novinarstvo s potpisom
Danas ću ići na prosvjed zbog zaustavljanja reforme obrazovanja. Srest ću dosta dobrih i pametnih ljudi.
Imamo dobar razlog protesta. Obrazovanje je ugroženo. Nisu ugrožene samo škole i učitelji, već je u pitanju ideja prosvjete za narod. Drže nas za budale koje ne razumiju što se događa. Prave se kao da im vjerujemo. Mnogi će unaprijed biti skeptični, no doći će usprkos svemu, jer to nije prosvjed samo zbog obrazovanja, već nezadovoljstvo Vladom koja zemlju vodi u pogrešnom smjeru.
Radi se o namjeri, ne o nehatu i neznanju. Radi se o licemjerju; jedno se govori, a drugo provodi.
Ne radi se samo o novcu već o pokazivanju volje, dokazivanju da je narod glup i neobrazovan i da takav treba ostati.
Ljudska je vrsta obdarena razumom. Zbilja? Nekad posumnjam. U takvim trenucima se posramim. Što ako sam samo loše volje, namćor kojem sve smeta i koji nepotrebno sumnja?
Doista, teško mi je vjerovati u bosanske piramide, strašnu brigu o otrovima u hrani, povijesne istine i revizije, utjecaj magnetizma na naše živote, posjete vanzemaljaca.
Krajnje sam skeptičan prema religijskim čudima i povijesnim mitovima, proročanstvima i pričama o kreacionizmu. Slabo vjerujem u gatanje s viskom, uklanjanje uroka, egzorcizam i psihoterapiju. No zašto oduzimati pravo drugima da vjeruju u takve stvari, da se tome raduju i rade čudne i bezvezne stvari, da iskreno vjeruju u svoje zablude?
Kad me rashladi takav skepticizam, obično se tješim time da svijet nije savršen i da su zablude prolazne. U povijesti čovječanstva bilo je svakakvih ludorija. Skupljanje lukovica tulipana, kupovanje dionica Louisiane, obožavanje pjevača, glumica ili političkih lidera, histerije na utakmicama nakon pobjeda i poraza. Zapravo, pravo je pitanje kako se dogodi da inače razuman i dobar čovjek podlegne takvim stanjima masovne zaluđenosti?
Ne znam još pravi odgovor, no čini mi se sigurno da masovne ludorije ne nastaju bez prethodnih znakova upozorenja.
Takve znakove vidim na sve strane. Novine se prodaju uz svete sličice, državni službenici idu na hodočašća, djeca se ne cijepe, kopriva se proglašava dobrom za reumu. Čuda se očekuju od milosrđa banaka, poštenja i nesebičnosti političara, razuma intelektualaca, a znamo da bankari imaju instinkt lihvara, da političari nisu čuveni poštenjaci, a da bi se netko nazvao intelektualcem ne treba mu znanje i diploma.
U ekonomiji vlada predatorski duh, u politici dobro prolaze osumnjičenici i lakrdijaši, a intelektualne rasprave vode ljudi koji nisu napisali, a jedva da u i pročitali knjigu. Zato prepišu dvije.
Ideja o tome da je znanje relativno, da se paradigme mijenjaju napravila je silnu štetu za prosječan um i površno obrazovanje. Relativno znači da je sve istina i da o eksperimentima u CERN-u i birtijskom naklapanju o Božjoj čestici ključni argument može biti citiranje istraživanja u današnjim novinama, da autoritet znanstvenika nose ljudi koji se bave ezoteričnim temama marginalnih znanosti.
Ne bih želio da tvrdnja koja počinje tvrdnjom o izlišnosti ludorija postane jetka kritika zasužnjenog uma, salonski komotnih elita, ali kritika lijenog uma je realna i opravdana.
I tu počinje rasprava o obrazovanju i o tome koja je šteta od njegovog sistematskog uništenja.
Ja u ovom skeptičnom raspoloženju ne mogu misliti da je uništenje obrazovanja slučajno i neplanirano. Ne mislim da je održan zavjerenički sastanak u kojem je dogovoreno uništavanje obrazovanja, sveučilišta ili inteligencije.
