Zatiranje sustava vrijednosti i sigurnosne arhitekture

Nakon Münchenske konferencije o sigurnosti u Europi održane 14. veljače 2025. godine, washingtonski sastanak predsjednika SAD-a Donalda Trumpa i predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog, 28. veljače 2025. godine, bio je još jedan – izgleda posljednji – čavao u lijes svjetskog poretka stvorenog 1945. godine.

Treba žaliti za njim, jer taj je poredak izgrađen na sjećanjima na milijune žrtava moćnika i njihova prezira Čovjeka. Koliko se puta čulo od tada ”Ne ponovilo se!”. Ponovilo se, i ponavlja se upravo sada.

Predsjednik super sile s predsjednikom napadnute zemlje, čije se stanovništvo već treću godinu stoički drži pred napadačima, očito je odlučio izgraditi sustav prava jačega i prava na zatiranje slabijih.

Dokazao je to postupajući prema svom sugovorniku, po rangu jednakome, kao sa slugom, koji mu duguje bespogovorni posluh, a potpredsjednik SAD-a J. D. Vance (što je on uopće imao prisustvovati razgovoru dvojice predsjednika jer mu tada tamo nije bilo mjesto) sugovornika i državnog gosta ismijava pred javnošću i drži mu propovijed o izostaloj zahvalnosti Ukrajine za američku pomoć.

Tako nešto, kako komentiraju i diplomati iskusni u svim mogućim i nemogućim situacijama, nije se vidjelo na svjetskoj pozornici, sve do sada. Mnogo citirani preobrat vremena, nije tek metafora.

No takvi se događaji ipak ne pojavljuju kao grom iz vedra neba. Sada se, zapravo, jasno vidi, što se u Münchenu moglo nazirati. Europsko-američko savezništvo, sklopljeno 1945. godine za borbu za demokraciju, protiv diktatura, protiv ponovnog suzbijanja slobodne misli i riječi, za borbu za boljitak svijeta, raskinuto je jednostranom odlukom, na najbrutalniji način.

Sada je jasno – Amerika, koja je 1787. godine donijela jedan od tada malobrojnih demokratskih ustava s načelom diobe vlasti, u cilju uzajamne kontrole svih nositelja ovlasti, upravo demontira taj mehanizam, što širom otvara vrata svakojakoj samovolji i zloporabi vlasti. U godinama do 1945. moglo se vidjeti kamo vodi gomilanje ovlasti i izigravanja kontrolnih mehanizama.

Sve do stupanja na vlast Donalda Trumpa, čak u prvome mandatu, sustav trodiobe vlasti je funkcionirao. Od 2021. godine na dalje, svijet se morao pripremiti na mogućnost Trumpova povratka na vlast i na posljedice po demokratske strukture. Sam Trump nije krio svoje namjere – a neke su državne, prije svega pravosudne institucije, netremično prelazile preko svih njegovih koraka kojima je gasio pravnu državu.

Stoga još više mora zabrinjavati činjenica da je Trump izazivao oduševljenje masa, sve više simpatizera, a istodobno demonstrirao je sve jasniju bezobzirnost. Njegovo je glasačko tijelo upiralo fake tvrdnje, aplaudiralo njegovim skokovitim preobratima i najavama.

Mnogima je nepojmljivo zašto mase podlegnu očitim hazarderima. Kad ljudi naknadno postanu svjesni da su podlegli lažima, teško im je priznati.

Nietzsche je prepoznao mehanizam suzbijanja samospoznaje: ”To sam učinio, kaže mi moje pamćenje. Nemoguće da sam ja to učinio, kaže mi ponos, i ostaje neumoljiv – sve dok pamćenje ne propušta. (Friedrich Nietzsche, ”S one strane dobroga i zla”, Beograd, 1980. / izvorno: ”Jenseits von Gut und Boese”).

Kad je pojedinac kotačić oduševljene mase, još je manje spreman (ili sposoban) prepoznati svoju odgovornost za svoja djela. Tada je još manje spreman priznati da je mogao razlučiti dobro i zlo i birati svoje ponašanje. Svi to čine, pa činim to i ja, i ako to svi čine, onda je odgovornost podijeljena, nemoralnost manja. Teško je priznati pogrešni odabir – uglavnom ga neće priznati, ni u trenutku odluke ni kasnije ni ikada.

Zabrinjavajuće pitanje – kadgod vidjeh te ushićene mase na predizbornim skupovima, nisam mogla a da ne razmišljam o tome – jesu li osobe, koje svoje glasove daju cirkusantu na pozornici, nesposobnjakovići, priglupi, skloni nemoralu, ili nisu u stanju razmišljati dalje od dužine svojih nosova? Je li moguće da su bile indoktrinirane, ili su postupale protivno svojoj volji i svijesti?

