Zašto se u zemlji staraca ne grade starački domovi?

Ono čime se gradske vlasti u svakoj prigodi hvale broj je novoizgrađenih vrtića. Doista, u vrijeme Milana Bandića i HDZ-a, u Zagrebu je trebalo imati vezu za upis u vrtić. Danas već ima slobodnih mjesta, pa se učini da je manjak djece. Novih staračkih domova, ili domova za penzionere – kako bi se ljepše reklo – a ustvari domova za starije i nemoćne, kako se to službeno zove, nema i teško da će ih i biti, jer oni su se gradili u vrijeme socijalizma.

Privatne ne računamo, jer su preskupi, ili su nalik dikensovskim ubožnicama i umiralištima iz mračnih vizija naših baka i djedova.

Vrtići su mnogo jeftiniji od staračkih domova, rentabilniji i profitabilniji. Projekt zbrinjavanja dječice dok su im roditelji na poslu u temeljima je kapitalističkog gospodarstva, jednako kao što je bio ključan u planskim privredama socijalizma, nacional-socijalizma i fašizma. Starci su, pak, nerentabilni i beskorisni.

Na Balkanu postojao je lapot: ubijanje starih i ishlapjelih, da ne budu na brizi i trošku. Na Zapadu u modi je asistirano umiranje: sretan spoj brige o čovjekovu dostojanstvu i o interesima kapitala. Senicid, ili ubijanje staraca, pasivno ili aktivno, dio je civilizacijske tradicije čovječanstva već tisućama godina. Mijenjaju se samo objašnjenja, izlike i opravdanja, kojima zajednica i pojedinci umiruju savjest.

Balkan je, međutim, bio relativno sretno mjesto za starce. Naročito tu na granicama imperija, gdje su se krvavo doticali Istok i Zapad, pa su česta bila vojačenja muškaraca u ove i one carske i kraljevske vojske, a nije falilo ni bratoubilačkih ratova, u kojima su opet, naravno, ginuli muški. Kako bi iz kuće nestalo očeva, i kako su se punile masovne grobnice, tako su djedovi i babe preuzimali brigu o obitelji. A matere su uglavnom radile: u polju, kao sluškinje, u tvornici…

Oba svjetska rata odnijela su nam očeve. Onom prvom treba pridodati i španjolsku gripu, od koje je poumiralo i muško i žensko, ali redom mlado, dok su starci pretekli, njih virus nije htio. Onom drugom ratu valja pridodati marševe smrti 1945, te emigraciju. O djeci brinuli su se djedovi i babe.

Projekt socijalističke izgradnje ispraćen je i drugim, važnijim projektom emancipacije žena. Matere su masovno izašle iz kuća, prvo na opismenjavanje, a onda u radne kolektive, poduzeća, tvornice, kancelarije… Djeca su opet pala na brigu babama i djedovima.

Zatim stižu šezdesete i era odlazaka na privremeni rad u inozemstvo. Najprije idu očevi, za njima odlaze i majke. Djeca su najčešće s babama i djedovima.

U gradovima je u to vrijeme već drukčije: grade se obdaništa, pri školama se formiraju produženi boravci, jer stanovi – koji se uglavnom ne kupuju, nego se dodjeljuju radnicima prema listama stambenih prioriteta – nisu dovoljno veliki da u njima borave djedovi i babe koji će se brinuti o unucima. Starci ostaju živjeti na selu, ili žive u svojim stanovima. Tada se, prvi put u našoj povijesti, cijepa i dijeli tradicionalna obitelj koja je oduvijek bila sačinjena od tri generacije, i iz koje je potekla i naša usmena, pripovjedna, narativna kultura. Takva, trogeneracijska obitelj je sve do novih vremena, ili do početka devedesetih, bila nositelj naše usmene povijesti. Po babama i djedovima mi smo znali tko smo i što smo.

To vrijeme socijalističkih vrtića i produženih boravaka pri osnovnim školama je i vrijeme kada na zao glas dolaze domovi staraca, iliti umirovljenika. Naše su babe i djedovi zaklinjali naše roditelje da ih ne daju u dom. Dom je iz njihove perspektive bio predvorje groblja, dom staraca bio je predgrob. Razlog tomu nije bio u nedostatku komfora po staračkim domovima, nego u užasnutošću nad gubitkom životnoga razloga i smisla.

Ti naši starci s kraja osamdesetih prije bi pristali na asistiranu smrt, nego na starački dom. Izdaja djece koja bi roditelje dala u dom gotovo da je bila jednaka izdaji onih koji su u vrijeme prošloga rata otišli u kvislinške vojske.

U to vrijeme nije postojala riječ demencija. Ustvari, postojala je, ali je imala drugo značenje: ludilo. I nije postojala bolest za koju danas svi znaju: alzhajmerova bolest. Što ne znači da nisu postojali simptomi demencije i alzhajmerove bolesti, ali to se u ono vrijeme nazivalo: skleroza, senilnost…

Nečiji sklerotični djed ili nečija senilna baba bili su, u naša školska vremena, objekti za šale i viceve. Smijali smo se njihovoj zaboravljivosti i izgubljenosti, tome što nikoga više ne prepoznaju, i što izgovaraju neke čudne i nečuvene riječi i rečenice, ali te su starice i starci sve do smrti uglavnom živjeli integrirani u obitelj i društvo. Zajednica je bila dovoljno otvorena i tolerantna da su babe i djedovi u njoj mogli ostati sve do prirodne smrti. I bilo je važno ispuniti im i tu želju: da ne umru u bolnici, nego u svojoj kući!

