Zbližavam(o) ljude koji žele i znaju raditi za bolje društvo

U tjednu pred nama, od 18. do 25. siječnja, održava se Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana, a ove godine je to pod biblijskim geslom ”Učite se dobrim djelima: pravdi težite” (Iz 1, 12 – 18). Molitveni priručnik na hrvatskom jeziku objavila je Kršćanska sadašnjost, a preveo ga je i priredio prof. dr. o. Jure Zečević, OCD. Svake godine to stiže iz druge sredine. Ovogodišnje geslo je izabralo i molitvene materijale pripremilo Vijeće Crkava Minnesote u Sjedinjenim Američkim Državama.

U predgovoru naslovljenom ”Možemo li kao kršćani u većoj mjeri pridonositi da u svijetu bude više jednakosti, pravde i dobrih djela?” karmeličanin, prof. Zečević se osvrće na temu Osmine i pojašnjava da liturgijsko čitanje kod ekumenskog bogoslužja obuhvaća i širi kontekst citiranoga retka, oštru kritiku proroka Izaije kojom on osuđuje bezosjećajno ugnjetavanje siromašnih i na razne načine (po)tlačenih osoba u zajednici od strane vladajućih i bogatih slojeva.

”Osobito su dojmljivi Izaijino prozivanje i bespoštedna kritika licemjernih izvanjskih pobožnosti kojima se zapravo prikriva bezosjećajnost za stanje bližnjih i umiruje savjest zbog njihovog ugnjetavanja i ostavljana da žive u uvjetima nedostojnim čovjeka”, tumači dr. Zečević.

Nadalje navodi da su, s obzirom na društveni kontekst Minnesote i Sjedinjenih Američkih Država, Izaijine biblijske riječi ovogodišnji autori doveli u izravnu povezanost s ugnjetavanjima i nejednakostima koji su se događali tijekom povijesti i teško opteretili tamošnje žitelje, sežući sve do strukturalnog rasizma, robovlasništva i genocida nad domorodačkim plemenima, a čije posljedice još i danas narušavaju (su)život ljudi i zajednica, dijele i opterećuju društvene odnose.

”Diskriminacija, nejednakost i podjele u čijoj su pozadini rasističke, imperijalne i kolonijalne ideje i ideologije, neredi, oružani sukobi i ratovi poput aktualnog rata u Ukrajini, izazov su kršćanima, njihovim srcima i njihovim Crkvama, i u naše vrijeme, ne samo u Americi nego i diljem svijeta. Stoga se i današnji kršćani u svim kršćanskim Crkvama, kao nasljedovatelji onoga Isusa Krista koji je svoje učenike pozvao da svojom ljubavlju i dobrotom budu ‘sol zemlje i svjetlo svijeta’, pozivaju i po ovogodišnjoj Molitvenoj osmini i dvjema simboličkim radnjama u ekumenskom bogoslužju Osmine na učinkovitije zalaganje i davanje doprinosa za preoblikovanje i oslobađanje ljudskih životnih sredina i međuljudskih odnosa od nepravde, nejednakosti, ugnjetavanja i diskriminacije bilo koje vrste”, poručuje dr. Zečević.

Nastavit ću odavde, teološku refleksiju koju sam započeo u prethodnoj kolumni pišući, u povodu smrti pape emeritusa Benedikta XVI., o teologiji koju zastupam i za koju sam se opredijelio svakako se oslanjajući na ovdje izložene ideje Osmine odnosno prof. Zečevića.

Ponovimo, prorok Izaija proziva te iskazuje bespoštednu kritiku licemjernih izvanjskih pobožnosti kojima se zapravo prikriva bezosjećajnost za stanje bližnjih i umiruje savjest zbog njihovog ugnjetavanja i ostavljana da žive u uvjetima nedostojnim čovjeka.

Govorimo li, kada to kažemo, možda i o Hrvatima te o katolicima i drugim kršćanima među njima?