Kako se može dogoditi da se sasvim prosječni, ”normalni” ljudi daju zavesti od lažova i zločinaca, a da njihova djeca, njihovi potomci neće ništa ”naslijediti” od njih, preuzeti isto tako nekritički iluzije svojih roditelja, kad se nalaze u masovnim skupovima.

Tada se zlo pomanjkanja kritičke misli, nedostatak ljudskosti i moralne svijesti prenosi od jedne generacije na drugu. A tko može spriječiti taj ”iskonski grijeh” – škola? Bojim se da školstvo nije doraslo težini takve dužnosti.

Naknadno, kad prevarenima sine da su izmanipulirani, oni su skloni sebe smatrati tek ”žrtvama”, kojima nije ni na kraj pameti da su sami pristali na svoju prevaru. Kad je ”prevarant” postao predsjednikom, onda će svi, uključivši mudrije i pametnije, sklopiti sveopći mir s njim i naviknuti se na sveopće zamagljivanje stvarnosti.

Samo jedan primjer – ali primjer najočitije brutalnosti, koji je i u Hrvatskoj pustio korijenje: Kad je Trump najavio prestanak vojne pomoći Ukrajini, pljeskali su – naravno. Obećavao je da će sve to bogatstvo koje će se uštedjeti, biti na raspolaganju narodu. Tko ne bi bio oduševljen – trebalo je pročitati komentare na youtube – najava je digla visoke valove ushićenosti. Nema više oružja – nema više rata! Što mi imamo s ratom u Ukrajini!

I u Hrvatskoj se to pitanje vuklo kroz medije (nisam mogla, a da se ne sjetim 1991. godine i izjave bosanskohercegovačkog državnika Alije Izetbegovića: ”To nije naš rat!”). Koliko bezdušno to zvuči, kad mislite na narod koji se bori – pa Hrvati su to iskusili, no to iskustvo neke nije ničemu podučilo, najmanje ljudskoj solidarnosti.

Ni jedna komemoracija žrtvama zločina prošlosti ne može proći bez svečane zakletve ”Ne ponovilo se!” i oni, koji generacijski ne mogu biti izravno krivi za zločine prošlosti, zaklinjali bi se u svoju odgovornost za to da se zločini više ne ponove. Nisu sami u stanju zaključiti da se ”Ne ponovilo se!”, odnosi na sadašnje vrijeme, na sada i ovdje. Nesposobnost da se to shvati, ulijeva strah od budućnosti.

Glasači, koji svoje glasove daju onima, koji kao recept za sve nevolje nude samo ”radikalno rješenje”, samo instrumentaliziraju zlo, umjesto da nude rješenja. Nemaju ih, njih ne zanima rješavanje problema.

Vjerujem da imamo razloga biti zabrinuti, jer moćnik u SAD-u koristi ucjene, pritisak, iznuđivanje i prijetnje kao metode odnosno kao nadomjestak međunarodne ”diplomacije”. I njegove ”metode” nailaze na entuzijastički pljesak masa.

Vidi se da je od gigantskog nasilja i zločinstva prošlosti ostalo ogromno nasljeđe. Premalo razmišljamo o tome, kako se ophoditi s tom baštinom prošlosti, i koliko toga prenosimo na sljedeće generacije. Pri tome mislim na to da u labilnim životnim situacijama, u privatnim sukobima i poteškoćama, ili u složenim, nedokučivim procesima radnoga svijeta gubimo sposobnost očuvati ljudskost prema drugima, ne postupati s njima kao s konkurentima ili ”grešnim jarcima”.

J.D. Vance je u Münchenu Europi dao do znanja da će Amerika robovati nacionalnoj isključivosti i polariziranju. Nemojmo dopustiti da Vance razgradi još uvijek postojeću vladavinu prava, i ni u kom slučaju ne smijemo kapitulirati pred takvom Amerikom.

Nadam se da će Europljani – osim onih notornih, ”zna se” – shvatiti njegovu poruku kao snažan poticaj da se zajednički suprotstavimo takvoj Americi promicanjem ljudskih prava i ljudskog dostojanstva te da ćemo dosljedno i dalje pomagati Ukrajini, sve dok joj je pomoć potrebna.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ne, hvala, na katolištvu po uzoru Trumpove administracije
    •  Oproštaj s istaknutim ''knezom Crkve'', nadbiskupom bečkim
    •  Podjednako dostojanstvo, ali za žene ne i podjednaka prava
    •  Opcija za siromahe – Opijum za narod
    •  I crkve imaju razlog osmisliti program EPK 2025.
    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu

> Svi tekstovi ovog autora