Zašto pokrećemo tribine Ekumena i čemu ekumenizam danas?

U petak 28. studenog u 16 sati u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu sazvali smo i moderirao sam prvu tribinu portala ekumena.org (koji također uređujem), a koja je posvećena 1700. godišnjici prvog ekumenskog sabora u Niceji. Datum nismo odabrali slučajno već tako da se okupimo isti dan i u isto vrijeme kada su se u Izniku, kako se zove dnevna Niceja, u Turskoj, dakle, nekih 100 km od Istanbula, sastali domaćin, patrijarh Bartolomej, papa Lav XIV i dvadesetak čelnika kršćanskih crkava.

2025. godine obilježavamo 1700. godišnjicu Prvog nicejskog sabora, održanog 325. godine po nalogu cara Konstantina I. u gradu Niceji. Papino (prvo inozemno) putovanje u Tursku (i Libanon) odveo ga je u Ankaru, Istanbul i İznik, kako rekoh, nekadašnju Niceju, u sklopu obilježavanja ove povijesne obljetnice prvoga ekumenskog sabora (papa Franjo je imao namjeru ovo putovanje obaviti u svibnju, naime, prvi Nicejski je sabor održan u svibnju i lipnju 325. godine, ali je sve odgođeno zbog njegove smrti).

Ekumenski sabor imao je za cilj razriješiti teološke sporove i uspostaviti jedinstveni kršćanski nauk, a njegove odluke uključuju potvrdu Kristova božanstva i oblikovanje Nicejskog vjerovanja.

S tim u vidu, Papino pismo ”U jedinstvu vjere” objavljeno na blagdan Krista kralja (više o tomu u našoj rubrici Abrahamova djeca) najprije je poziv na jedinstvo. ”U jedinstvu vjere koje je od početaka Crkve naviješteno”, započinje Papa, ”kršćani su pozvani hoditi u skladu, čuvajući i predajući dar koji su primili s ljubavlju i radošću”, podsjećajući pritom na riječi Vjerovanja: ”Vjerujem u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega… koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa”.

Papa je istaknuo kako je tu istinu prije 1700 godina izvanredno formulirao Nicejski sabor, prvo opće okupljanje kršćanstva u povijesti. Naglasio je da je, uoči apostolskog putovanja, želio ponovno usmjeriti pozornost Crkve na ispovijedanje vjere. ”Stoljećima ova trajna ispovijest vjere zajednička je baština kršćana i zaslužuje biti ispovijedana i tumačena na uvijek nove i relevantne načine”.

Iz ovih i drugih razloga, naša je prva tribina, taj dan u Hrvatskoj, zaslužila je pažnju!

Premda sam bio sretan što smo konačno krenuli s tribinama za koje smo se opredijelili na kružocima u našem domu (Claudia i ja, kao nastavak onih kružoka koje smo održavali na Svetom Duhu kod Porfirija, redovno okupljamo prijatelje u našoj kući), i dali im ime ”Ekumena-Laboratorij za dijalog”, nisam mogao do kraja suzbiti gorčinu zbog toga što su glavni tajnik Hrvatske biskupske konferencije, Krunoslav Novak, i njegov pomoćnik, glasnogovornik HBK i čelnik tzv. katoličke mreže, Zvonimir Ancić, odlučili cenzurirati ne samo rad i postojanje portala Ekumene nego i tribinu na kojoj je nastupio, među inima, i Križevački vladika!

(Govorili su, uz Milana Stipića, prof. Tomislav Kovač, pročelnik Katedre fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta, prof. Lidija Matošević iz Sveučilišnog centra za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik te Aleksandar Miljković, psihoterapeut, pravoslavni stručnjak za ekumenizam i član redakcije portala ekumena i autograf).

Muči me, doista, motiv Novaka i Ancića. Štogod da je razlog njihovoj odluci da nas cenzuriraju, ako se drže antiekumenski onda svojim ponašanjem opterećuju cijeli episkopat. U svakom slušaju, bojkot našeg rada od dvaju ključnih ljudi u tajništvu HBK neće nas zaustaviti. Mi ćemo, uz Božju pomoć, ići dalje.

Mi te tribine pokrećemo jer želimo doprinositi ekumenizmu i svakovrsnom dijalogu ovdje i sada! (Bit će uskoro postavljene na YouTube kanalu ekumene da budu dostupne široj javnosti).

Ovih dana svjedočimo mnogim ohrabrujućim gestama u vezi papina pohoda Turskoj, osobito treba istaknuti zajedničku izjavu Lava i patrijarha Bartolomeja, potpisanoj u Fanaru, sjedištu Carigradske patrijaršije u kojoj, među inim, pozivaju na trajno zajedničko slavljenje Božića i Uskrsa.

Elem, gdje smo danas po pitanju ekumenizma? I zašto, unatoč velikim gestama lidera naših crkava, moramo trpjeti nerad i bojkot raznoraznih ancića i novaka koji ne razumiju bitno, a to je da se ekumenizmom najprije moramo baviti u prostoru u kojem obitavamo.

Ekumenski pokret dvadesetoga stoljeća mnogo je obećavao: nakon stoljeća razilaženja u mišljenju, međusobnog razgraničavanja i osuđivanja, počelo je razdoblje novoga promišljanja i učenja, dijaloga i suradnje među različitim kršćanskim Crkvama i pojedincima. Možemo sa zahvalnošću priznati dobre plodove ekumenskog dijaloga, posebice ponovnog otkrivanja kršćanskog bratstva među članovima različitih zajednica koje jedni druge više ne smatraju neprijateljima ili konkurentima, već braćom i sestrama u Kristu na zajedničkom hodočašću prema punini vlastite darovane ljudskosti.

Nakon nekoliko desetljeća intenzivnoga ekumenskog iskustva učinjen je napredak na putu prema punom vidljivom jedinstvu, no sadašnja situacija ekumenskog pokreta zahtijeva i kritičko sagledavanje. Došlo je do vrhunaca, a ujedno i poteškoća, nesporazuma i zabluda. Došlo je i do novog rata među kršćanima (Ukrajinskih i Ruskih). Proces prema zajedništvu kao da je zastao (Odnosni Moskve i Carigrada su strašno loši).

Kršćani različitih denominacija vrlo su se brzo usuglasili oko lakših pitanja, ali zastali su kod bitno težih, kao što je, primjerice, pitanje crkvene službe i ekleziologije, ali i razlika stavova o pojedinim etičkim pitanjima.

Teologije i ekleziologije imaju svoj razvoj i svoje zakonitosti, a rezultati istraživanja i suradnje često nisu ni dostupni niti, nažalost, odveć važni vjernicima u njihovoj svakodnevici. Podjele u kršćanskom svijetu podjela su u samom iskustvu vjere, a ne samo u doktrinarnim formulama.

Sadašnji trenutak zahtijeva vlastiti etos koji uključuje više od deklarativne spremnosti na dijalog – spremnost na međusobno približavanje, pružanje ruke pomirenja i zacjeljivanja rana što nam ih je ostavila povijest (a ovo posebno važi za Srbe i Hrvate i zato je projekt portala ekumena toliko važan i potreban!) te okretanje od sebeusmjerenosti prema svijetu. Bavljenje vlastitim identitetom baca sjene na svjetlost kršćanskoga jedinstva: sve se više teži za potvrđivanjem vlastitog identiteta, a sve manje za zajedništvom s drugima.

U Katoličkoj i Pravoslavnim crkvama i danas neki misle da se u ekumenskom dijalogu otišlo predaleko te pojedine reforme smatraju ”protestantizacijom”, a protestantske Crkve, malobrojne i raznolike, niti se ne uzimaju u obzir u važnim susretima i razgovorima, osim, simbolički, prilikom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana.

Koncept duhovnog ekumenizma nažalost se često koristi da bi se označila sentimentalna, iracionalna i subjektivna duhovnost, tj. djetinjasta želja za zajedništvom kakva ne uzima u obzir crkvenu tradiciju ili ju čak zanemaruje.