Tako je to, dakle, izgledalo u socijalizmu. Takav je bio način života i takav društveni standard. Mjesta u staračkim domovima uglavnom je bilo, premda privatni nisu postojali. Nakon što se dogodio preokret, stvorene su dvije vrste privatnih domova: oni koji su toliko skupi da u njih mogu samo bogataši i starčad s vrlo bogatom djecom i unucima; i oni u kojima su uvjeti gori nego u devetnaestostoljetnim ubožnicama.

Državni se domovi vrlo rijetko grade, uglavnom u provinciji gdje katkad dom kao svoju zadužbinu podigne poneki među malobrojnim odgovornijim lokalnim vladarima.

U isto to vrijeme raspada se i trogeneracijska obitelj. Više je tome razloga, ali među važnijim je nedostatak stambenog prostora i predavanje komforu: danas ljudima za život treba širi prostor nego prije pedesetak godina.

Drugo, generacija baba i djedova toliko se po načinu života razlikuje od generacije danas pedesetogodišnjih i šezdesetogodišnjih majki i očeva da više ne mogu živjeti zajedno. Raspad onoga svijeta prije 1990. proizveo je i raspad one obitelji. Ali zato današnje kćeri i sinovi, prvi unuci u našoj povijesti na čije podizanje uglavnom nisu utjecaja imali njihove babe i djedovi, trajno ostaju živjeti s roditeljima, nesposobni da se osamostale, ili zauvijek odlaze u inozemstvo. Govori se da je to zbog toga što mladi u Hrvatskoj nemaju uvjeta za rješavanje stambenog pitanja, ali to je manji problem. Oni nemaju uvjeta da započnu vlastiti život, jer im nije prenesena legenda o tom životu, nemaju svoju pripovijest, svoj narativ.

Jedan moj sedamdesetčetverogodišnji prijatelj brine se po cijele dane o svojoj i dalje živoj majci. Premda je žena cijeloga života na neki način uplaćivala socijalno i zdravstveno osiguranje, plaćala državi poreze itd, ne postoji gerijatrijska služba koja bi je redovito obilazila i rasterećivala mog prijatelja brige. Naime, prema civilizacijskim pravilima, sinovi u osmom desetljeću, jednako kao ni kćeri, nisu dužni brinuti se o roditeljima, ali države jesu, države upravo zato i postoje. U neka ranija doba, ukoliko bi baka doživjela tako duboku starost, o njoj bi se brinuli unuci.

Današnji unuci su u pravilu disfunkcionalni, ili su pobjegli negdje daleko u svijet, a država je kriminalna. Novac koji ministar i njegovi ljudi, među njima i vodeći mafijaši u ovome dijelu Europe, popljačkaju u jednom mandatu – kao što je to bio slučaj u mandatu prošloga ministra zdravstva, koji se sad nastoji zataškati – dovoljan je za izgradnju nekoliko staračkih domova i za dobru gerijatrijsku službu barem u većim gradovima. Tako bi to bilo u socijalnoj državi, ali u kriminalnoj državi nije.

Sa stanovišta kapitala, briga o starcima nije u siromašnim zemljama isplativa. Samo u bogatoj zemlji može to biti dobar biznis. Takva briga nije isplativa ni sa stanovišta politike i političkih stranaka. Jeste li čuli da se ikad ijedna naša stranka reklamirala izgradnjom staračkih domova? Čak je Milan Bandić, negdje pri vrhuncima svoga strateškog i koalicijskog partnerstva s HDZ-om, najavljivao izgradnju zgrade zagrebačke opere, ali o staračkim domovima govorio nije. Zašto?

Zato što ljudi kojima treba dom, ili koji pristaju na to da idu u dom, ili su već toliko raspamećeni da ne znaju ni gdje idu, više ne glasaju na izborima. Umorna i ostarjela djeca, pak, koja se o njima brinu pomireni su s tim da je Hrvatska takva zemlja u kojoj ne postoji ni gerijatrijske službe, ni postsocijalistički starački domovi dostupni svima, da svoje stranačke preferencije, čak i ako izađu na izbore, ne uvjetuju odnosom prema starcima.

I to je način na koji vlasti u Hrvatskoj rješavaju sve probleme sa sve starijom populacijom. Za to vrijeme raspada se društvo, raspada se kultura koja je stoljećima bila zasnovana na učenjima i inicijativama baba i djedova, a da umjesto nje ne nastaje ništa.  

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Zašto se u zemlji bez djece grade vrtići, a u zemlji staraca ne grade se starački domovi?).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Koja je razlika između Republike Srpske i Republike Hrvatske?
    •  Tko je nama Charlie Kirk?
    •  Oliver Frljić, portret umjetnika protjeranog iz Hrvatske
    •  Javno pismo ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek
    •  Hejt na mejt, ili kako smo se počeli radovati tuđoj smrti
    •  Kako je odavno propao hrvatski nogomet
    •  Propovjednik Zlatko Dalić i njegovi protimbenici
    •  Steven Spielberg i pedeset godina straha od morskih pasa
    •  Lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva
    •  HRT i otvorenje Pula film festivala

> Svi tekstovi ovog autora