autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Zašto slovenski umirovljenici ne kopaju po kontejnerima?

AUTOR: Radenko Vadanjel / 29.04.2025.

Radenko Vadanjel
Foto: Tatjana Gromača

Kod nas u Hrvatskoj već godinama nema iskrene potrebe za društvenom samokritikom. Također, sve je manje vjere u budućnost. Sve se uspavalo, i vjera i samokritičnost.

Rezultat je to dugogodišnjeg bezakonja i društvene nepravičnosti koja nije sankcionirana, medijskog zaglupljivanja građanstva imaginarnim, romantičarskim nacionalizmom, konspirativnim koketiranjem sa ustaštvom – fokusiranjem javnosti na anakrone, neegzistencijalne teme, na neutemeljen trijumf ove naše ”mlade”, već trideset godina stare države koja se još jedino diči i hrani vlastitim simbolima državnosti: grbom, zastavom i himnom, kao što bi rekao Krleža opisujući 1918. godinu u Zagrebu (a moglo bi se u dlaku primijeniti i danas), ”Precjenjivanje sebe i svoje liliputanske sitnobe primjećuje se na svakome koraku”.

Evo nas danas u 2025. godini. Dvoje staraca (83 i 81 godine) pronađeno mrtvo u obiteljskoj kući u selu Lepure pored Benkovca. Starac je najprije pištoljem ubio suprugu, pa sebe.

”Bili su povučeni i dobri ljudi. On se nakon Oluje vratio u Lepure iz Zagreba … Oboje su bili u godinama, sa svime što one nose …”, izjavljuju njihovi sumještani.

Isti dan Policijska uprava zagrebačka izvješćuje da je oko 19 sati u stanu na području Dubrave 77-godišnji muškarac ubio 76-godišnju članicu svoje obitelji.

Ili pak mjesec dana ranije: ”Policija objavila detalje strave u Karlovcu. Sedamdesetogodišnjak ubio i zapalio ženu (78 godina), a onda se autom namjerno zabio u betonski zid te je uslijed višestrukih mehaničkih ozljeda na mjestu događaja smrtno stradao.”

Ili koncem ovoga ožujka: ”Zatvoren je još jedan Dom za starije, ovaj puta u Biogradu, a korisnici su deložirani. Nije imao dozvolu za rad, baš kao ni dom za starije i nemoćne u Pitomači, kod kojega je utvrđeno zanemarivanje i nebriga prema korisnicima doma”.

Ovi tužni, rekao bih zastrašujući primjeri ”pucanja po šavovima” uzduž i poprijeko ”lijepe naše”, kojoj se je devedesetih godina pretkazivala sjajna budućnost – životni standard kao u Njemačkoj, zapadna demokracija, sloboda misli, ugledni položaj u Europskoj uniji, čine se prilično ozbiljnim pokazateljima gdje smo i kako smo danas, trideset i pet godina nakon prvih stranačkih izbora koji su nas izvukli iz mraka socijalističkog jednoumlja.

Najsiromašnija smo zemlja u EU, pritišće nas galopirajući rast cijena, stanovništvo radikalno osiromašuje, mentalno smo bliži ustašama i NDH nego prije trideset godina, zemlju naseljavaju strani radnici (Filipinci, Nepalci), trend iseljavanja hrvatske omladine u uređenije europske zemlje ne jenjava, umirovljenička mirovina odavna ne može pokriti mjesečnu cijenu boravka u staračkom domu…

U ovoj svinjariji od države, nastradali su najviše, naravno, oni najugroženiji, a to su umirovljenici, sa sve mizernijim mirovinama i – unatoč istančanom umijeću preživljavanja čak i u oskudici i siromaštvu, dovedeni su prečesto u stanje krajnje bijede i gladi.

O njima ne brine država. Radili su čitav radni vijek i sada, kada su umirovljeni, svedeni su na puko preživljavanje. Onu razliku koju ne dobivaju od države, onaj socijalni minimum koji bi im trebao zagarantirati pristojan život, nadopunjuju svakojakim poslovima, od kojih je sigurno najupečatljiviji – kopanje po kantama smeća i sakupljanje povratne ambalaže.

Dolaze lokalni izbori. Za koga će glasati naši najugroženiji sugrađani – umirovljenici?

Gospodo umirovljenici, vi koji više nemate što izgubiti, kojima ne prijeti otkaz u firmi, dajte konačno i drugima šansu. Pokradeni ste, zavedeni i izigrani, najveći ste teret ovoj državi – podcijenjeni ste i poniženi od te iste države. Dajte konačno i drugima šansu, pa makar bili ”lijevi”, ”desni” ili ”centar”, pa makar bili naivni i nesposobni, dajte i drugima šansu da pokušaju nešto napraviti za ovu jadnu zemlju.

Promatram kočoperne slovenske umirovljenike gdje dolaze na odmor u Istru. Prosječna im je mirovina 959 eura, odnosno 200 eura više od minimalne plaće u Hrvatskoj.

Što se to dogodilo s nama Hrvatima, od kada smo se s braćom Slovencima razišli u bivšoj državi? Mi smo, doduše, imali rat, ali prije punih 30 godina. I gdje smo sada mi, a gdje su Slovenci? Nije sve u radišnom mentalitetu i samosvojnosti koja se pripisuje Slovencima. Nešto je i u političkom poštenju, uređenosti države i sudstvu. Zašto mladi ljudi u Sloveniji ne bježe ”glavom bez obzira” iz svoje zemlje u druge, uređenije, europske države? Zašto slovenski umirovljenici ne kopaju po kontejnerima skupljajući povratne ambalaže Jamnice, Žuje i Karlovačkog?

Tisuću pitanja i tisuću zašto, a samo su jedni izbori.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: