Besmislene egzistencije brzo prelaze preko mrtvih tjelesa

Evanđelje nas izvješćuje kako je Herodijadina kćer Saloma u znakovitom trenutku kao nagradu na pladnju zatražila glavu Ivana Krstitelja (Mk 6, 17-29). Što je zatražila, to je i dobila. Krvnik je odradio svoje.

Nagradu je zaslužila plesom pred kraljem Herodom i okupljenim uzvanicima. Ples je bio dostatna zasluga za oduzeti ljudski život. Tuđi život. Ironija zamjene vrijednosti plesa s vrijednošću života. Bilo čijeg života, pa i onog samog Ivana Krstitelja.

Teško je reći kako je na taj (zlo)čin reagirala publika okupljena na Herodovom rođendanu. Tada nije bilo medija ni društvenih mreža. Ono što znamo jest činjenica da je netko vrijednost ljudskog života izjednačio s vrijednošću nagrade za plesnu točku.

Možda se zgražamo nad okrutnošću društva u kojem je nešto takvo bilo moguće. S pravom. Ljudski je život, očito, malo vrijedio. Pomislili bismo da je danas drugačije. No, i dalje se žrtvuju tuđi životi i sreća i za puno manju vrijednost od jedne plesne točke. Danas je interes ono što je za Salomu bio ples. Često vrlo sitni interes sitnih egzistencija.

Ivan Krstitelj se očito nije uklapao u strukture onodobnog društva. Stršao je. Bio je drugačiji. Za jedne je bio znak Božje intervencije na zemlji, za druge iracionalna prijetnja sustavu, čiji su bili dio. Od kojeg su profitirali.

Jedni su ga priželjkivali, drugi zanijekali. Nije čudno da su upravo farizeji, pismoznanci i svećenici poslali sluge provjeriti što Ivan govori i čini. U osobi, životu i djelovanju toga čovjeka vidjeli su prijetnju za sebe. Oni su trebali neprijatelja, kako bi ojačali vlastite pozicije.

Najprije ga je trebalo diskreditirati, zatim ukloniti. To je trebao biti trijumf. Na kraju je to bilo smaknuće, koje je svjedočilo o bizarnosti protagonista, koji su Ivanu došli glave.

Ivanova smrt svjedoči o besmislenosti i bizarnosti egzistencija koje su ga pogubile. Povijest je potvrdila da je u toj priči žrtva (Ivan) bio pobjednik. Ostale je pomelo vrijeme i zaborav.

Ivan Krstitelj, kao i Isus Krist kojem je prethodio, bio je (i ostao) znak osporavan. Kalupi društvenog, religijskog i svakog drugog sustava njegovog vremena nisu mogli ograničiti njegovu veličinu, niti ugasiti svjetlo kojim je osvjetljavao mrakove sustava, koji mu je na kraju došao glave.

Nedoraslo društvo prezire sve što je različito i ne uklapa se u kalupe koje je stvorilo. To mu je uvijek povod za nove podjele. Ono je lišeno svake sućuti, čak kad je i smrt u pitanju. Zato Evanđelje na Herodovu dvoru ne detektira bio kakvu emociju okupljenih nakon Ivanovog smaknuća. On je bio izjednačen s kukcem kojeg je trebalo zgaziti, ne osvrćući se. Isto se dogodilo malo vremena nakon toga, na Kalvariji.

Bilo bi zanimljivo pretpostaviti komentare koji su popratili Krstiteljevo smaknuće. Vjerojatno se Ivanu pretresalo život i odnose, vagalo svaku riječ i tražilo prekršaje Mojsijevog zakona. Žrtvu nije dovoljno smaknuti. Treba je ušutkati sotoniziranjem. Besramnik se usudio biti drugačiji. U društvu jednoobraznih, to je smrtna presuda.

Besmislene egzistencije jednoobraznih ništa ne raskrinkava kao egzistencija onih koji su vjerni sebi, koji u tome očituju težnju samoostvarenju vlastitog subjekta. Što su argumenti i obrazovanje skromniji, to je njihova žuč gorča, a urlanje glasnije.

U suvremeno vrijeme to su bjesomučni pokušaji da se u poslušnim medijima i na društvenim  mrežama obezvrijedi žrtva onih koji se nisu dali uklopiti. Čak i u atmosferi njihove (prerane) smrti. Prezir tuđe smrti otkriva uzaludnost vlastitog življenja.

Samoostvarene egzistencije nemaju potrebu za traženjem različitih, jer su i sami različiti. Oni su dio društvenog sustava kao sociološka kategorija, što im je dovoljno, jer svoju egzistenciju ne temelje na strukturi koje su dio, nego na smislu koji im omogućuje autonomija vlastitog subjekta.

Oni ne traže sigurnost skupine (stranke, religijske zajednice, interesne grupe), kojoj bi podvrgnuli vlastitu egzistenciju i bez koje bi bili ništa. Spremni su na dosljednost, koja uvijek znači rizik i izlaganje, izoliranost, neshvaćanje i usamljenost. Oni i u smrti ostaju znak osporavan. Zato i njihova smrt nastavlja osvjetljivati mrakove društva kojeg su (bili) dio.

Neostvarene egzistencije uvijek traže zaštitu mnoštva, u koje se utapaju. Ono uvijek urla i pjeni. To se zorno pokazalo na Kalvariji.

U isto vrijeme, u mnoštvu se bježi od osobne odgovornosti. Tu uvijek stradaju slučajni prolaznici koji su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu, ili se nisu znali snaći. Njih se brzo zaboravi.

Besmislene egzistencije brzo prelaze preko mrtvih tjelesa. Oni ni tuđu egzistenciju nisu kadre prepoznati kao vrijednost, a kamo li bilo što drugo. Zato su takvi u svakom trenutku spremni pljunuti u vrijednost u koju su se netom zaklinjali.

Saloma i dalje pleše. Svakodnevno, u nebrojenim situacijama.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Što meni Crkva jest, i što ona nije
    •  Nitko nema pravo činiti zlo i to opravdavati narodom
    •  Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
    •  Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
    •  Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
    •  Veliki Bog među svojima
    •  Čovještvo kao Božja norma
    •  Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga
    •  Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura
    •  Crkva sutrašnjice

> Svi tekstovi ovog autora