Nije trebala zavjera, nego slaganje s procesima devalvacije i degradacije znanja. Nije trebalo proglasiti nerazumnima cijele slojeve društva.
Uvijek će se naći oni koji ne razlikuju ulogu astrologa, dvorske lude i koji smatraju da znanje napreduje bez obzira na njihov egocentrični oportunizam.
Ako znanost traži žrtve za istinu, njihov stav nije sklonost žrtvi, već prilagođavanje gazdi.
Oni koji vjeruju u pozitivna znanja, vjeruju do granica svoje komocije, a oni koji ne znaju, čvrsto vjeruju u svoje predrasude. Zato su se namnožili fizičari koji vjeruju u Tao ili boga, liječnici koji propisuju ljekovite trave, arhitekti koji crtaju skladišta za ljude umjesto kuća, umjetnici koji pišu ljubavne romane ili crtaju kič.
Ma velim, svatko ima pravo na svoju razbibrigu, ekscentričan stil, ali ton duhu današnjeg vremena ne daju znanja, duboke misli. Sasvim suprotno, promišljeno je zamorno, objektivno je dosadno, zahtjevno je zamorno.
Znanost je sama sebi iskopala raku; ne želeći biti elitistička, postala je trivijalna i otrcana. Kad je prestala biti intelektualno zahtjevna, postala je banalna.
No znanstvenici i znanost nisu sami krivi, oni su žrtve većih bogova vladanja. Za svaku vlast je ideal intelektualno zapušten, lakovjeran i neobrazovan narod. Ne, dakle, prosvijećenost, nego budalizacija. Za ideale ginu budale – znači da u borbi za vlast prednost imaju prosječni i oprezni, kukavice i laskavci.
Mi kažemo da je problem našeg obrazovanja informatička pismenost. Ne, problem je obična pismenost, koncentrirano učenje i zahtjevni zadaci.
Nije lakoća stjecanja znanja pedagoški trik, nego i sposobnost intelektualnog napretka za najbolje. Ono što se događa nije stjecanje modernih vještina, nego nametanje zastarjelih znanja i vrijednosti. Nije na djelu konzervativna revolucija, već gore od toga – gušenje ideje znanstvene prosvijećenosti.
Da će se u 21. stoljeću negirati evolucija, propagirati molitva zahvale za hranu kupljenu u Konzumu i Lidlu, za češnjak iz Kine i grah iz Kanade, da će se moralom osporavati medicinski potpomognuto začeće, ne samo da je talibanska kontrarevolucija u modernom svijetu, već je desant mračnjaka koji su sigurni samo u izmišljenoj prošlosti, koji za vlast obavljaju prijeko potrebnu lobotomiju odraslih, duhovno trovanje mladih i djece.
Pozivaju se na duhovnu obnovu, a ideal im je seljački život bez struje, pokorne izmučene žene, kućanice bez škole i posla, gomila gladne djece koja ne vole školu, seks samo poslije blagoslova. Nema tu uzdaha, krikova i strasti – ozbiljan je to posao i žrtva za domovinu.
U sukobu oltara i katedre Bog je na strani većih bataljona. Ono što vidimo nije konzervativizam, još manje je povratak tradiciji i tradicionalnim vrijednostima, to je udar na um, kritičko, moderno, pa čak i znanstveno mišljenje.
Vlada zbog toga sasvim rado čini ustupke koji izgledaju kao mudri politički kompromisi. Ideje i obrazovanje prepušta desnoj konzervativnoj obnovi, za uzvrat dobiva glasove i podršku, politiku odlučnog nemiješanja u svakodnevno vladanje, u ekonomsku politiku i poslovne odluke.
Zato su obrazovne reforme samo micanje usnica bez riječi, zijevanje bez glasa, prividni manevar koji pokriva stvarnu manu volje da se djeluje.
Zato ću danas u 18 sati čekati tramvaj na Trgu bana Jelačića.