Zašto nas se toliko tiče ubojstvo oca u Novom Mestu

Ubojstvo oca ispred novomeščanskog omladinskog kluba LokalPatriot grdno je potreslo zajednicu u Sloveniji. Nije to samo smrt jednog čovjeka, dragog susjeda i sugrađanina, nego je riječ o mitskom stradanju, o nečemu što postoji kao matrica užasa, zločin koji je u mislima prethodno bezbroj puta ponovljen, zapisan u povijesnim i svetim knjigama, urezan u obiteljska sjećanja i roditeljske strepnje.

To je pravi razlog ostavke dvoje ministara, unutarnjih poslova i pravosuđa, i svojevrsne društvene preobrazbe i političke antagonizacije u zemlji.

Konačno, to je razlog zbog kojeg je u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, ubojstvo oca u Novom Mestu doživljeno kao bliska i prijeteća nesreća, koja lako prelazi državne granice.

Istočni i jugoistočni dio Dolenjske slijepo je crijevo Slovenije, krajina koja je, skupa s Novim Mestom, njezinim glavnim gradom, sasvim na kraj svijeta. Takvih, u međuvremenu zaturenih zavičaja ima u svim republikama nekadašnje zajedničke zemlje: izgubivši svoj prekogranični kontekst pretvorili su se u opustošene i obesmišljene karaule.

Novo Mesto nekad je bilo jedno od najperspektivnijih i najbogatijih središta fine lake industrije. U IMV-u su se, recimo, sve do 1989. proizvodile kamp-kućice, kombi-vozila i kamioneti, tu se sklapao nekad čuveni britanski Austin 1300, a zatim, sedamdesetih i osamdesetih, Renault 4, te niz drugih Renaultovih modela. A na automobilsku su se industriju prirodno nadovezivale i druge industrije, što je onda stvaralo živu iluziju društvenoga i materijalnog prosperiteta.

Tada, Novo Mesto bilo je centar svijeta, e da bi u sljedećoj epizodi prešlo na krajnju marginu jedne sasvim male europske zemljice. Premda je Slovenija nakon 1990. bila i dovoljno bogata, i politički napredna i samosvjesna da spriječi to uvijek opasno siromašenje po rubovima i uz granicu, i premda su Novo Mesto i cijela Dolenjska u posljednjih trideset i pet godina bili neusporedivo bogatiji, uređeniji, prosperitetniji i po život sigurniji od susjedne Hrvatske, gangrena je gutala ovo osjetljivo slovensko pograničje.

Tridesetak posto građana Novog Mesta rođenjem su, identitetom ili podrijetlom, iz drugih zemalja bivše Jugoslavije. Tu naokolo žive i zajednice Roma, čiju je brojnost nemoguće utvrditi. Naime, prema popisu stanovništva iz 2002. Roma u Sloveniji bilo je 3.246, ili manje od 0,2 posto. Zbilja ih je, naravno, mnogo više, ali se iz razloga kulturno-društvenih oportuniteta izjašnjavaju drukčije. Nikad i nigdje nije naročito dobro ni sigurno biti Rom.

Romi su, unutar stereotipa većinske zajednice, posvuda ozloglašeni. Oni su, prema vjerovanjima, nečisti, kriminogeni, bave se džeparenjem, kradu, organiziraju se u prosjačke bande, djecu ne šalju u školu… Romi kradu djecu. I nigdje, i nikad nisu poput nas.

Problem sa svakim stereotipom se, na žalost, sastoji u tome što će se uvijek naći dovoljno pojedinačnih slučajeva da potvrde općenito mišljenje. Osim toga, kako su Romi u svakom europskom društvu deklasirana manjina, nižeg socijalnog i obrazovnog statusa nego što je većinski prosjek, tako Romi manje peru ruke nego pripadnici većinskog naroda, skloniji su kriminalu, prosjačenju i svakoj vrsti izigravanja i izbjegavanja zakona.

Na istoku Dolenjske, oko Novog Mesta, i u onim ubavim krajevima gdje Zagrepčani često idu na izlet, između ostaloga i da se nadišu čistoga zraka, i da se neko vrijeme provedu u nekoj autentičnijoj i odistinski slobodnijoj i tolerantnijoj Europi, tamo dakle već godinama skupine sitnih nasilnika maltretiraju građane. Slovenske vlasti s tim se problemom teško nose, jer ti nasilnici govore kao Romi, ponašaju se kao Romi i izgledaju kao Romi, bez obzira na to kako se na popisu stanovništva predstavljaju.

Vlastima u Sloveniji neusporedivo bi lakše bilo da nasilnici govore kao Slovenci, ponašaju se kao Slovenci i izgledaju kao Slovenci. Ovako, svaki pokušaj da se sitna kršenja zakona, sitno ulično nasilje i sitne pljačke sankcioniraju i ubuduće osujete zalazi u politički i kulturno krajnje osjetljivo područje ljudskih prava, kulturnih i manjinskih identiteta, i opet – stereotipa. A kad vlast ne zna što bi učinila, onda u pravilu ne čini ništa.

I tako je, na kraju, ispred omladinskog kluba LokalPatriot, ubijen otac, koji je došao zaštititi sina od onog što smo nazvali sitnim uličnim nasiljem. Ubijen je tako što ga je mladić pogodio u bradu šakom oklopljenom metalnim bokserom.

U trenutku se, u jednoj dugoj slovenskoj noći, sve preokrenulo. Sitno ulično nasilje, temeljito i uporno zlostavljanje mirnih i trpeljivih građana, preobrazilo se u ubojstvo. Rom je ubio Slovenca. I jedni sad žale, a u drugima se probudio gnjev. Oni koji su godinama, unutar svoja četiri zida, po kavanama, na novinskim stranicama ili za političkim govornicama, širili vjeru u stereotip prema kojem Romi ubijaju naše nedužne ljude, a u tome ih – kako bi se izrazio šef zagrebačkog HDZ-a – podržavaju ekstremno lijeve sekte, liberali i ostali pederi, antikristi i ateisti, napokon su dočekali trenutak da Rom ubije Slovenca.

Krivac, naravno, nije samo onaj koji je šaku oklopio metalnim bokserom i precizno u bradu pogodio nedužnog čovjeka koji se nije došao tući, nego je samo htio sina odvesti kući, nego su krivci svi Romi u Dolenjskoj i Sloveniji, a s njima lijevo-liberalna slovenska vlast, te svatko onaj tko je i sad spreman reći da je svaki stereotip poput sata čije su kazaljke zaustavljene i koji ne može biti tačan ni u ona dva trenutka unutar dvadeset i četiri sata kada slučajno pokaže koliko je sati.

Pogromi Židova su, unutar europske kršćanske tradicije, a naročito od sredine devetnaestog stoljeća, oduvijek započinjali na isti način. Mjestom bi se proširila vijest da su Židovi ubili našeg dječaka, da su ga obredno zaklali da bi njegovom krvlju zamijesili svoj beskvasni kruh, maces. Prema kršćanskome vjerovanju, koje je začudo gotovo istovjetno postojalo od srednjovjekovne Španjolske i Portugala, pa sve do Bjelorusije, Ukrajine i Rusije s početka dvadesetog stoljeća, Židovi tijesto za maces mijese pomoću nevine kršćanske krvi.

I kako bi se vijest o židovskom zločinu nad kršćanskim dječacima proširila, tako bi se narod nadigao u osvetu. U pogromu okomili bi se na sve što je židovsko, a postradao bi i svatko tko bi osvetničku rulju pokušao zaustaviti ili preusmjeriti, tko bi joj pokušao objasniti da se ne može osvećivati ako vijest nije potvrđena, ako su svi samo čuli za zaklanog dječaka, i nitko ga nije vidio.

Na kraju, činjenica da židovskog zločina nije ni bilo, nego je postojala samo kršćanska osveta, sudionicima pogroma nije značila ništa. Ili skoro ništa. Demantijem samo bi bio povećan njihov bijes, jer eto nisu bili u pravu. I jer su iz čista mira palili i ubijali, osvećujući dječaka koji ne postoji.

Tako bi to išlo sve do trenutka kada bi doista neki Židov ubio nekog kršćanina. Jer i to se, već po logici statistike, ako ne i kao reakcija na to vječno sumnjičenje i diskriminaciju, jednom moralo dogoditi.

Osvetnički pogrom koji bi tada nastupio u sebi je sadržao akumuliranu mržnju i bijes svih prethodnih lažnih vijesti. Ljudi ne bi osvećivali samo ubijenog kršćanina, nego, mnogo više od toga, osvećivali bi se zbog vlastite grižnje savjesti pred vjerovanjem u stereotipe, osvećivali bi se zbog grižnje savjesti što su prethodno obezljudili te svoje Židove, i što su u njima vidjeli samo podljude i životinje. Ljudsko zlo katkad je izraz očaja nad vlastitom iznevjerenom ljudskošću.

Ono što se dogodilo u Novom Mestu podsjeća nas na pogrome Židova s kraja pretprošlog stoljeća tek slutnjom onoga što bi se moglo događati. Jer osnovno je, naime, to hoće li ljudi s istoka Dolenjske imati snage i mudrosti da ostanu dobri, a ne to hoće li državne vlasti i policija učiniti ovo ili ono.

Jedan prema drugom sučeljena su u ovom trenutku dva straha i jedan gnjev. Jedan je strah svih onih oko Novog Mesta, u Dolenjskoj i u Sloveniji koji izgledaju kao Romi, govore kao Romi, pa možda i jesu deklarirani kao Romi. Drugi su strah i gnjev lokalnih Slovenaca. Dok god iza jednog straha stoji svijest i razumijevanje straha onih drugih, postoji spas. I dok god ima ljudi koji znaju da gnjev većine nikako, nikad i ni u jednom slučaju ne može biti dobar ako je upućen većini. Većinski je gnjev šaka s metalnim bokserom.

I naravno, kad god se zalažemo za prava manjina, trebali bismo, već i zato da se ne razočaramo, imati svijest o tome da manjinu ne sačinjavaju samo dobri, nego i zli. Te bismo trebali imati svijest i da je među diskriminiranim i materijalno deklasiranim društvenim slojevima udio zla i kriminala veći nego u građanskoj većini. A Romi su i diskriminirani i materijalno deklasirani.

Krajnji izraz zrelosti jedne zajednice sastoji se u njezinoj sposobnosti da se, uz razumijevanje i empatiju, nosi sa zlom unutar vlastitih manjina.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Halidu nisu trebali mostovi da bi prelazio na drugu stranu
    •  Zašto u Rijeci treba braniti izraelskog koreografa Naharina 
    •  Fincijev sentimentalni uvod u estetiku
    •  Koja je razlika između Republike Srpske i Republike Hrvatske?
    •  Tko je nama Charlie Kirk?
    •  Oliver Frljić, portret umjetnika protjeranog iz Hrvatske
    •  Javno pismo ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek
    •  Hejt na mejt, ili kako smo se počeli radovati tuđoj smrti
    •  Kako je odavno propao hrvatski nogomet
    •  Propovjednik Zlatko Dalić i njegovi protimbenici

> Svi tekstovi ovog autora