Najprije utvrdimo gradivo. Ovo su polazišta mog teološkog i publicističkog angažmana: a) moramo se utjeloviti u pravoj stvarnosti, u svijet žrtava i boriti se protiv tendencije, jako prisutne u našim crkvama, da napustimo povijest, da od nje pobjegnemo, manje ili više suptilno; b) moramo održavati nadu u budućnost bez obzira na križni put kakav nam se čini da je naša povijest; c) trebamo djelovati pravedno, a ne samo govoriti o mogućnostima Kraljevstva Božjeg; d) moramo prozivati ugnjetavače pravde i razbijati robovlasničke strukture, strukture grijeha; e) moramo se prepustiti Duhu Svetomu; f) moramo izgrađivati krotkosti našega duha, siromaštvo i bratstvo svega stvorenog i g) moramo ustrajati u hodu bez obzira na sve moguće prepreke.

Sada nešto o prorocima. Proroci su najčešće glasnici mira, ljubavi i pravednosti; i ”bez oklijevanja se može reći”, govorio nam je pokojni prof. Ante Kresina, ”kako starozavjetne proroke nikad nitko nije nadišao u snazi tih izricanja”. Uzmimo za primjer samo Amosa, onaj odlomak (Am 1, 3-15) u kojem raskrinkava ”političke zločine, koji su istovremeno zločini protiv čovječanstva”, što je jedan od polazišta mog teološkog promišljanja. On prijeti:

”Vrhli su Gilead cijepom željeznim … odvedoše sve u izgnanstvo … nisu se sjetili bratskog saveza … gonjaše brata mačem prigušujući samilost svoju jer gnjev svoj potpirivaše jednako, jer poticaše bijes svoj … jer parahu trudnice … jer kosti kralja spališe u vapno … jer odbaciše Zakon Gospodinov i njegovih se odredaba ne držahu, zavedoše ih lažni bozi za kojima iđahu očevi njihovi … jer prodavahu pravednika za srebro i nevoljnika za sandale; jer gaze po glavi siromahu i sirotinju na zlo vode; sin i otac k istoj djevojci idu da oskvrnu moje sveto ime … leže kraj svakog žrtvenika i piju vino oglobljenih u Domu Boga svojega … jer ne znaju činiti pravo – riječ je Gospodnja – u dvorcima gomilaju nasilje i tlačenje … tlačite potrebite, ugnjetavate siromahe … Jao onima koji pravdu pretvaraju u pelin, u prah bacaju poštenje … Mrze čovjeka što na vratima pravdu dijeli i grde onog što zbori pošteno … tlačite siromaha, primate mito … Zato mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti … Uklonite od mene dreku svojih pjesama, neću da slušam zvuke vaših harfa … Pravda neka poteče kao voda, i pravica kao bujica silna …” (Usp. Amos 1, 3 – 5, 24. Citirano prema Jeruzalemskoj Bibliji, KS, Zagreb, 1994.).

Želja mi je potaknuti vas da razmislimo o riječima i Izaije i proroka Amosa, oni su temelj moga bavljenja političkom teologijom. Želim objasniti što je to politička teologija, ili još preciznije, kakvo je to moje teološko promišljanje političke pojave kao dio moralne teologije političkog života, dokazati da je to zapravo naša zadaća jer su se, počevši od proroka, svi koji su se bavili političkom teologijom (a što je drugo radio prorok Amos?), pokazati stranputice krivo življene teologije i vjere, te definirati kamo bi trebala krenuti politička teologija hrvatskog govornog područja.

Republiku Hrvatsku doživio je veliki dio hrvatskih građana kao satisfakciju za sve ono što mu se nepravedno gotovo dobacivalo u lice – te fašisti smo, te genocidni smo, te bomba smo na Balkanu… Ti dani bili su velika radost za hrvatsko pučanstvo, željno da na zasadama svoje tradicije, tzv. zapadne, krene u demokraciju. Međutim, država bez demokratskog iskustva lako se okrene u nepoželjnom smjeru; oni koji su realno najviše sudjelovali u ostvarenju hrvatske države odjednom su se počeli identificirati s njome i njezinom poviješću, neki su se brže-bolje i na skaredan način obogatili, mnogi su se uvukli u oazu privilegija itd.

