Zašto je Ivo izgubio?

Iako sam kazao da je sada sve jasno i za sve je sada kasno, dakle da je ta tema ad acta, vidim i zaključna razmišljanja svojih kolega, barem onih koje rado čitam ili koji me motiviraju na razmišljanje o ponekom stavu, i svim tim brojnim analizama dodao bih tek jednu konačnu riječ, o kojoj se šuti, iz sasvim razumljivog razloga.

 

Naime, kad je god riječ o naknadnim tumačenjima nekog fenomena, onda stručnjaci to obrazlažu svaki kategorijama svoje znanosti, a sumarno kazano, nužno preusko, jer je za znanstveno, ili, dobro, budimo blaži: popularnoznanstveno mišljenje neprihvatljivo svako objašnjenje koje kontaminira visokoparnost teorije pragmom, praksom ili jednostavnom tehnologijom političke borbe.

 

I upravo o tome imam omanji dodatak svim dosadašnjim interpretacijama.

 

Ja mislim da je ishod ovih izbora paslika ishoda izbora 2009. godine. Što to znači: zašto paslika prethodnih izbora, i što sad to hoće kazati: paslika?

Kao što je 2009. godine Ivo Josipović personalizirao uspjeh ljevice na valu građanskog ogorčenja kriminalom i korupcijom, nakon upada u demokratski proces brižljivo tempiranim uhićenjem Sanadera i kriminalizacijom HDZ-a, tako sada Ivo Josipović personalizira neuspjeh ljevice u Zagrebu, na valu nezadovoljstva brižljivo tempiranim uhićenjem Milana Bandića!

 

Evo zašto.

 

Kao što je 2009. godine Ivo Josipović personalizirao uspjeh ljevice na valu građanskog ogorčenja kriminalom i korupcijom, nakon upada u demokratski proces brižljivo tempiranim uhićenjem Sanadera i kriminalizacijom HDZ-a, tako sada Ivo Josipović personalizira neuspjeh ljevice u Zagrebu, na valu nezadovoljstva brižljivo tempiranim uhićenjem Milana Bandića!

 

I 2009. i 2014. izborima prethode uhićenja: tada Sanadera, sada Bandića. Prvi puta građani revoltirani glasaju za ljevicu, drugi puta protiv nje. Zašto govorim o Zagrebu a ne Hrvatskoj?

 

E, to, tu tehnologiju izbora, vidite, politolozi ne spominju, iako recimo PR stručnjaci, koji su involvirani u te procese, to od zgode do zgode i vide: riječ je dakle o Zagrebu, u kojemu je Ivo Josipović izgubio izbore, naprosto zato jer je 50 000 glasova, koliko je Josipović dobio u ovim izborima manje no 2009. godine, nesumnjivo glas Bandićevog elektorata.

 

Kako sam u to siguran? Već samo to pitanje odaje ili igoranta ili licemjera: dobro, ili ćemo se praviti idioti ili ćemo se otvoreno razgovarati: u Zagrebu je Bandićeva lista i Josipovićeva, i uhićenjem Milana Bandića i bez ikakva izričita poziva elektorat sklon Milanu Bandiću protestno ili naprosto po inklinaciji glas je dao drugoj strani.

 

I to je sve. Kakvi Hrvati u BiH, kakva Dalmacija, kakva dijaspora, to su sve naklapanja. Zagreb je svojim kapacitetom mogao kompenzirati sve ostale lošije rezultate, čak tu nije presudna ni manja izlaznost Rijeke (to je posebna priča o demotiviranju Linića izborom Jovanovića), samo da je Zagreb odreagirao kao što je to bio slučaj u prethodnoj suradnji Josipovića i Bandića, kad se slagala lista Milana Bandića. Jasno, nije teško zaključiti kome je, barem koliko HDZ-u, pobratimstvo tih lica u svemiru smetalo, i do koje je mjere bliskost Bandića i Josipovića Milanoviću ugroza, pa je i taj aspekt, eto, lakoshvatljiv i objašnjiv.