Duhovni ekumenizam, međutim, naglasili smo kada smo pokretali portal ekumena, uključuje nauk Svetoga pisma, živu tradiciju Crkava i ishode ekumenskih dijaloga tako da su osobno i potpuno asimilirani te postaju svjetlo i snaga u svakodnevnom životu vjernika. No, velike odluke se ne donose bez odgovornosti svakoga od nas. Granice koje dijele religije, narode i ljude prelaze pojedinci, a tek onda zajednice, Crkve i politike.

Već danas bismo zajedno mogli učiniti mnogo više nego što činimo: zajedničko proučavati Bibliju, razmjenjivati duhovna iskustava, imati zajednička bogoslužja u službama Riječi, bolje upoznati naše zajedničke tradicije, kao i naše postojeće razlike, surađivati u teologiji, u poslanju, u kulturnom i društvenom svjedočenju.

Duhovni ekumenizam i ekumenska formacija posebice su važni za naše tranzicijsko vrijeme kriza i traženja izlaska iz nje, za koračanje naprijed nakon desetljeće rata i napetog poraća.

Prvo mjesto duhovnog ekumenizma, odnosno njegov život jest praktični ekumenizam (shvatite to, Anciću i Novače). Jedinstvo Crkve nije samo po sebi cilj. Jedinstvo Crkve je oruđe, znak, anticipacija jedinstva cijelog čovječanstva.

Univerzalni kontekst zalaganja za jedinstvo Crkve ima implikacije za društveno i političko služenje: za svetost života, dostojanstvo ljudske osobe i ljudska prava, za obrazovanje, zdravstvenu skrb, pravdu i mir, za svjedočanstvo ljubavi prema bližnjem, skrb za siromašne, diskriminirane i migrante, za očuvanje stvorenja i, dakako, ne manje važno, za međureligijski dijalog. Na svim tim poljima možemo i moramo raditi zajedno te nas suradnja može i zbližiti.

Kršćanske Crkve izjašnjavaju se načelno za kulturu mira. Pa ipak je upravo njihov doprinos humanizaciji globalizacije ometen političkim implikacijama. To je osobito slučaj tamo gdje Crkve postavljaju političke zahtjeve, gdje religijske norme postaju državnim zakonom, time se namećući drugima u pluralnom svijetu.

Ekumenski dijalog ne smije se zaustaviti na apstraktnim teološkim pitanjima ili pitanjima povijesti, nego mora postati uzajamnim izazovom da se upravo u smislu vjerovanja u jednoga Boga pridonese i većem jedinstvu u svijetu te civilizaciji skrbi jednih za druge.

Prepoznajući ekumenski pokret kao nesumnjiv znak i imperativ našega vremena, okupljeni i ujedinjeni zajedničkom vizijom izgradnje i promicanja obnove povjerenja, prihvaćanja međusobnih razlika i stvarnoga zajedništva među našim narodima i ljudima, zadaća nam je pripomoći gradnji mostova suradnje i poticati zajedničke društvene inicijative vjerujućih i nevjerujućih, odnosno jačati svijest o općem humanističkom poslanja za budućnost čovjeka i svijeta.

Osnivačku izjavu portala ekumene potpisali smo 27. listopada 2021., na dan kada je papa Ivan Pavao II. godine 1986. organizirao prvi Svjetski dan molitve za mir u Asizu (Assisi) u Italiji. Skupu je prisustvovalo 160 vjerskih poglavara koji su proveli dan zajedno u postu i molitvi. Predstavljali su 32 kršćanske vjerske organizacije i 11 nekršćanskih svjetskih religija. Sastanak u Asizu dao je međureligijskom dijalogu jedinstven intenzitet jer mu je ponudio ”duh”, čiju je važnost naglasio papa Ivan Pavao II.

”Duhom Asiza” nazvao je volju žena i muškaraca ”osjetljivih na vjerske vrijednosti da pomognu drugima ponovno otkriti ukus i volju za zajedničkim hodom”.

Od začetka ”duha Asiza” mnogo toga se dogodilo u svijetu, u vjerskim zajednicama, ali i u načinu na koji se prakticira i ekumenizam i međureligijski dijalog. Pokojni papa Franjo, koji je 2016. sudjelovao na međureligijskom susretu u Asizu, rekao je: ”Mi koji smo ovdje zajedno moleći za mir, vjerujemo i nadamo da je bratski svijet moguć. Želimo da se muškarci i žene različitih religija mogu okupljati posvuda i promicati sklad, posebice tamo gdje postoji sukob. Naša ljudska budućnost sastoji se u zajedničkom životu. Iz tog razloga pozvani smo osloboditi se teških tereta nepovjerenja, fundamentalizma i mržnje. Vjernici bi trebali biti zanatlije mira u svojim molitvama Bogu i u svojim djelima za čovječanstvo! Kao vjernici, dužni smo biti jaki mostovi dijaloga, kreativni posrednici mira”.

Naše Crkve imaju goleme, neiskorištene potencijale za proizvodnju aktivnoga mira, ali zanemarivane i često izdane. Ali mirotvorni su glasovi prisutni posvuda, i izvan prostora religijskog (važna je stvar da svoju podršku našim tribinama daju i ireligiozne osobe, naši prijatelji i suputnici), pak su glasovi vapijućih u pustinji: ni dva svjetska rata, niti brojni sukobi i ratovi po kugli zemaljskoj, kao ni na našim prostorima, nisu svojim bolnim iskustvima i posljedicama pridonijeli iskorjenjivanju nasilja. Štoviše nasilje je u svijetu, izravno ili latentno, i dalje prisutno, sve raširenije te se koristi sve sofisticiranijim i razornijim sredstvima.

Sjetimo se atomskog naoružanja, perfidnih bioloških, kemijskih i cyber ratova, novih oblika nasilja i anticivilizacijske proizvodnje, terorističkih napadi koji se mogu pojaviti bilo gdje, bez najave i bez pravila. No, gotovo opasnije i strašnije od zveckanja oružjem moćnika svijeta naš je pristanak na takav svijet.

Nasuprot zlu, dižu se glasovi poput ovog pape Lava i patrijarha Bartolomeja: ”Nastavljamo hoditi s čvrstom odlučnošću putem dijaloga, u ljubavi i istini, prema željenom ponovnom uspostavljanju punog zajedništva među našim sestrinskim Crkvama (…) U mnogim dijelovima svijeta sukobi i nasilje i dalje tragično uništavaju živote mnogih ljudi. Obraćamo se onima koji imaju civilnu i političku odgovornost da učine sve što je moguće kako bi tragedija rata odmah prestala te molimo sve ljude dobre volje da podupru našu molitvu”.

Želim svim našim čitateljima i suradnicima, kao i svima do kojih će doći eho naših nastojanja, da, kako je to artikulirala teologinja Jadranka Brnčić, trajno budemo budni te da naš razum i srce tama ne načne i ne proždre, da očuvani u dobroti ostanemo, da svjetlost već izdaleka prepoznajemo i ususret joj aktivnom i neopozivom nadom hodamo.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Prva tribina Ekumene: o 1700 godišnjici Nicejskog sabora
    •  30 godina od Daytonskog sporazuma, Tuđman i BIH
    •  Mržnjom prema Srbima ne poštujemo žrtve Vukovara
    •  Poruka svima koji se raduju prirodi i strahuju zbog nje
    •  Kazneno sam prijavio negacioniste jasenovačkih genocida
    •  Slovo o ispadu kardinala Vinka Puljića i ubijenima na Daksi
    •  Švedske duhovne vježbe s ocem Milutinom i suze u Uppsali
    •  Biskupi zadovoljni skupom teladi koji gledaju u šarena vrata
    •  Biskup Jure Bogdan: Hrvatska do Tokija
    •  Donosimo 20 točaka mirovnog plana za Gazu

> Svi tekstovi ovog autora