Kod većine idealista splasnule su vizije o neporočnom hrvatskom društvu, ali je i običan svijet, često praznih džepova i nesigurnog socijalnog statusa spram sve bahatijeg ponašanja novonastalih bogataša, počeo na čudan/nerealan način čak žaliti za starim režimom, kad se – kažu – ”živjelo bolje”.

Sve se, dakle, svelo na često slušanu rečenicu: Hrvatska, da! – ali kakva?!

Česta je dilema u Katoličkoj Crkvi (ali mislim i na crkvenu vlast u drugim kršćanskim denominacijama) govoriti ili ne govoriti o krivom, često i nemoralnom ponašanju državnih vlasti u odnosu na građane i njihove potrebe. Ipak je prevladao stav, a ja ovdje ističem crkvenu praksu, da je u tom slučaju ”povezanost” Crkve i države naprosto – logična.

Crkva po svom poslanju želi dobro svakom čovjeku, svakoj zajednici i svakom društvu te dobro tih ljudi još ovdje na zemlji jest i njezina radost. Da nije tako, ona ne bi bila u svijetu i propovijedanje eshatona bio bi uistinu ”opijum za narod”.

Naš problem je krivo življena religioznost i krivo shvaćena demokracija.

Isus Krist raspolaže s jednom vrstom vlasti koja je nepoznata političkim vođama. To je vlast duhovnoga reda koja se može prepoznati i kao religiozna, pa su se Židovi znali zapitati: ”Kojom vlašću on to čini?”. Ozdravljati bolesnike, uskrisivati mrtvace, opraštati grijehe, biti gospodar subote – sve to izmicalo je snazi zemaljske vlasti.

Time je on navijestio prestanak teokracije u svojem poslanju, pogotovo kada je decidirano odredio svoj stav: ”Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje!”, čime je jasno s vrhovnog Božjeg autoriteta odobren put prema svjetovnoj državi.

Današnja laička država zapravo je veliki dobitak za Crkvu i njezinu autonomiju u propovijedanju istine o Božjoj ljubavi prema čovjeku; svaka svjetovna politička zajednica koja to priječi, pogotovo silom, prelazi svoje kompetencije. I obratno.

Crkva bi se zapetljala u dalekosežne promašaje ako bi državu tretirala kao svog konkurenta, jer su naprosto motivi mandata potpuno različiti: Crkva se nadahnjuje iz Objave, dok je država organizirani narod/skup građana. I onaj koji većim dijelom vjeruje u Boga, pa su stoga napasti za spregom prilično česti; u magluštini takvih nazora gotovo je nemoguće razlikovati jednu od druge stvarnosti. I biti kritičan u poželjnom času, kad ljudi traže da se radikalno odvoji dobro od zla. Apostoli su prihvatili tu novost; odvojenost duhovne vlasti od političke jest zbiljska.

Teologija je uvijek u političkoj dimenziji. Sloboda je sakrament nade i mora biti korištena za ukidanje ropstva. Bog se predstavlja kao temelj i gospodar svemira, odnosno kao transcendentni temelj ljudskog postojanja u svijetu i, konačno, kao Bog nade.

Što preostaje (pita teolog Miroslav Volf) ”onima koji nemaju platformu moći na koju mogu zakoračiti kada iznevjeri strategija pravljenja mjesta u sebi za neprijatelja, to jest, kada mirotvorstvo koje se predlaže kršćanima uzrokuje novu, nepodnošljivu agoniju Kristovih sljedbenika, onih kojima teologiju križa nije potrebno objasniti jer ju žive tijelom i dušom, mada misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja?”

Politička teologija u kojoj sam odrastao i koja ima riječ za hrvatsko društvo (i druga društva u regiji, jer tako razmišljaju i pametni pravoslavni i drugi teolozi) nastoji biti temeljna značajka političke svijesti. Ona želi da kršćanska riječ postane društveno djelotvorna riječ. Ona traži kategorije koje ne služe samo za prosvjetljenje savjesti već i za njihovu preobrazbu.

Naše društvo tek traži (doduše to traje malo predugo) svoj novi duhovno-etički oslonac, bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska ni pravna država ni opće dobro. Građani, vjernici su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda.

Teolog i profesor ekumenske teologije Hans Küng je govorio da nema budućnosti svijeta bez svjetske etike, da nema mira u svijetu bez mira među religijama i da nema mira među religijama bez dijaloga religija.

Naša bi politička teologija trebala, stoga, biti najprije ekumenska. Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Tek bismo tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi, kao teolozi, promašiti naše vrijeme i izdati Evanđelje na najdrastičniji način. Dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vrijeme u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima.

Budućnost, izlaz iz naše permanentne krize, zaokret koji tražimo, preokret, obraćenje Bogu po Isusu Mesiji, da se dogodi mir, plod pravednosti, da u ovoj povijesti raste Kraljevstvo Božje – može li biti išta bitnije za kršćansku zajednicu, za njezine službenike, za teologe, za novinare koje se pozivaju na naše svete knjige abrahamskih religija?

Ima li ja, Drago Pilsel, važnijeg posla nego voditi ovaj portal, pomagati svima onima koji se na Autografu javljaju da bismo zajedno služili siromašnijima i prozivali ugnjetavače i tlačitelje tih istih siromaha?

Da mogu nametnuti temu svim autorima rekao bih ovako: Hajmo svi mi, mjesec dana, na svaki mogući način, pisati o siromašnima, obespravljenima i zaboravljenima na Baniji. Pišimo, budimo glasni i ustrajni. Prozovimo hinjenu religioznost, onu koja tvrdi da se obraća Bogu i da ga časti, a okreće leđa čovjeku u potrebi. Ili mu uzima ono malo dostojanstva što mu ostade. Prozovimo nevaljalu politiku!

Ali se pitajmo tko smo i gcdje smo. Možemo se pitati i gdje smo ako smo Crkva, Kristova. Pitanjem ”Gdje je moja, naša Crkva?”, pitamo se i još nešto: pitamo se gdje se kao osoba i kao angažirani član svoje zajednice/društva hranimo, inspiriramo, razvijamo? Gdje nalazimo oslonac i podršku, uputu za produbljenje duhovnog i teološkog sadržaja, snagu za borbu za ljudska prava i za civilno društvo, za politiku služenja i čistih ruku?

Što to ja podrazumijevam pod sintagmom ”moja Crkva”?

Postoji jedno važno mjesto gdje prepoznajem Crkvu. To su grupe ili pojedinci koje bi Karl Rahner nazvao anonimnim kršćanima, a redovno ih vjernici nazivaju nevjernicima. Mislimo na mirovne i ljudskopravaške aktivistice i aktiviste, koji od početka naših ratova rade na izgradnji mira u ovoj regiji, a velikim dijelom možda i nisu vjernici/e. U njihovom zalaganju za uspostavu komunikacija, poštovanja različitosti, prava obespravljenih, u područjima kojima je rat oplijenio svaku ljudskost, prepoznajemo djelatno svjedočanstvo ljubavi prema čovjeku kakvo prepoznajemo u Isusovom primjeru. Mnoge od njih sada vidimo i u radu s azilantima.

U Vukovaru, gdje se ruše pravoslavni nadgrobni spomenici, se još jedno desetljeće može propovijedati općenito kršćanski ”ne mrzite i oprostite”, a da se konkretni ljudi ne pozovu na međusobno približavanje, susretanje. Tako se međuljudski odnosi između Srba i Hrvata neće promijeniti. No, zapitajmo se: želimo li mi da se oni promijene ili ne želimo?

Izlaz je u traženju nove zrelosti. To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj koja želi postati dijelom Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za bolje, humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva. Ta se zrelost mora izraziti u vraćanju pravde i u odgovornom ponašanju. U kritici.

Zato postoji Autograf i zato sam okupio sve naše suradnike: i one koji za sebe kažu da su vjernici i one koji za sebe kažu da nemaju vjeru u Boga. Mi svi zajedno, unatoč našim razlikama ovo sve radimo za vas. Mi smo tu zbog vas. Pokažite da to shvaćate i cijenite. Podržite nas.

Iskrena duhovnost? Poštivanje siromaha? Eh, to su pravi izazovi! Za to je vrijedno trošiti život.

***

P.S. O Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana pak ćemo podrobnije izvještavati na našem specijaliziranom portalu ekumena.org.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora