novinarstvo s potpisom
Stvari, posve ukratko i pojednostavljeno, izgledaju ovako: Ohad Naharin svjetski je čuven umjetnik, majstor suvremenog plesa i koreograf, dugogodišnji vođa skupine Batševa i tvorac Gaga tehnike, novog jezika pokreta, za profesionalce i diletante. Protiv Naharinovog angažmana u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu pobunile su se brojne propalestinske i ljudsko-pravne skupine i pojedinci, umjetnici, intelektualci, uglavnom s lijeve strane pozornice. Osim što je svjetski čuven koreograf, čovjek je, naime, Izraelac, a njegovi ga hrvatski protivnici optužuju da “izravno sudjeluje u izraelskoj propagandi i estetizaciji višedesetljetne kolonijalne politike, apartheida i etničkog čišćenja”.
Premda je Naharin protivnik Netanjahuove politike, koji svoje protivljenje teroru nad Palestincima prilično jasno i glasno formulira, premda, dakle, pripada onom sloju izraelskog društva i intelektualnoj i umjetničkoj zajednici koja se zalaže za suradnju s Drugim, za razumijevanje i suživot, on je optužen. Razlog se pronalazi u tome što izraelska država financira Batševu i što je, opet da krajnje pojednostavimo, izraelska država visoki pokrovitelj onog što Naharin radi.
Pred pravednički gnjev onih koji zahtijevaju otkazivanje Ohadu Naharinu vrijedi postaviti jedno logično pitanje: koliko je među njima ljudi koji su stalno zaposleni u institucijama i ustanovama koje se financiraju novcem hrvatske države, koja podržava Netanjahuovu politiku, daje joj podršku u međunarodnim organizacijama i ne priznaje palestinsko pravo na državu?
Koliko je među gnjevnicima i Naharinovim protimbenicima ljudi koji su za svoje umjetničke ili aktivističke projekte primali novac države, koja podržava državu koja provodi genocid nad Palestincima?
U čemu je razlika između njih i Ohada Naharina? Razlika je u tome što Ohad Naharin u svom protivljenju Netanjahuovoj politici ide do kraja, pa kaže: “Kada bi to pomoglo Palestini, bojkotirao bih sam sebe!”, dok se oni politici hrvatske države protive upravo u onoj mjeri i na onaj način koji njezini kreatori i izvršitelji Andrej Plenković, Davor Božinović, Ivan Anušić, skupa s crnokošuljaškom uličnom i medijskom bratijom, mogu lako podnijeti.
I ne samo da ga lako mogu podnijeti, nego im je savršena krinka za laž i obmanu europske javnosti oko demokracije, slobode i ljudskih prava u Hrvatskoj.
Dakle, otkazivači i zabranitelji Ohada Naharina u velikoj su mjeri Plenkovićevi korisni idioti. Oni se pitaju: “Ako se Ohad Naharin doista protivi okupaciji, kako tvrdi, zašto to jasno ne pokaže prekidom suradnje svoje kompanije s izraelskom državom i njezinim aparatima?” Pa zašto sami ne učine to isto prema državi koja podržava izraelsku kampanju u Gazi i na Zapadnoj obali?
Oni kažu da je Ohad Naharin provoditelj “državne propagandne strategije osmišljene s ciljem poboljšanja međunarodnog imidža zemlje i prikrivanja sustavnog nasilja nad Palestincima”. No, čine li oni nešto drugo kada u Plenkovićevoj Hrvatskoj otkazuju Naharina?
Da, Batševa prikazuje Izrael u drukčijem svjetlu od onog u kojem ga prikazuju izraelska vojska i Netanjahuovi ministri – recimo, onaj koji je nedavno posjetio Zagreb i u ime svoje vlade ekskulpirao od sumnji za sudjelovanje u Holokaustu – kao što Izrael u drukčijem svjetlu prikazuju Etgar Keret, David Grosman, Amos Oz, Daniel Barenboim, i svi oni veliki svjetski umjetnici, državljani Izraela, čije predstavljanje u svijetu financijski potpomaže izraelska država.
To jest, vlast protiv koje ti ljudi govore, ali, što je mnogo bitnije, protiv koje govore njihova djela. Istina je da oni “poboljšavaju međunarodni imidž zemlje”, kao što je istina i da Čehov, Tolstoj i Dostojevski poboljšavaju međunarodni imidž Rusije. Znači li to da Čehov, Tolstoj i Dostojevski poboljšavaju međunarodni imidž ruskih okupatora i ratnih zločinaca?
Doista, popravlja li Ohad Naharin međunarodni imidž onih ljudi koji podržavaju Netanjahua i Trumpa kada bi da grade turistički risort u Gazi? U kojemu je obitelj Plenković zaslužila barem jedan mali, lijepi apartman, s pogledom na Mediteran.
Ali sve ovo, možda, danas i ne bi bilo naša tema da u hrvatskim medijima kao vrhunac kampanje nije objavljena vijest da je zbog Ohada Naharina svoje gostovanje u Rijeci, na Filozofskom teatru u Hrvatskom narodnom kazalištu, otkazao Janis Varufakis.
