Zavijati s vukovima 

O svima koji običavaju ”zavijati s vukovima”, francuski je neuropsihijatar poljsko-židovskog podrijetla Boris Cyrulnik (rođen 1937. godine, dobro poznat i hrvatskim stručnjacima), objavio svoje znanstvene analize nakon višedesetljetnih istraživanja o vrsti ljudi koja ne propušta prilike da uranja i prihvaća masovni delirij ushićenosti. Cyrulnik se pita, zašto se ljudi prepuštaju ovakvom stanju, i zbog čega ne mogu odoljeti kolektivnoj euforiji, dok drugi i u takvim situacijama uspijevaju sačuvati svoju prisebnost i budnu trezvenost.

Da podsjetim, moje istraživanje o toj tematici primijenjeno na strukture totalitarnog sustava NDH i njegovih aktera kao i njegovih protivnika dobilo je nagradu Saveza jevrejskih općina Srbije.

Neuropsihijatar Cyrulnik, koji se kao sedmogodišnji sin poljsko-židovskih imigranata u Francuskoj jedva izmaknuo SS-ovoj raciji na Židove, cijeli se svoj profesionalni život mučio s pitanjem, kakvi su ljudi ti njegovi progonitelji da pošteni svijet pristaje s njima na suradnju i posluh.

Zar takva suradnja ne izvire iz istih vrela kao slijepo masovno oduševljenje prema pojedinim govornicima, ”narodnim tribunima” i karizmaticima – iz istoga vrela iz kojeg drugi crpe svoju ”pobožnu” odanost idolima, glazbenicima i bendovima. Njihova glazba dovodi ih do blaženog delirija, propuštanja samokontrole i opuštene nekritičnosti.

Kad određeni pojedinci, govornici, zapale mase, drugi uspijevaju kontrolirati svoje emocije i ograđuju se, bez obzira na jačinu izražene agresivnosti. Lik, osoba i pojava Marka Perkovića Thompsona kao da je stvoren za Cyrulnikovu karakteristiku muškarca, kojega njegova sredina, njegova publika voli, bez obzira na činjenicu da pjeva ne samo o djevici Mariji, nego i o osveti, napadima, nasilju…

Ljubav njegove sredine prema njemu ne ovisi o stvarnom karakteru, nego o tome kako se njegova sredina odnosi prema njemu. Tek na putu u samostalnost, pojedinci se uspijevaju distancirati od kontroverzna karaktera, dosežu stupanj unutarnje slobode, koji im omogućava ograditi se od mišljenja okoline.

Razina samopoštovanja i povjerenja u vlastitu sposobnost procjenjivanja pomaže im doći do samostalne ocjene. Ne razvije li se dovoljno jaka samosvijest, pojedinac će svoju ocjenu radije prepustiti ”sretnoj” djetinjastoj nezrelosti i ovisnosti o kolektivnom mišljenju.

Neosporna je činjenica da se od 1992. godine do dan-danas Thompsonov stil i izričajne forme nisu nimalo promijenili. Isto je njegovo hurrah-rodoljublje, njegova opijenost ratom i pobjedom, agresivna snaga kojom on mačem probode podij pozornice, kao da će poručiti Vae victis! (Jao pobijeđenima!).

Odjekivali su njegovi nastupi, prošlogodišnji u Zagrebu i novogodišnji u Poreču. I kao svugdje ”zapalio” je svoju publiku do masovne ekstaze. Ona opravdava moje zle slutnje da je slušateljstvo od veterana rata, cijelih obitelji, ljudi srednje dobi i u poodmaklim godinama do, naravno, mladih svih uzrasta, izgubilo ne samo sve glazbeno-estetske, nego i rodoljubne kriterije.

U to sam uvjerena još više, otkad sam s crkvene, odnosno kaptolske visine čula ocjenu otprilike ovakvu: ”Thompsonove pjesme su potvrda i dokaz našeg zajedništva”. Voljela bih da sam pogrešno shvatila riječi visokih crkvenih dostojanstvenika. Mladi, silno uzbuđeni, posve omamljeni atmosferom na koncertu na pitanje novinara kakva je atmosfera urlali su u mikrofone jednu jedinu riječ: ”Super!”

O zavodljivom doživljaju mase i nadmoćnoj euforiji, uslijed koje pojedinci žrtvuju identitet i tonu u masu, o toj ”psihologiji mase” postoje istraživanja i znanstvene studije od Gustava Le Bona i Sigmunda Freuda do Theodora Adorna, Maxa Horkheimera do Manesa Sperbera i Hannah Arendt. Svi su oni postavili u isti rang masovnu euforiju na koncertima izvjesnih bendova, kao ushićenost masa na skupovima nacionalsocijalističkih i fašističkih te nekih suvremenih ”karizmatika”.

Kako se to mnogi prepuste zapaljivoj atmosferi – bilo na nastupima takvih pjevača i bendova, ili na političkim skupovima narodnih tribuna? Opasna je ta sklonost masa i sposobnost ”čarobnjaka pozornice”, upozorio je Cyrulnik, kao i drugi znanstvenici, jer ljudi u gomili i anonimnosti mase reagiraju iracionalno, a manipulatori to namjerno potiču.

U masi zakaže kritički racionalno prosuđivanje, pa raste emocionalna ovisnost i pojačava se spremnost prepustiti se zajedništvu. Osjećaj zajedništva nadjačava samokontrolu i ušutkuje glas razuma i savjesti. Upozorenja na opasnosti gubljenja samokontrole ne pomažu – to pokazuju i prošlost i sadašnjost, te podjednako visoka politika kao i masovna kultura.

Na početku 2025. godine demokratski izabrani državnik Donald Trump sebe je bez uvijanja predstavio diktatorom, koji će ignorirati sve potrebe, kriterije, zahtjeve ili zabrane, ugovore, saveze i saveznike. Od tada sustavno ruši tabue te vrijednosti pravne države i uređenog svjetskog poretka.

Ponavlja se iz prošlosti poznata zakonitost. Oko glavnog aktera skuplja se krug odanih ”dvorjana”. Oni će odgonetavati svaku želju s usana gospodara, prije nego što ih oni stignu izustiti. Primatelji i vjerni izvršitelji gospodarevih zapovijedi, službenici su kakvi uspijevaju u svakom režimu. Ili su odgojeni za bespogovorno izvršavanje svačije zapovijedi, ili se podređuju za nagradu i privilegije, ili iz straha od negativnih posljedica ili im je ushićenost svrha samoj sebi. Vidjeti posjetitelje takvih eventa – pa to je poseban doživljaj, ali potencijalno izuzetno opasan.

Zašto je ljudima toliko teško usprotiviti se iskušenju da podlegnu manipulatoru – pita se Cyrulnik. On je svoja istraživanja provodio na osobama s posljedicama Prvoga svjetskog rata, najčešće onima koji su bili duševno i tjelesno ranjeni i nesposobni ponovno se uključiti u ljudsko društvo. Tražili su zajedništvo, ali nisu bili sposobni uspostaviti takav odnos, pa bi se prepustili masi.

Kako se pak ophoditi s tom ljudskom potrebom danas kad nesposobnost za zajedništvom nije posljedica ratnih rana, pita (se) Cyrulnik. ”Učiti ophoditi se s manjkom”, osmisliti potrebu i osjećaj manjkavosti, ”osmisliti nesreću” – jer ništa na ovom svijetu nije neizbježno, ”čak to nije ni smrt”, glasi ”vjerovanje”, crpljeno iz vlastitih iskustava ovog znanstvenika svjetskog glasa, ujedno jednog od najistaknutijih francuskih neurologa, psihijatara, etologa i psihoanalitičara.

Općeljudsku potrebu za pripadnošću nekoj zajednici, Cyrulnik smatra ključnom za razvoj osobne sigurnosti, pa time i za sposobnost da pojedinac odoli napasti da nekritički izvršava baš svaki nalog bez pitanja i razmišljanja. To se odnosi naročito na osobu kojoj nedostaje iskustvo osobne sigurnosti i pažnje sredine, pa je spremna podrediti stvarnost svom odabiru ”oslonca”. Posluh i spremnost da se pristane na bezuvjetnu odanost autoritetima proizlazi, ne iz monstruoznosti nego iz osjećaja malenkosti, beznačajnosti i slabosti.

Slabost i osjećaj nemoći prijeti danas, ne manje nego u drugim vremenima ratovi. I bez rata, gladi i bijede, mladi žive u strahu i bojazni od budućnosti i svugdje vide samo rizike i opasnosti, jer im društvo ne nudi institucije i zadatke, odnosno socijalni prihvat.

U toj situaciji mladom čovjeku zadano je da odluči: prepustiti se strahovima i tražiti sigurnost u zajednici, ili riskirati možebitnu osamljenost za konačnu samostalnost. Drugim riječima: krenuti stazom kroz osamljenost u zrelost i zrelo zajedništvo.

Zaključak iz ovih zapažanja zapravo se nameće sam po sebi. Ne ”urlati s vukovima” stoga zahtijeva učenje kako stvoriti istinski i duboko zajedništvo, koje se strpljivo gradi i čuva. To je poučak iz Cyrulnikovih spoznaja i recept za učenje iz povijesti.

Učenje iz povijesti autor definira kao ”čitanje povijesti kao strateško propitkivanje sadašnjosti i osmišljavanje … modela budućnosti. (Cit. Martin-Luecke, ”Kann man aus-der-geschichte-lernen?”.

25. September 2023. Pristupljeno 7. 7. 2025.)

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nadbiskup Kutleša ne razumije nakane ''klečavaca''
    •  Više nego opravdana peticija Sanje Sarnavke
    •  Crkveno učiteljstvo protiv marijanske narodne pobožnosti
    •  Moramo se pobuniti protiv struktura nepravednosti
    •  Deustašizacija – dosljedno ili sa zadrškom?
    •  Mnoštvo teologa u društvu ipak nisu ''inflacija''
    •  Dag Hammarskjöld nas uči kako živjeti vrijedan život
    •  Potpomognuto samoubojstvo - Nema utješnih rješenja
    •  Novi sveci – zaštitnici mladeži, no ne bez ozbiljne mane
    •  Kako govoriti o mirovnoj etici u prijelomnim vremenima? 

> Svi tekstovi ovog autora