vrijeme u domaćem političkom životu čuju se glasovi o ponovnom uvođenju nekakvog vojnog roka. Ne tako davno, dok je vojni rok još bio obvezan, svjedočili smo o velikom udjelu obveznih vojnih ročnika koji su vojnu službu odradili u civilnom sektoru.

Jednako tako, velik dio i onih koji su odslužili vojni rok to je učinio samo zato jer nije imao izbora, jer nije našao načina kako to izbjeći.

Bilo je jasno da su se vremena promijenila i da je društvena klima takva da pitanje vojne službe promatra u svjetlu profesionalnog opredjeljenja, a ne obveze za sve.

Osim toga, pitanje je koliko jedan vojni ročnik može usvojiti znanja i vještina u nekoliko mjeseci obuke koju, ustvari, ne želi niti ga zanima. Drugi je problem kako se obuka vojnih ročnika može nositi s naznačenim načinom sofisticiranog ratovanja u suvremenom svijetu.

Treba biti iskren i reći da ni pitanje Domovinskog rata i famozne 1991. godine nije bilo vrijeme općeg raspoloženja za uzeti pušku u ruke i ići na prvu crtu braniti domovinu. Mnogi su to odbili, tražili i našli način za izbjeći ili, jednostavno, prešli granicu i iselili.

Pitanje domoljublja i dobre volje za služenje vojnog roka nije mudro izjednačiti s (ne)opravdanošću ponovnog uvođenja takve službe. Domoljublje je subjektivna kategorija i ni na koji način ne može biti opravdanje za nešto za što nema mjesta u današnjem načinu ratovanja.

S druge strane, pitanje financijske opravdanosti vojnog roka nešto je što ovu ideju unaprijed čini promašenom. Troškovi takve službe za tisuće potencijalnih ročnika i gubici na drugim poljima iz kojih bi za to vrijeme bili izuzeti vjerojatno bi se brojili u milijunima.

Pitanje je tko bi iz takvog projekta financijski profitirao i zbog čega. Nisu li obrazovanje i rad najbolji način na koji se društvo i domovina čine boljim mjestom za sve?!

Najvažnije od svih pitanja vezano za potencijalni vojni rok jest – zašto? Zašto bi netko rađao i odgajao djecu da ta djeca sutra budu nečiji vojnici i nečije topovsko meso? Svoditi nekog mladića i/ili djevojku na početku mladenaštva na vojnika degradiranje je dostojanstva osobe.

Ako netko ima zakonske poluge da tuđeg sina silom zakona pretvori u vojnika, onda je ovdje riječ o degradiranju osobe i nasilju nad njom. Zašto bi moje ili bilo čije dijete bilo vojnik? Za čiji račun? Što to znači za našu sadašnjost i budućnost u kojima se, na žalost, i dalje ratuje?

Bi li sutra oni koji odlučuju o vojnom roku, u slučaju rata, svoje sinove poslali na bojišnicu ili u inozemstvo?! Može li se neka vojna obuka ročnika mjeriti s visokoobrazovanim ljudstvom suvremenih vojski i njihovim sofisticiranim oružjima?

Zar takva usporedba ne bi bila siguran put u sigurnu smrt naše djece u mogućem ratu, u kojemu bi bila izložena dronovima i oružjima kojima raspolažu vojske najrazvijenijih zemalja?! Koji je smisao pripremati ročnu vojsku, ako se već zalažemo za politiku mira i ako je naša domovina članica NATO saveza, koji jamči vojnu sigurnost?!

Rat je zlo. Reafirmirati ideju vojnog roka u XXI. stoljeću je u najmanju ruku neozbiljno. Financijski izdaci koje bi takav projekt tražio bili bi neopravdivi u odnosu na korist koju bi time dobila sigurnost zemlje.

Mudrije bi bilo takvu sumu uložiti u obuku, obrazovanje i opremu male, ali učinkovite profesionalne vojske. A i za takvu vojsku bi bilo mudro nastojati, željeti i moliti da nikad ne bude imala priliku ratovati.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sjećanje i identitet
    •  Sućutni i politički Bog
    •  Kršćanstvo Isusa, kršćanstvo malenih, prezrenih i odbačenih
    •  Ne postoji ''muška'' i/ili ''ženska'' molitva
    •  Dan sjećanja – Pijetet zaslužuje svaki grob
    •  Vjera otvara oči duše da dobro vide i sebe i druge
    •  Naličje i maske svetoga
    •  Crkva poniznih
    •  Država koja više brine za privilegije nekolicine propada
    •  Bog iz kovčega i Bog u nama

> Svi tekstovi ovog autora