Zašto je baka Roza čuvala do smrti Hitlerovo odlikovanje?

Moj otac Adolf Zvonimir Pilsel preminuo je u mjesnoj bolnici u San Ignaciju, pokrajina Misiones, u Paragvaju, 17. veljače 2019. Otkako se vratio iz Zagreba u Južnu Ameriku 1. lipnja 2018., bilo je jasno da njegovo stanje kopni. Na Kardiološkom odjelu Kliničkog bolničkog centru u Zagrebu (Rebro), nakon više mjeseci pretraga, potvrđena mu je teška aortna valvularna stenoza. Bio je dugogodišnji kardiopat. Dok je živio u Zagrebu s nama (stigao je iz Paragvaja u srpnju 2017.) bilo je sve jasnije da se događa progresija intolerancije na napor. Srce je popuštalo.

Rekli su mu da je kandidat za TAVI obradu (intravenozni zahvat), ali Adolf je odbio bilo kakvo daljnje zadržavanje u Hrvatskoj. Terapija je bila određena. On je mislio da je to to ili je znao da stvari idu svom kraju, pa je, kao i stari slon, i on krenuo na groblje. Pročelnica zavoda za bolesti zalistaka i drugih bolesti srca M.S. mi je pred njim rekla da bez daljnjih zahvata (pa i TAVI) ne očekujemo previše, možda najviše dvije godine života. A ako se bude vratio u Paragvaj na život ”po staromu”, i puno kraću prognozu.

Tata je bio rezolutan. Želio je natrag u Paragvaj. Govorio nam je da ga čekaju ”veliki poslovi” koje mora dovršiti. Da će onda spakirati svoje stvari i vratiti se za stalno u Hrvatsku. Čak mi je rekao da kad umre želi biti kremiran i želi da njegov pepeo istresem u Jadransko more, kod otoka Šipana, gdje je 1991. nestao njegov mlađi sin, moj brat Branko, tada član 4. gardijske brigade. Za svaki smo slučaj tu tatinu želju potvrdili kod javnog bilježnika.

Godine 2000. stric Otto javlja tati: ”Tvoj sin Drago radi za Židova Soroša”. Radio nisam, ali eto. Slutim da ću još saznati puno strašnih stvari. Završit će one u nekoj novoj knjizi o Pilselima. Netko mora na adekvatan način kazati Židovima, Srbima i drugima da se to zlo moglo spriječiti. Negdje je moglo. I da nam je silno žao što se to nije dogodilo i što su Pilselovi bili dio mašinerije zla

Tata je koncem srpnja 2018. u svojoj radionici pao i slomio zglob desne ruke. Tada počinju sve veće komplikacije. Marlucy, djevojka koja je bila s tatom gotovo sedam godina, koliko je trajala Adolfova veza s njenom majkom, se ponudila da brine o Adolfu. Supruga i ja smo tati preko nje slali novac za lijekove, hranu i za druge tekuće troškove života. Marlucy je tatu zvala ”tio” (stric) i on je nju jako volio i poštovao, ali nije bilo uspjeha kod uzastopnih nastojanja da ga se skloni iz vlažnog i hladnog prostora radionice.

Zaredale su upale pluća. Treća ga je odnijela. Stizale su sve lošije vijesti koje je Marlucy slala preko WhatsAppa. Gledao sam gotovo u izravnom prijenosu kako mi otac umire i znao sam da neću stići na sahranu. Kod posljednje krize je pokušana reanimacija. Ustanovili su njegovu smrt u 19:15 te nedjelje, po lokalnom vremenu, 23:15 po hrvatskom.

Čim sam objavio vijest na Facebooku, na stotine mojih prijatelja i poznanika se javilo s izrazima sućuti. Uz vijest sam objavio fotografiju Nacionalova fotografa Saše Zinaje iz serije slika koje su snimljene u parku Maksimir kada smo objavili reportažu o Adolfu i njegovom dolasku u Hrvatsku. Na Sašinoj fotografiji Adolf djeluje vitko, kao da pred sobom još ima 50 godina života, a ne nagli pad i odlazak s ovoga svijeta u ne baš higijenskim uvjetima.

Moj život s Adolfom i njegovih 11 mjeseci u Hrvatskoj opisani su u knjizi ”Povratak Adolfa Pilsela” (VBZ, 2018.). Dok sam pisao tu knjigu morilo me koliko smijem kazati o onomu što smo supruga i ja saznali o tati. Puno je toga bilo sablažnjive naravi. Ali sam imao potrebu iz sebe ”izbaciti” sve što me gušilo. Znao sam da se približava očev kraj. Ali mu ipak nisam poslao knjigu da je pročita. Vjerovao sam da mu ona neće pomoći. Dapače.

Puno toga ga je zbunilo dok je bio u Zagrebu. Dobro pamtim koliko je bio iznenađen kada smo bili u Jasenovcu (na njegovu inicijativu) i kada je u muzeju/spomen-sobi vidio fotografiju rukovanja Adolfa Hitlera i Ante Pavelića 6. lipnja 1941. u Berghofu. Kao osoba koja je u Buenos Airesu slušala predavanja Ante Pavelića ”o povijesti”, moj otac je teško prihvaćao istinu o odnosima Hitlera prema Paveliću, NDH i Hrvatima.

Nije pristajao ni kada sam mu referirao o knjizi ”Hitler’s Table Talk” (izdana je još pedesetih godina, a 2000. doživjela je reizdanje). Riječ je o zbirci monologa Adolfa Hitlera te razgovora koje je vodio s bliskim suradnicima u razdoblju od 1941. do 1944. godine o religiji, filozofiji, politici i brojnim drugim temama.

U Buenos Airesu smo dosta toga napravili ali izdvajam dva momenta: intervju s mojoj majkom Erikom Pavlinec i posjet ulici u kojoj je pod tajnim imenom živio Ante Pavelić, odnosno posjet mjestu na kojem je, blizu svoje kuće, u istoj ulici, dana 10. travnja 1957. ranjen u atentatu (neki kažu u režiji Udbe, neki kažu u režiji solo igrača Blagoja Jovovića, četnika crnogorskog porijekla) nakon povratka s proslave uspostave NDH

Tata je teško prihvaćao povijesne dokumente. Hitler je, između ostalog, govorio ovako: ”Kada bi Hrvati bili dio Reicha, kao izvrsni vojnici njemačkog Führera čuvali bi močvarna područja. Kako bilo, ne bi se prema njima trebalo ponašati onako kako to sada čini Italija.”

Povijesne okolnosti, pojasnio sam ocu, pokazuju kako je Hrvatska za Hitlera bila izvor za pljačku i besplatnu radnu snagu. ”Svaki trideseti čovjek išao je u Njemačku na prisilni rad, a mnogi se nisu vratili. Riječ je o više od 200.000 ljudi iz Hrvatske i s područja BiH. Nadalje, iz NDH su nacisti eksploatirali poljoprivredne proizvode i rudu. Općenito, Hitler je na NDH gledao kao na koloniju”, objasnio je jednom povjesničar Ivo Goldstein. ”Govoreći opet o Hrvatima, privlačna mi je ideja, gledano s etničkog stanovišta, da ih treba germanizirati. S političkog gledišta ipak ta ideja nije ostvariva”, objašnjava Hitler.

Iz svega toga jasno je vidljivo da unatoč pojedinim riječima pohvale Hitler Hrvate vidi samo kao oruđe u stvaranju nove Europe, a nikako kao ravnopravne. “Dapače, kad je govorio o strategiji, tvrdio je da u ovom trenutku u jugoistočnoj Europi postoje ‘dreckstaaten’ ili govnarske državice (misleći pritom na Mađarsku, NDH, itd.), ali će se taj ustroj nakon rata po njemačkoj pobjedi, temeljito preurediti”, smatrao je Goldstein. U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata. ”Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slavenskim jezikom za njih je samo slučajnost”, nastavlja Führer.

Gotska teorija smatra Hrvate slaveniziranim Gotima. “No ustaške vlasti u NDH toliko su se htjele dodvoriti nacističkom gospodaru, da su izvukle tu teoriju i postavile je kao službenu u tom razdoblju. Ni tada ta ideja nije imala puno pobornika, a nakon rata je bila meta kritika, pa čak i ismijavanja”, objasnio je pak Tvrtko Jakovina.

Povjesničari se slažu kako neke Hitlerove izjave, izvađene iz konteksta, možda djeluju laskavo, no u konačnici je jasno da mu NDH nije bila blizu misli ni srca, jer se u tom razdoblju bavio puno većim problemima osvajanja europskog tla. Sve je to tatu jako uzdrmalo i nisam do ovoga novog putovanja u Argentinu i Paragvaj (tijekom travnja) uspijevao odgonetnuti do koje su mjere Pilselovi bili i ostali poklonici ustaškog, a koliko nacističkog režima.

Ekipa u sastavu Eugen Jakovčić (kao producent), Marko Mravunac (kao prevoditelj), Jadran Boban (kao snimatelj) te moja supruga Claudia i ja kao akteri boravila je u Buenos Airesu i na jugu Paragvaja sa zadatkom prikupljanja materijala za planirani dokumentarni film o Pilselovima.

U Buenos Airesu smo dosta toga napravili, ali izdvajam dva momenta: intervju s mojoj majkom Erikom Pavlinec i posjet ulici u kojoj je pod tajnim imenom živio Ante Pavelić, odnosno posjet mjestu na kojem je, blizu svoje kuće, u istoj ulici, dana 10. travnja 1957. ranjen u atentatu (neki kažu u režiji Udbe, neki kažu u režiji solo igrača Blagoja Jovovića, četnika crnogorskog porijekla) nakon povratka s proslave uspostave NDH.

Rekli su mu da je kandidat za TAVI obradu (intravenozni zahvat), ali Adolf je odbio bilo kakvo daljnje zadržavanje u Hrvatskoj. Terapija je bila određena. On je mislio da je to to ili je znao da stvari idu svom kraju, pa je, kao i stari slon, i on krenuo na groblje. Pročelnica zavoda za bolesti zalistaka i drugih bolesti srca M.S. mi je pred njim rekla da bez daljnjih zahvata (pa i TAVI) ne očekujemo previše, možda najviše dvije godine života. A ako se bude vratio u Paragvaj na život ”po staromu”, i puno kraću prognozu

Tjedan proveden u Paragvaju je pak bio u znaku susreta s grupom prijatelja koji su tjedno pomagali mom ocu i pokušavali ga izbaviti iz očajne situacije u koju se sam doveo. Sa svima su vođeni intervjui i različiti razgovori. Od posjete tatinoj ”radioni i nastambi”, zapravo preuređenoj štali za krave, bez pitke vode i s puno razne gamadi, do dana provedenog u Adolfovoj vikendici u selu Garata.

Za naš film su nastupili spomenuta Marlucy, Edgar, najdugovječniji očev prijatelj, inače praunuk jednog paragvajskog predsjednika, vrlo nadareni kipar Ramon, njegova partnerica Marina, inače psihologinja koja se sama probijala kroz mrežu Adolfovih konstrukcija (među kojima je bila ta da ja nisam Erikin sin, Hrvatice iz Buenos Airesa, već sin Heidi, druge očeve partnerice s kojom je pobjegao iz Argentine u Paragvaj 1972.), gospođa Eloisa, koja je nudila tati stan u centru San Ignacija i koja je sve poduzela da grad donira grobno mjesto za Adolfa…

Dani u Paragvaju su za mene bili emotivno jako naporni, ali i ljekoviti. Divni su to ljudi, ti Paragvajci. Užasno su puno učinili za dobrobit oca, koji i nije znao odgovoriti na svu njihovu pažnju.