Za početak, krajnje je neobično da je Varufakis uopće trebao doći u Rijeku, nakon što je prije samo mjesec dana nastupao u Moskvi, na forumu BRICS-a, posvećenom, o lijepog li cinizma, urbanom planiranju.
Dakle, da preciziramo: Vladimir Putin je, unutar najmoćnije propagandne platforme koja mu je trenutno na raspolaganju, upriličio skup o urbanom planiranju, na koji je, bez ikakvih moralnih i političkih dvojbi, kao slobodni čovjek i intelektualac, otišao Janis Varufakis, uvjeren da se mora slobodno i bez ograničenja razgovarati i da je krajnje problematično otkazivanje Rusije, ruskih intelektualnih rasprava, pa i samog Vladimira Putina, a sve samo zbog rata koji se vodi u Ukrajini. Varufakis je svoje gostovanje u Moskvi iskoristio da olajava Europu i da najavljuje njezinu propast, što je također posve legitimno, i da na užas ruske političke emigracije pruži najpodliju podršku Putinovom režimu. U čemu se podlost sastoji? Pa u tome što su svi oni koji su u Rusiji drukčije mislili tretirani novičokom, naginjali su se kroz prozore ili su otišli na zimovanje u Sibir, e da bi na kraju Janis Varufakis dokazivao kako u Moskvi postoji sloboda govora.
Ovako Varufakis otpisuje u Rijeku: “Iako nemam namjeru suditi o vašim umjetničkim i kulturnim odabirima, u ovom trenutku, dok se odvija genocid nad palestinskim narodom (koji će obilježiti našu generaciju na globalnoj razini), imam političku odgovornost bojkotirati institucije koje dopuštaju da ih izraelske institucije koriste za artwashing izraelskog genocida i kolonijalnog nasilja.”
I ovako: “Moja odluka o povlačenju iz događaja na koji ste me tako ljubazno pozvali, uvjeravam vas, u potpunosti se temelji na vjerodostojnim informacijama da će vaše kazalište ugostiti predstavnike koje podržavaju izraelske kulturne institucije, a koje su suučesnice ne samo u brisanju palestinske umjetnosti, nego i palestinskog života u cijelosti.”
Pa ovako: “Nadam se i vjerujem da će naši napori da se okonča ovaj genocid uroditi plodom i da će jednog dana omogućiti da događaji poput ovoga budu u skladu s minimalnim etičkim standardima intelektualnog i umjetničkog djelovanja.”
E sad, hajde da prihvatimo kako su svi ratni izvještaji koji u posljednje četiri godine stižu iz Ukrajine tek podla zapadna propaganda, hajde da prihvatimo diskurs Varufakisovih prijatelja s BRICS-ovog foruma o urbanom planiranju prema kojem ruska vojska po Ukrajini oslobađa nedužne građane pred terorom ukrajinskih fašista, i vratimo se na početak.
Poslušajmo još jednom, ili pročitajmo Putinov dugi govor pred sveobuhvatnu rusku provalu u Ukrajinu, u kojem Ukrajincima odriče pravo na zemlju, identitet, kulturu, vjeru i jezik, u kojem im vrlo temeljito odriče pravo na ljudskost, i dobit ćemo gotovu definiciju genocida. I dobit ćemo ono što čini izraelska država u Gazi i na Zapadnoj obali.
Pa u čemu je onda razlika, zašto onda Varufakis ide u Moskvu, a ne ide u Rijeku, nego s visine docira o zlu i zločinstvu plesnog koreografa Ohada Naharina? Neki genocidi dio su naše političke agende, dok drugi genocidi nisu dio naše političke agende. A ustvari nas se živo jebe za sudbine jednog i drugog žrtvovanog naroda.
I na kraju, nešto posve načelno te na prvi pogled trivijalno: Izrael ne bi smio sudjelovati na Pjesmi Eurovizije, kao što ni izraelski nogometni klubovi ne bi smjeli igrati u europskim natjecanjima, niti bi se izraelske sportske reprezentacije smjele natjecati na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama, sve dok režim ne promijeni politiku prema narodu Palestine i virtualnoj državi u Gazi i na Zapadnoj obali. Ustvari, Izrael bi se, naprosto, trebao tretirati kao što se tretira Rusija.
Ali istodobno, pojedinačni bi izraelski i ruski sportaši morali slobodno nastupati na svim natjecanjima, ali bez zastave, himne ili bilo kakvog simboličkog obilježja. To bi im trebalo biti dopušteno, ako ne daju glasnu podršku politikama režima u svojim zemljama.
Ljudi poput Ohada Naharina važni su jer govore protiv politike režima. Otkažete li njih, neće više biti onih s kojima će se jednoga dana graditi drukčiji svijet između Izraelaca i Palestinaca, ili između Izraelaca i nas. Ustvari, taj svijet će se graditi iz međusobnog razumijevanja zločinaca. Vrlo je čudno da to nekome danas nije jasno.
(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Zašto u Rijeci treba braniti izraelskog koreografa Ohada Naharina).
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.