Kako sam u to siguran? Već samo to pitanje odaje ili igoranta ili licemjera: dobro, ili ćemo se praviti idioti, ili ćemo se otvoreno razgovarati: u Zagrebu je Bandićeva lista i Josipovićeva, i uhićenjem Milana Bandića i bez ikakva izričita poziva elektorat sklon Milanu Bandiću protestno ili naprosto po inklinaciji glas je dao drugoj strani

 

Dakle, kao što je nezadovoljno situacijom u zemlji građanstvo 2009. otklizalo u lijevo, birajući pristojnog, civiliziranog gospodina, kao što bi izabralo moguće i bilo kojeg drugog pristojnog i uljuđenog kandidata ljevice, tako je sada isto to građanstvo kaznilo istu tu ljevicu čije je vlast – a i tu prestanimo biti licemjeri, jer bez obzira na ishod procesa, govoreći samo o raspoloženju građana, naprosto moramo priznati da je od 10 Zagrepčana 8 njih protiv uhićenja Milana Bandića, što god mi, kao legalisti, mislili o tome! – s jasno odmjerenim timingom izbore dočekala izbivši uhićenjem zagrebačkog gradonačelnika Ivi Josipoviću presudni predizborni deal iz ruke: dogovor Ive Josipovića s Bandićem bio je jamstvo kako snaženja Josipovića, tako slabljenja Kolinde Grabar Kitarović.

 

Jasno, oni koji su razmišljali o izborima niti imaju ikakvih nepoznanica, niti dvojbi, niti skrupula: njima je ta pobjednička kombinacija Bandić-Josipovićeve liste postajala egzistencijalnom ugrozom, i elevacija te suradnje i na državnu razinu nije se mogla tolerirati. Milan Bandić, i to je zanimljivo, dva puta je pao kao žrtva ambicije da se iz Grada uzdigne na razinu Države: prvi puta se okliznuo na snijegu, sada je pao i s vlasti.

 

S njime i Ivo Josipović, koji je, sada je to također očito, preosobno shvatio svoj uspjeh 2009., ne uviđajući ili ne respektirajući činjenicu da bi i svaki drugi uglađeni profesor kao kandidat ljevice u toj atmosferi jednako dobro prošao, pa je naprosto uljuljkan u trajnu anketnu idilu osamdesetpostotne popularnosti pomislio da je to zaista osobna stvar između njega i njegovoga naroda: to je ujedno razlog zbog kojega je Ivo Josipović ovu kampanju shvatio olako.

 

Zbog kojega je mislio da će izborima prošetati, zbog kojega je zato stožer koncipirao do te mjere katastrofalno da se gore ne može (iz gubitničkog je izbornog stožera Nikice Gabrića preuzeo tri osobe – od toga dvije ključne – pridruživši im osobu koja nikada nije radila taj posao a udaljivši od sebe dvije, tri osobe koje su pet godina pratile njegov rad i poznavale ga u detalje, etc, etc).

I to je sve. Kakvi Hrvati u BiH, kakva Dalmacija, kakva dijaspora, to su sve naklapanja. Zagreb je svojim kapacitetom mogao kompenzirati sve ostale lošije rezultate, čak tu nije presudna ni manja izlaznost Rijeke (to je posebna priča o demotiviranju Linića izborom Jovanovića), samo da je Zagreb odreagirao kao što je to bio slučaj u prethodnoj suradnji Josipovića i Bandića, kad se slagala lista Milana Bandića. Jasno, nije teško zaključiti kome je, barem koliko HDZ-u, pobratimstvo tih lica u svemiru smetalo, i do koje je mjere bliskost Bandića i Josipovića Milanoviću ugroza, pa je i taj aspekt, eto, lakoshvatljiv i objašnjiv

 

Odatle i ona nervoza koja se pojavila početkom ljeta shvaćanjem da bi kandidatkinja koja dolazi iz NATO-a mogla biti kudikamo veći problem no što su to ini lideri HDZ-a, i napokon, da zaključim, kao što je Ivo Josipović olako shvatio svoj uspjeh, tako je olako shvatio i mogućnost svoga neuspjeha.

 

O perifernim, iako silno važnim aspektima, možda je sada i suviše govoriti: kreirati nišu zvanu ORaH, a onda ne ubaciti njenog predsjedničkog kandidata, nego tu prazninu prepustiti da je popuni druga strana, jednako je fascinantna pogreška: egzaktno, ona broji 60 000 glasova; ako i nisu svi Viliborovi, dobar ih dio jest.

 

Potom, pogledajmo naslovnu stranicu Globusa iz kolovoza ove godine: dakle, pet mjeseci prije izbora sve se tu već znalo: čak i datum (OK, tjedan dana sim, tam, tjedan prije ili poslije Božića, svejedno) je bio poznat, iako se stvarala fama da tu nešto Vlada oklijeva i odlučuje, čak se tu pristalo i na fatalnu reinterpretaciju lokalnog kolorita kampanje, jer je obračun crvenih i crnih, na što je sam SDP, u zadnjem krugu, sveo kampanju koju je HDZ od samoga početka fantastično vodio na dvije razine.

 

Prvo, stranka je krenula putem nacionalističkog revivala, dakle u koloritu crveni-crni, zazivajući lustraciju, pisanje udžbenika, reviziju povijesti itd, dok je kandidatkinja crne amerikanizirala u plave (to je obol PR stručnjaka koji su – znam ljude – briljantno odradili taj posao), kao da je riječ o srazu demokrata i republikanaca, a ne ustaša i partizana (o čemu sam ja ljetos pisao, ali, zašto bi geniji koji su potrošili 6 milijuna kuna ikoga slušali, pa valjda oni znaju kad toliko vrijede!).

 

Tako je ispod naoko civilizirane utakmice dvoje kulturnih ljudi, dvostrukoga profesora i karijerne diplomatkinje, zapravo trajao obračun nikad do te mjere antagoniziranog nacionalnog korpusa, što je danas i daltonistima jasno: jedan pogled na kartu Hrvatske, i to plavetnilo s naslovne stranice Globusa broji 14 županija, a crvenilo iz želje Ive Josipovića u Rijeci 2009. svelo se na Kvarner, Istru, Međimurje i jedva polovinu Zagreba. Usporedite tu kartu s onom Kuljiševom o dvije Hrvatske, i – zašutite!

 

Da, one postoje, ma koliko to nama/vama neugodno bilo priznati. Ono što se u u headquarteru kampanje KGK snilo, to se i zbilo: ispod površine pozivi na lustraciju, iznad površine na jedinstvo, i na valu nacionalnog resentimana KGK je dostigla inicijalnih 20-tak posto zaostatka, prestigla Ivu Josipovića za taj 1%, uspjevši na kraju ponuditi njegov core-business: jedinstvo nacije, koje se u žargonu ljevice imenuje: faktor političke stabilnosti. Za ne povjerovati!

Ispod naoko civilizirane utakmice dvoje kulturnih ljudi, dvostrukoga profesora i karijerne diplomatkinje, zapravo trajao obračun nikad do te mjere antagoniziranog nacionalnog korpusa, što je danas i daltonistima jasno: jedan pogled na kartu Hrvatske, i to plavetnilo s naslovne stranice Globusa broji 14 županija, a crvenilo iz želje Ive Josipovića u Rijeci 2009. svelo se na Kvarner, Istru, Međimurje i jedva polovinu Zagreba. Usporedite tu kartu s onom Kuljiševom o dvije Hrvatske, i – zašutite!

 

Kad je vidio što se sprema (a spremalo se i nezadovoljstvo SAD i Njemačke, svake iz svojih razloga; prvi su bili konsternirani koketiranjem s Rusima, drugi revoltirani obranom Perkovića) Ivo Josipović je trebao kampanju skratiti što je više moguće: ljetos ne trepnuti, ne reagirati kad već ni KGK nije davala izjave, a estradizaciju kampanje dokrajčiti ranijim rokom izbora: HDZ bi poludio, strategija vođenja kampanje tabloidiziranjem idioma istom bi propala jer bi bilo nužno sve zgusnuti a ne baviti se pastoralnim prikazima života obitelji Grabar Kitarović, valjalo je kazati “možda nisam napravio nešto senzacionalno ali nisam napravio niti jednu grešku”, i ako rezlutat i ne bi bio 8:2, bio bi 6:4.

 

I ne, nije se trebalo igrati samo na svoje! To je idiotizam, tu ljevica pokazuje da ništa ne razumije.

 

Pa ovo pretumačenje crvenocrne dijalektike u nekakvu crveno-plavu suštinski je pomak koji zadrigla lijeva analitika nikako ne razumije: pomak od obračuna crvenih i crnih (Milanovićevi mi-oni) prema crvenima i plavima pomak je prema – središtu! Kakvom središtu, kojem to centru?

 

Rekli bi: prema neutralnom građaninu. Ali, ovdje je građanin iščezao, nema ga ni kao političke pozicije a jedva da u tragovima postoji kao socijalni sloj. Realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.

 

Dobro, a koga onda to ima osim ljevice i desnice (iako i tu možemo govoriti prije o subkulturnim identitetima, ne više o klasičnom ideološko-političkom razgraničenju tradicionalne ljevice i desnice) na tom našem centru? Ima Žnidaršića, sinovci! Ima naš mali građanin, naš malograđanin.

 

I to je taj pomak od crvenih i crnih ka crvenima i plavima: plavi, to, rekao bi možda Dežulović, nije više ustaša, nego domobran! A upravo je taj sentiment, tu vrst patriotizma, domoljublje kao temeljnu robu svoje kampanje, prodavala KGK. Ta, jedna slika će dostajati da vas u to uvjeri: u izbornoj noći prvoga kruga HDZ je plamtio nacionalnim obilježjima, a u stožeru Ive Josipovića niti jedna jedina zastava!

Kad je vidio što se sprema (a spremalo se i nezadovoljstvo SAD i Njemačke, svake iz svojih razloga; prvi su bili konsternirani koketiranjem s Rusima, drugi revoltirani obranom Perkovića) Ivo Josipović je trebao kampanju skratiti što je više moguće: ljetos ne trepnuti, ne reagirati kad već ni KGK nije davala izjave, a estradizaciju kampanje dokrajčiti ranijim rokom izbora: HDZ bi poludio, strategija vođenja kampanje tabloidiziranjem idioma istom bi propala jer bi bilo nužno sve zgusnuti a ne baviti se pastoralnim prikazima života obitelji Grabar Kitarović, valjalo je kazati “možda nisam napravio nešto senzacionalno ali nisam napravio niti jednu grešku”, i ako rezultat i ne bi bio 8:2, bio bi 6:4

 

Naravno, dvostruka je to greška: izbori su za PRH, pa pobogu, dajte tu zastavu države čijega predsjednika biramo, ali, ako se odmaknemo od te proklete lijeve zaglupljenosti koja u svakom nacionalnom simbolu vidi ugrozu svog malograđanskog kozmopolitizma koji se ionako ne zna snaći na frankfurtskom aerodromu, a kamoli u današnjem svijetu, ipak ostaj pitanje: što je Bruketi u glavi da mu niti jednoga trenutak na pamet ne pada kopirati bilo koju predsjedničku kampanju zapadnoga svijeta, pa ako ne već kroz stijegove, a ono digitalno razvuči crven-bijel-plavi i kockice da se vidi da je i Ivo – Hrvatska!

 

Ne, ne radi se tu o tome da je itko nacionalno insuficijentan, ne daj Bože. Puno je jednostavnij razlog: intelektualna je tu insuficijencija. Ne, nije riječ čak ni o kreativnoj, ne ćete se moći na to vaditi! Riječ je o jednostavnom nedostatku pameti: samo glupan može Ivi Josipoviću pripraviti u noći prvog izbornog kruga stožer bez i jednog jedinog simbola hrvatske državnosti!

 

Ali, to sad nije post festum dociranje o efemeralijama ove kampanje: ne, tu se dobijao taj centar, tu, u animaciji upravo tog malog građanina koji uz Žuju voli kockice, i, nije mu ni za zamjeriti: voli čovjek svoju državu, patriot je, zovite ga kako hoćete, recimo Hrvat, pa bira hrvatskoga predsjednika.

 

A, nažalost, marketinški geniji misle da se predsjednik države bira simbolima Pride-kružnog toka. Nemam ništa protiv sveopće ljubavi, ali kad je koloristički labirint simbol Pravoga puta, onda se put po tom labirintu može lako dogoditi stranputica. Lako je meni sada biti general poslije bitke? Zakaj nisam ja… A tko veli da nisam? I tko kaže da ponešto nije i usvojeno. Ali, na dio toga nisam imao utjecaja, a za dio se nije imalo sluha.

 

I, tu smo gdje jesmo.

 

Da sumiram: opušteni Ivo Josipović, vjerujući da ima 80% popularnosti, olako je pomislio da je dovoljno skupiti za kampanju novac (odatle Tamara O.), dati Bruketi da tu kampanju konceptualizira i osmisli, uključiti Skoku kao hommage Milanu, poslušati prijetlja Ninu i druge (o, kako su Ivu Josipovića koštali savjeti njegovih prijatelja!) i preuzeti dio Gabrićevog stožera za koji ni sam Nikica nije kriv, i onda će sve ostalo biti stvar rutine: neka kampanja mora biti, odradit ćemo je rutinski, i kako je to ionako samo nužno formalno zlo, stvar ćemo privesti kraju i vidimo se u veljači.

 

Ispalo je da su dečki i cura s druge strane tu pobjedu malo više željeli, da nisu imali Milanovića ali su imali Karamarka, da Milijana Brkića SDP nema iako se ne bi moglo kazati da manjka pokoji Vaso, i ne baveći se razmišljanjma hoće li uspjeh Ive Josipovića umanjiti šanse Zorana Milanovića, Tomislav Karamarko je nakon Stjepana Mesića do Pantovčaka doveo i Kolindu Grabar Kitarović.

 

Pametujem?

 

Da? Jer je 1% razlika koja je mogla otići i na drugu stranu?

Odlična su mi mnoga tumačenja, naročito ovaj trend pozivanja profesora i PR stručnjaka – nisam sarkastičan, zaista je tome tako, iako PR-ovci tu prodaju prije sebe budućim klijentima, no što meritorno govore o samoj stvari, jer, po logici njihove kompetentnosti (ta, oni su uz političare, pa znaju) mogli bismo uskoro pozivati i vozače automobila koji kudikamo više znaju, što je veća kilometraža – ali pate od jednoga manjka: to su objašnjenja liječnika pacijentu koji ima triper. Ne, latinski nazivi tu ništa ne objašnjavaju. Tu je nužno, ali i dovoljno, kazati: klonite se kurvi! To je onda valjana dijagnoza, jer je i savjet za ubuduće

 

Ne. Nije.

 

Nije, jer je 50 000 glasova, Bandićevih glasova, u Zagrebu bilo manje na Josipovićevom kontu.

 

A za to nije kriv Bero, kako se odmah tražilo, kukavički, odovornost i odgovornoga iz ustiju zajapurenih partijaca u samoj izbornoj noći: okrenite se prema šefu, on zna tko je kriv.

 

Jesam li, raspravimo i mene, ciničan ako govorim o uhićenju Bandića tek u kontekstu predizbornog timinga?

 

Nisam. Upišite studij filozofije, ne treba političke znanosti, naučite kad se desio diskontinuitet moralnog i političkog, kad se zbio razdvoj svrhe i sredstva, i prestanite za ovaj svijet kriviti mene: ja samo govorim kako u ovakvom svijetu dobiti a kako izgubiti izbore.

 

Ionako tema nisam ja, a i da jesam, svijet mogu lako promijeniti: već od 33 eura, Germanwings, Pleso – Tegel. Govorim dakle ne o sebi, niti u svoj govor upisujem tu ciničnu perspektivu, nego konstatiram da su je već drugi upisali: uhićenjem Bandića par mjeseci pred izbore, kao onomad i Sanadera.

 

I tu je i početak i kraj. I interpretacije i ovih izbora.

 

Toliko sam od njih umoran, da neću odgovarati ni na komentare. Uostalom, ne znam ima li potrebe za njima. Zanimljiva su mi vaša mišljenja, slušam ih 25 godina u emisiji, na blogu, ovdje na Faceu, i ne može mi se prigovoriti da vas ignoriram, da se oglušujem o njih, ali, znate, jednom kap prelije čašu: sada me više ništa ne zanima, jer ja znam kako se zbilo i zašto se zbilo. Bijah tamo.

 

Odlična su mi mnoga tumačenja, naročito ovaj trend pozivanja profesora i PR stručnjaka – nisam sarkastičan, zaista je tome tako, iako PR-ovci tu prodaju prije sebe budućim klijentima, no što meritorno govore o samoj stvari, jer, po logici njihove kompetentnosti (ta, oni su uz političare, pa znaju) mogli bismo uskoro pozivati i vozače automobila koji kudikamo više znaju, što je veća kilometraža – ali pate od jednoga manjka: to su objašnjenja liječnika pacijentu koji ima triper.

 

Ne, latinski nazivi tu ništa ne objašnjavaju. Tu je nužno, ali i dovoljno, kazati: klonite se kurvi!

 

To je onda valjana dijagnoza, jer je i savjet za ubuduće.

 

(Opaska uredništva: komentar kolege Bolkovića namjerno nismo dali na lekturu već ga prenosimo onako kako ga je objavio na svojem FB zidu).

    •  Gdje je problem, u Ateni ili u Berlinu?
    •  Branitelji kao agresori

> Svi tekstovi ovog autora