Ali, pravo će se iznenađenje dogoditi po povratku iz Paragvaja u Argentinu, nakon što se naša snimateljska ekipa već vratila u Zagreb a moja supruga i ja otišli na deset godina odgađani susret sa sestrom Jadrankom u Patagoniju. Sa sestrom sam intenzivno govorio o ocu, jer ona nije s njim imala nikakav kontakt otkako nas je napustio 1972.

Jadranka se složila da mi posudi vozilo kako bismo Claudia i ja prevalili 700 km od njena mjesta, na zapadnoj strani Patagonije, do grada Trelew, na Atlantiku, isto unutar pokrajine Chubut, gdje živi moja sestrična Kristina Holjevac, kći druge tatine sestre Ele (rođene u Prnjavoru, u BiH), koja je u tom gradu preminula prije tri godine. Tu se igrom slučaja, ako takve slučajnosti postoje, našao i moj bratić Rihard Pilsel, sin tatina brata Otte, preminulog isto u Patagoniji nešto ranije. Otto je u ratu bi pripadnik SS-a.

Negdje oko 2 ujutro, pred spavanje, Kristina je na stol donijela veliku plastičnu vreću prepunu pisama i fotografija i rekla mi je: ”Ovo nisam dirala od mamine smrti. Uzmi sa sobom štogod želiš.” Dala mi je i jednu metalnu kutiju za cigarete, koja je nekoć pripadala djedu Jakovu Pilselu, suradniku Gestapa. U njoj je bilo jedno nacističko odlikovanje.

Ustanovio ga je sam Adolf Hitler 16. prosinca 1938. i bilo je posvećeno ”njemačkoj ženi” (Ehrenkreuz Der Deutschen Mutter). Dodjeljivalo se u brončanom izdanju ženama s petero djece, u srebrenom onima sa sedam, a u zlatnom onima s više od osmero djece. Baka Roza Pilsel je svoje brončano dobila vjerojatno dok su Pilselovi bili u Poljskoj u okviru Himmlerova naseljavanja distrikta Lublin (”Aktion Zamošć”, 1942.-1944.).

Tjedan proveden u Paragvaju je pak bio u znaku susreta s grupom prijatelja koji su tjedno pomagali mom ocu i pokušavali ga izbaviti iz očajne situacije u koju se sam doveo. Sa svima su vođeni intervjui i različiti razgovori. Od posjete tatinoj ”radioni i nastambi”, zapravo preuređenoj štali za krave, bez pitke vode i s puno razne gamadi, do dana provedenog u Adolfovoj vikendici u selu Garata

Werner Lorenz, član SS-a, šef operacije preseljenja Njemaca iz BiH u Poljsku, javlja Himmleru 10. prosinca 1942. da je u Poljsku iz Bosne i Hercegovine poslano 18.360 useljenika u Reich. Većina tih Nijemaca su bili luterani, no ne i Pilselovi (i Jakov i Roza su bili katolici), koji su krenuli iz Sarajeva na jesen 1942. i na nagovor poslovođa iz Wermachta.

Roza nije bila Njemica, već Hrvatica iz okolice Mrkonjić grada, ali se znala vladati i djeca su joj (moj otac je najmlađi od petero) savršeno govorila njemačkim jezikom, kao i ona sama, inače obrazovana u Beču. Kako su Rusi napredovali, a njemačka vojska povlačila ”svoj narod”, Pilselovi su 1944. dospjeli u štajersku pokrajinu Graz, najprije u vojnički logor kod Letiendorfa. Odatle su premješteni u grad Judenburg, također u Štajerskoj. To je bilo u drugoj polovici 1944.

Postoji čitava teorija o tome tko je zapravo bio Jakov u tim njemačkim strukturama i zašto je dobio tako poseban tretman kod povlačenja. Kada su se smjestili, tata se nastavio školovati, ali je imao i nove obaveze. Adolf Pilsel je, naime, nastavio s aktivnostima – ranije je bio upisan u Hitlerjugend, mladenačku organizaciju u kojoj je naučio ”mnogo korisnih stvari i disciplina, razne igre, ali i počeo vježbati s laganim oružjem”. Ukratko, tata je govorio da se ”dobro proveo”.

Dok smo vozili natrag prema sestri tih istih 700 km Claudia i ja smo pokušavali odgovoriti na pitanje zašto je Roza čuvala, sve do svoje smrti u Patagoniji (odakle je došla iz Buenos Airesa na poziv Otte), to nacističko odlikovanje i zašto je ono prešlo u ruke tete Ele, koja je, kao i moj otac (koji je pak bio Poglavnikov naoružani čuvar), tih pedesetih bila tijesno uz Antu Pavelića u Buenos Airesu.

Povratkom u Zagreb i tijekom napornog, ali vrlo intenzivnog i otrežnjavajućeg čitanja gomile pisama koji su Pilselovi ostavili iza sebe iz jednoga pisma ispada fotografija snimljena sredinom sedamdesetih u Njemačkoj, u kući tete Bebe (jdeina koja je, zbog braka, odlučila ostati u Europi), u Limburgerhofu, kod Ludwigshafena. Na njoj moj tada izuzetno mladi rođak Rihard Pilsel pozira u nacističkoj odori Bebina supruga Otte Müllera, inače denacificiranog njemačkog vojnika i istaknutog inženjera u tvornici BASF.

Beba se panično bojala da se sazna da je ”s Balkana” (i ona je rođena u Prnjavoru), da joj se rodbina u Argentini druži s Poglavnikom NDH i da joj je otac bio u tijesnim odnosima s Gestapom, a kamoli da su baka Roza i djed Jakob 10. svibnja 1945. u Judenburgu, u Austriji, spasili život bjeguncu iz Zagreba Anti Paveliću. Ali je trpjela da njen suprug Otto u ormaru čuva savršeno očuvanu uniformu s nacističkim obilježjima.

Negdje oko 2 u jutro, pred spavanje, Kristina je na stol donijela veliku plastičnu vreću prepunu pisama i fotografija i rekla mi: ”Ovo nisam dirala od mamine smrti. Uzmi sa sobom štogod želiš.” Dala mi je i jednu metalnu kutiju za cigarete, koja je nekoć pripadala djedu Jakovu Pilselu, suradniku Gestapa. U njoj je bilo jedno nacističko odlikovanje

Čini se, gotovo je sigurno, da je dolaskom u Argentinu obitelj Pilsel poželjela afirmirati svoju društvenu važnost uključivanjem u krugove ustaške emigracije i druženjem sa samim Pavelićem, što je njima bila velika čast, ali da je ispod te razine ostala lebdjeti neka, haj’mo to tako reći, nostalgija za nacizmom i za godinama ”prosperiteta” kada se činilo da će Adolf Hitler pokoriti Europu.

Jedno pismo tete Ele mom ocu Adolfu možda otkriva istinu –  Pilselovi su u Argentini ipak bili nesretni; proklinjali su dan kada su bili primorani napustiti ono što je njima trebao biti Reich, raj na zemlji. Šokiran sam odsutnošću bilo kakve refleksije Pilselovih prema užasima rata, bilo kakvom sućuti prema žrtvama. Vidim da su bili i antisemiti.

Godine 2000. stric Otto javlja tati: ”Tvoj sin Drago radi za Židova Soroša”. Radio nisam, ali eto. Slutim da ću još saznati puno strašnih stvari. Završit će one u nekoj novoj knjizi o Pilselima. Netko mora na adekvatan način kazati Židovima, Srbima i drugima da se to zlo moglo spriječiti. Negdje se moglo. I da nam je silno žao što se to nije dogodilo i što su Pilselovi bili dio mašinerije zla.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora