novinarstvo s potpisom
Svjetske agencije, poput Reutersa, a za njima i mnogi hrvatski mediji, prije desetak dana prenijeli su ponovo jednu izjavu pape Franje. Poglavar Katoličke crkve i svih katolika na svijetu pažnju je, kao i u većini prethodnih slučajeva, zaslužio tako što je rekao nešto sasvim normalno i ljudski, jednu očitu istinu, u skladu sa zdravim razumom i temeljima logičkog razmišljanja.
Premda su riječi izrečene u zatvorenom krugu i malom publikom okupljenom na misi u vatikanskoj kapelici, prvi se Radio Vatikan pobrinuo da one dođu do javnosti objavivši trankript papinih riječi.
Prema svim objavljenim člancima, papa Franjo je rekao da (narod veli, op. Autograf) da je bolje biti ateist nego jedan od onih katolika koji vode licemjeran dvostruki život, koji govore jedno, a čine drugo. Ne zaustavivši se na tom općenitom zaključku, papa je u nastavku propovjedi precizno naveo neke od oblika tog licemjerja.
“To su oni koji kažu ja sam katolik, uvijek idem na misu i pripadam ovoj zajednici…”, a zapravo bi trebali govoriti “moj život nije kršćanski, svojim zaposlenicima ne dajem dovoljne plaće, iskorištavam ljude, radim prljav posao, perem novac i vodim dvostruki život”.
Nije papa, dakako, želio reći da je bolje biti bilo kakav ateist nego takav kršćanin, već se podrazumijeva da je bolje biti ateist koji živi ispravno i ne čini ništa od nabrojanog, nego onaj koji se busa u prsa svojom pripadnošću vjerskoj zajednici, a zapravo je nemilosrdan i bezdušni gad.
Nije to ništa novo, papa Franjo izjave takve vrste daje od samog početka svog pontifikata. Ističe da je najvažnije činiti dobro, hvali kulturu dijaloga, otvorenosti i susretanja s drugima kao put prema miru.
Pritom papa, naravno, ne odustaje od vjerovanja u Boga. Ali, svoje vjerničko stado pokušava odučiti od osjećaja povlaštenosti i ekskluzivnosti koje se, prema očito duboko ukorijenjenom mišljenju, vjerovanju i načinu prakticiranja vjere mnogih katolika, ostvaruje pukim pripadanjem i deklariranjem te pripadnosti ovoj ili onoj religijskoj skupini, a u ovom slučaju najbrojnijoj od svih, Katoličkoj crkvi.
U svom javnom dopisivanju s talijanskom novinarskom legendom Eugeniom Scalfarijem, papa je svojedobno sasvim jasno napisao da je put do Boga i spasenja duše otvoren ama baš svim ljudima, pa tako i ateistima, samo ako slijede svoju savjest i žive prema načelima koja im ona nalaže.
Izjave poput ove ponajmanje su upućene ateistima. Oni ionako ne vjeruju niti u Boga, niti u život poslije života, njima crkve ionako ne trebaju. Pa ipak, većina njih doista slijedi svoju savjest, žive u skladu s temeljnim ljudskim principima dobrog odgoja i elementarnog poštenja, u najmanju ruku poštuju zakone civiliziranog svijeta koji obvezuju sve ljude, bez obzira na vjeru ili nevjeru.
Te su poruke, kada dolaze od pape Franje, upućene prije svega katolicima, kao naputak kako da se ponašaju i kako da gledaju na sve ljude, pa tako i na ateiste.
Papa time ne umanjuje ulogu religije i konkretno Crkve kojoj je na čelu, ali kao kriterij njenog djelovanja postavlja isti uzvišeni cilj i svrhu: činiti dobro drugim ljudima i poštovati ih, bez obzira dijele li s njima istu vjeru, ili ne.
Ono što ukida je kategorija “nevjernika”, kao manje vrijednih i neostvarenih ljudskih bića u svojoj ljudskoj potpunosti. To se jednostavno može nazvati i humanizmom.
Mene nijedna od navedenih papinih izjava nije iznenadila. Nisam bio ni šokiran, niti sam skakao od oduševljenja. Bio sam jednostavno zadovoljan što se s takvog mjesta izgovaraju i šalju vrlo jednostavne i sasvim ljudske poruke, što se izriču istine koje su ionako mnogim ljudima, kako vjernicima, tako i ateistima, ionako očite.
Zašto onda takve izjave dobivaju tako veliki globalni publicitet i tako snažno odjekuju? Zašto papa uopće mora javno poučavati istine koje je velik broj ljudi ionako već odavno usvojio i u skladu s njima živi?
Sjetimo se one otrcane, ali točne poslovice: nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa. Upravo zato je vijest kada takve stvari izriče poglavar Crkve koja je tijekom stoljeća, a mnogi unutar njenih redova i njeno ime čine to i danas, promicala potpuno drugačije stavove i načine ponašanja.
Znamo kako nastaje jeka. Tako što se glas odbija od čvrstih površina koje ga ne upijaju. Zato papine sasvim obične, jednostavne, razumne i ljudske riječi imaju takav odjek. Jer se odbijaju od silno debelih, visokih zidova, od pravih katedrala i planina gluposti i zlobe kojima je preplavljen čitav svijet.
Te riječi trebaju ohrabriti upravo one vjernike, a u ovom slučaju u prvom redu katolike, čija je vjera i prakticitanje te vjere u skladu s općeljudskim, humanističkim principima. One koji i sami primjećuju i smeta im nesklad između riječi i djela, osobito među onima koji su stavljeni, ili se sami guraju na čelo vjerskih zajednica i prisvajaju si pravo da u ime njih govore i nameću čitavom društvu, državi ili narodu svoju isključivost, uskogrudnost, pakost i mržnju prema svemu i svakom tko je od njih imalo drugačiji.
Živimo u vrijeme Trumpa i trumpića. U svom posljednjem javnom nastupu, navodno drugačijem od prethodnih, pred američkim Kongresom, novi je američki predsjednik još jednom posijao pogubno i gubavo uvjerenje da su neki ljudi bolji i vredniji samo zato što pripadaju ovoj ili onoj, u konkretnom slučaju američkoj naciji.
U svoju je zastavu pri tom, kao što to čine svi demagozi koji mu se dive, umotao i Boga.
U takvom svijetu neka samo papa što češće ponavlja jednostavne istine. Nikad ih dosta. Njegove izjave ionako neće biti dovoljne da dokinu i ponište, ali će svaki put barem malo ublažiti svu onu glupost, pakost i mržnju koja se još uvijek sije uokolo upravo pod plaštem vjere i Crkve kojoj je on poglavar.
Itekako ima što ispravljati. Pogotovo u Hrvatskoj, kojoj bi koristila i jedna sasvim posebna poruka pape Franje u kojoj bi bila napisana samo jedna rečenica i samo jedna istina: Zemlja je okrugla.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).