Zašto radosno razbuktavamo vatru na kojoj gori Kalifornija

Možda nam se to u ono vrijeme nije činilo, ali postupanje Zapada – Sjedinjenih Američkih Država i Europske zajednice, a od 7. veljače 1992. Europske unije (tojest Europske Unije) – prema žrtvama ratova za raspad bivše Jugoslavije, prvo u Hrvatskoj, a još mnogo intenzivnije u Bosni i Hercegovini, bilo je ispunjeno milosrđem i solidarnošću.

Nitko nakon 1945. nije tako milosrdno dočekan i pomognut u svom progonstvu, i nikome više nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji nije pruženo tako bezrezervno i srdačno gostoprimstvo, kao izbjeglima iz Hrvatske, a pogotovu iz Bosne i Hercegovine.

Nikome nakon 1945. nije bilo tako lako da dobije američko ili kanadsko državljanstvo, kao njima. Nitko tako brzo nije postajao Šveđanin, Norvežanin, pa i Austrijanac ili Nizozemac oni. Tojest, kao mi.

Osim što su Hrvatska i pogotovu Bosna i Hercegovina danas raseljene zemlje, veliki dio one privatne ekonomije i blagostanja preostalog njihovog stanovništva zasnovan je na novcima koji im od rodbine stižu sa Zapada, ili koji stižu od nabrzinu stečenih izbjegličkih mirovina na Zapadu, čija visina dramatično nadmašuje mirovine zarađene u tim dvjema zemljama.

Sve je to gola istina. Kao što je gola istina i ono drugo: da su nas ti naši ratovi grubo suočili s istinom da nikada nećemo biti ravni tom svijetu, kao i da naši životi Zapadu nikada neće vrijediti onoliko koliko mu vrijede životi njegovih građana. Ali, ipak, ono prvo je važnije, pa ponovimo: Zapad i Amerika su prema nama pokazali i milosrđe, i solidarnost. Ni prema kome drugom nikad nisu bili tako dobri!

Danima je i tjednima gorjela Kalifornija. U pepeo pretvarala se ta bogata i sunčana američka zemlja, do koje su doprle relativno malobrojne hrvatske i bosanskohercegovačke ratne izbjeglice. Danima je i tjednima gorjela zemlja koja nam se u posljednjih stotinjak godina pričinjala kao zemlja sreće. Otamo je, iz Hollywooda, potekla pučka mašta dvadesetog stoljeća. Hrvatski mediji, ili ono što je od medija u Hrvatskoj ostalo, reagirali su naslovima poput: “Celebovi koji su izgubili dom u razornom požaru u Los Angelesu”, ili “Ostali bez domova, a sada na njima profitiraju: ‘Javili smo se na oglas za kuću…’”, ili “Najveće zvijezde u Los Angelesu ostale bez vila, Hrvati na sigurnom”. U bosanskim, ili bliže sarajevskim medijima, tako je isto, samo malo gore i trivijalnije.

U isto vrijeme, na društvenim mrežama, recimo na onoj koja danas ponajviše okuplja generaciju koja se dobro sjeća ratova iz devedesetih, koja je bila po izbjeglištvima, ili je na zapadu stjecala nove pasoše i identitete, sve plamti i gori od sirove zluradosti i oduševljenja vatrom u Kaliforniji.

Fejsbučni protagonisti iz Hrvatske uvelike se slažu s bosanskim fejsbuklijama: bogati Amerikanci upravo su ovo i zaslužili! Ili, zar ćemo sad plakati zato što bogatima gori njihovo bogatstvo! Ili, to im je od dragoga Boga i od milostivog Allaha, za sve ono što su prethodno učinili!

Jamie Lee Curtis, građanka plamteće južne Kalifornije, u nekom intervjuu izgovorila je da “cijeli Pacific Palisades na žalost izgleda kao Gaza ili neka od onih zemalja razorenih ratom, gdje su se dogodile strašne stvari”. U nekim udaljenim ograncima društvenih mreža, na X-u, možda i na Facebooku ili Instagramu, naišlo je to na negativan odjek.

I onda su hrvatski i bošnjački mediji krenuli da prenose reakcije anonimnih fejsbukaša i fejsbuklija, koji su našli za shodno da se slavnoj glumici popišaju na njezinu patnju i nesreću, tako što su ustvrdili da se prirodne katastrofe ne mogu uspoređivati s genocidom. Ljudi na društvenim mrežama na snažne emocionalne izazove koji izlaze izvan onog što je propisano kao trenutni ukus ili moral čopora obično reagiraju poput psihopata i manijaka. I to odavno nije problem. Ali jest problem kada mediji prenose takve – ili bilo kakve! – reakcije s društvenih mreža, i kad na taj način potiču najniže strasti u čoporu, i stvaraju opasnu iluziju da je nešto što je izrečeno na društvenim mrežama mišljenje javnosti ili relevantnim pojedinaca.

Ali, postoji u svemu tome još nešto: kada u “prirodnoj katastrofi” stradavaju bogati (pametni, daroviti, uspješni…) Amerikanci i Zapadnjaci, tada je za medije u Hrvatskoj, a pogotovu u Sarajevu, “kontroverzno” ili “neprihvatljivo” ili “skandalozno” uspoređivanje njihovog opožarenog zavičaja s “genocidom” i s “Gazom”. Kada, pak, u “prirodnoj katastrofi”, istina zemljotresu a ne požaru, stradavaju ljudi u Turskoj, nijedna usporedba neće biti pretjerana ni neumjesna. U čemu je razlika između stradalih u Turskoj, i stradalih u Pacific Palisadesu, ili u Hollywoodu?

Razlika je uglavnom u tome što su Pacific Palisades i Hollywood bili dio tog grandioznog akta milosrđa i solidarnosti prema žrtvama rata u Hrvatskoj, a pogotovu u Bosni i Hercegovini, i što su upravo neki ljudi iz Pacific Palisadesa i Hollywooda bila glavni zagovornici ratnih stradalnika iz naših ratova, dok Turska za naše stradale nije učinila ništa, ili gotovo ništa. (Naravno, ova se konstatacija ne odnosi na stradale u potresu u Turskoj, jer su oni, za razliku od stanovnika južne Kalifornije, bili toliko siromašni i nevoljni da 1991. ili 1992. uglavnom nisu ni znali gdje su Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Ali, recimo, gradonačelnik Istanbula, od 1994. bio je to Recep Tayyip Erdoğan, itekako je znao i za Hrvatsku, pogotovu za Bosnu, pa je za ratom i genocidom pogođene učinio manje od mnogih stanovnika Pacific Palisadesa.)

No, više je razloga zbog kojih nas se, u našim najprimitivnijim nastupima, više tiču žrtve s Orijenta, iz Turske ili s Bliskog istoka, od žrtava iz Kalifornije. Prvi razlog je vjerski, i on dominira u sarajevskim medijima.

Drugi razlog je politički, i on dominira među mondenim hrvatskim, kao i europskim salonskim ljevičarima. Treći razlog je socijalni. Mi, naime, reagiramo kao ološ i lumpenproletarijat. Zavidimo bogatim i uspješnim, onima koji su u posljednjih stotinu godina stvarali našu zajedničku sliku svijeta, pa se po fejsbucima i iksovima radujemo kad njihovi domovi gore na velikoj lomači, koja se, eto, od lomače Gaze razlikuje po tome što je nisu zapalili – Izraelci. Ili što je nisu zapalili pripadnici neke druge neprijateljske vojske.

Činjenica da elementarna nepogoda kao fenomen danas možda i nije baš toliko daleko od rata i genocida, za nas je daleka i – da tako kažemo – nemisliva.

Kada su početkom devedesetih naši ljudi bili protjerivani iz svojih zavičaja, i kada je Amerika iskazala svoje bezmjerno milosrđe prema svima nama, koje se ogledalo i u njezinoj vrlo aktivnoj, ako ne i presudnoj ulozi u okončanju rata u Hrvatskoj, a pogotovu u Bosni i Hercegovini, stvorena je u nas i svojevrsna poetika progonstva.

Rekli smo tada sebi, a to smo govorili i drugima, da ono najstrašnije nije to što su nam postradale naše građanske egzistencije, što smo ostali bez stanova i kuća, nego je najstrašnije to što smo ostali bez albuma s fotografijama, bez uspomena i bez materijalnih tragova vlastitih sjećanja. Ostali smo bez onoga što je naše zavičaje naša činilo lijepim i jedinstvenim, i što se ne može nadoknaditi nikakvim blagom i bogatstvima ovoga svijeta.

Zavičaji koje smo naknadno sticali bili su – uglavnom zahvaljujući milosrđu i solidarnosti Amerike i cjelokupnog Zapada! – objektivno ljepši i bogatiji od naših, kao što smo svi odreda živjeli u ljepšim i bogatijim stanovima i kućama. Ali samo mi znali smo da je ono bez čega smo ostali mnogo vrednije, ljepše, bogatije!

To je, na kraju svih krajeva, ono zbog čega obični ljudi sa Zapadne obale i Gaze nisu u stanju ostaviti svoje zavičaje i svoje rajske pustoši. Ona strašna, i opet nemisliva i nezamisliva razlika između Gaze i Pacific Palisadesa, tiče se mrtvih, a njih je u Gazi nesagledivo i nebrojivo više. O njima, kao ni o našim mrtvima, ne bismo smjeli govoriti govoreći o živima, kao ni govoreći o zavičajima. Jer zavičaji, što god da bude i kome god da bude, posvuda pripadaju samo živima.

Samo halaša, samo nepopravljiv ološ, onaj naš i onaj iz ljevičarskih salona, bit će toliko zaslijepljen mržnjom da ne primijeti da i u Pacific Palisadesu gore isti oni albumi s fotografijama, iste one uspomene iz Vukovara, Petrinje, Srebrenice, Bratunca, Mostara i Stoca. Ljudi koji su tamo živjeli, neće više živjeti, kao ni ljudi koji su živjeli u Gazi.

Dobro je to rekla Jamie Lee Curtis, i pritom nije uspoređivala stradanje u ratu sa stradanjem u požaru, nego je uspoređivala opustošene zavičaje. A oni su isti, i svejedno jesu li spaljeni napalmom i zapaljivim bombama, ili su spaljeni nekom običnijom vatrom.

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Zašto naš svijet u svojim srcima radosno razbuktava vatru na kojoj gori Kalifornija).

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Slobodan Šnajder i spašavanje Krleže od uprizorenja Zastava
    •  Tko za Božić puca, taj za Božić ubija
    •  Što bi nam mogla značiti poniznost u ova gorda i šugava doba
    •  Plenkovićev krvavi novac za umirovljenike i Dragana Primorca
    •  Moja domovina je u glasu Amire Medunjanin
    •  Kazalištem se služe da sakriju zločine vlasti
    •  Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti pravednika
    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu

> Svi tekstovi ovog autora