Zdravstveni odgoj nije ideologija, nego pismenost

Najava uvođenja zdravstvenog odgoja u zagrebačke škole otvorila je raspravu u kojoj Izjava Zagrebačke nadbiskupije postavlja političko-moralni okvir koji se, iz pedagoško-psihološke perspektive, naslanja na logiku moralne panike i retorički štit ”zaštite djece”, umjesto na razvojne potrebe učenika i dokaze o učincima školskih programa.

Škola je, u sekularnoj državi, javna institucija s jasnom zadaćom: osigurati kognitivni, socijalno-emocionalni i tjelesni razvoj djece. Programi mentalnog zdravlja, prevencije ovisnosti, zdravih stilova života te spolnog i reproduktivnog zdravlja, ako su stručno dizajnirani, dobi primjereni i vrednovani, dio su te zadaće jer jačaju odgojno-zaštitne čimbenike: samoregulaciju, znanje, otpornost, komunikacijske vještine i brigu za sebe i druge.

Empirijska istraživanja u različitim obrazovnim sustavima pokazuju da sveobuhvatni, dobi primjereni programi spolnog odgoja i programi mentalnog zdravlja dovode do odgođene seksualne inicijacije, manje rizičnih ponašanja, većeg znanja i spremnijeg traženja pomoći.

Sustavno razvijanje socijalno-emocionalnih vještina povezuje se s boljom školskom klimom, manje vršnjačkog nasilja i višom školskom uspješnošću. Ukratko: to su ulaganja s mjerljivim koristima.

Primjeri iz više europskih obrazovnih sustava te smjernice WHO-a i UNESCO-a bilježe, nakon uvođenja sveobuhvatnog spolnog odgoja, pad rizičnih spolnih ponašanja i porast korištenja zaštite, kao i veću potražnju stručne pomoći u kriznim situacijama; upravo takvi podatci dodatno opravdavaju školske programe koji su dobi primjereni i sustavno vrednovani.

U Izjavi se, međutim, ključni pojmovi poput ”dobrobiti djece”, ”znanstvenih spoznaja” i ”pluralizma” prokazuju kao ”jezični inženjering”. Takva optika djeci šalje poruku da je informacija prijetnja, a ne resurs.

Razvojna psihologija uči da adolescenti prolaze kroz formiranje identiteta (Erikson) i sazrijevanje moralnog rezoniranja (Kohlberg), u čemu otvorena, stručno vođena rasprava o tijelu, granicama, pristanku, poštovanju i različitosti djeluje zaštitno, a ne štetno.

Tvrdnja da razgovor ”zbunjuje” djecu zamjenjuje pedagošku brigu paternalizmom i niječe njihovu sposobnost učenja u sigurnom, strukturiranom kurikulumu. Zato kurikularni dokumenti moraju biti jasni i javno razumljivi: ishodi, sadržaji i metode opisani precizno, bez alarmističkih etiketa, uz sažete prikaze i vizualna pojašnjenja za roditelje i učenike.

Nadalje, stalno pozivanje na ”prava roditelja” bez istodobnog naglaska na pravima djeteta i obvezi škole relativizira temeljni standard Konvencije o pravima djeteta, a to je najbolji interes djeteta.

Operacionalno, ”najbolji interes djeteta” znači da, kad su pravo roditelja i javni obrazovni interes u koliziji, prednost ima djetetovo pravo na zdravlje, sigurnost i znanstveno utemeljeno obrazovanje, uz najmanje nužno ograničenje roditeljskih ovlasti radi zaštite djeteta.

Roditelji jesu odgojni subjekti, ali javna škola postoji kako bi osigurala jednak pristup znanju svoj djeci. Tu dolazi do izražaja neugodna asimetrija: ”pravo roditelja” rado postane apsolutno kada služi kao veto protiv zdravstvenog odgoja, no kada roditelji zatraže ispis djeteta s konfesionalnog vjeronauka – odjednom je to ”nesporazum”, ”administrativna poteškoća” ili ”loša poruka zajednici”.

Sekularna država jamči slobodu vjere i slobodu od vjere, ali ne dopušta da vjerski nauk bude normativ javnog kurikuluma. To potvrđuje i pravni okvir: Ustav RH (čl. 64.), Konvencija o pravima djeteta te Zakon o odgoju i obrazovanju. U praksi to znači stvarnu mogućnost izbora: informirani pristanak za izborne i izvannastavne programe te jednostavnu, nenametljivu proceduru ispisa s konfesionalnog vjeronauka, bez implicitnih sankcija (npr. nepovoljan raspored, stigmatizacija…).

Pedagoški standard nalaže hijerarhiziranje konfliktnih prava u korist djeteta: škola mora štititi njegovu autonomiju, razvoj i pristup znanstveno utemeljenim sadržajima, dok vjerska formacija, koliko god važna vjernicima, pripada području slobodnog izbora i izvanškolskog života, i ne smije biti poluga pritiska nad javnim obrazovanjem.

Paradigmatski zahtjev koji ovdje namjerno iznosimo jest sljedeći: šteta je što Crkva do sada nije pozivala vjernike da jednako glasno reagiraju protiv korupcije, krađe, nepotizma, kršenja ljudskih prava i nehumanog postupanja prema migrantima.

Ta selektivnost stvara poguban pedagoški obrazac: djeci poručujemo da su neki prijestupi ”naši”, pa zaslužuju šutnju, a drugi ”tuđi”, pa zaslužuju moralnu paniku.

Kroz skriveni kurikulum mladi usvajaju relativiziranje pravde i sućuti, navikavaju se promatrati umjesto djelovati i upadaju u kognitivnu disonancu između propovijedane i življene etike. Ako je moralni autoritet vjerodostojan, čuje se i kad su posrijedi vladavina prava, integritet javnih službi i dostojanstvo najslabijih; u protivnom, šutnja funkcionira kao suučesništvo.

Zlo doista ima mnogo lica, a najopasnije je kad se predstavlja kao krepost, pa i kada se skriva iza sakralnog rječnika, jer tada slabi imunitet zajednice i stigmatizira kritičko mišljenje kao neposluh.

Kakvu poruku šaljemo djeci ako prozivamo školski kurikulum, a prešućujemo nepravde koje razaraju njihovu budućnost?

Pedagoški gledano, poruka da je ”inkluzivnost” tek ulaz u ideologiju urušava školsku klimu. Učenici koji pripadaju ranjivim skupinama (po spolu, rodu, obitelji, zdravlju…) trebaju sigurnosnu mrežu, a ne stigmu.

Zanemarivanje tih načela povećava rizik od vršnjačkog nasilja, depresivnosti i školskog neuspjeha. Naravno, loše dizajniran ili ideološki profiliran program može biti kontraproduktivan, zato treba inzistirati na pilot-provedbi ograničenog opsega, vanjskom vrednovanju učinaka, jasnim protokolima zaštite privatnosti i ciljanoj edukaciji nastavnika prije šire primjene.

Retorika ”antropološke razgradnje” promašuje cilj. Cjelovitost osobe ne gradi se šutnjom o seksualnosti ni negiranjem činjenica, nego integracijom znanja biologije, medicine, psihologije i etike. A ako već tražimo pravo na kritičko preispitivanje zdravstvenog odgoja, onda moramo prihvatiti i kritičku evaluaciju svih školskih sadržaja, uključujući konfesionalni vjeronauk.

Što će Crkva učiniti ako ozbiljna stručna analiza pokaže nesklad vjeronauka s ciljevima škole, sa zdravim razumom, znanošću, poviješću i činjenicama? (O zloporabama i pedofiliji svećenika da i ne govorimo.)

Pitanje nije provokacija, nego poziv na dosljednost.

Psihološki zdrava škola ne dijeli djecu na ”našu” i ”vašu”, nego ih uči kompetencijama: donošenju odluka, odbijanju pritiska, brizi za vlastito zdravlje, medijskoj i emocionalnoj pismenosti te građanskoj odgovornosti.

Pedagoški profesionalizam znači odmak od moralnog alarmizma prema istraživanjem utemeljenoj praksi i stalnom unaprjeđivanju kurikuluma.

Društvena vjerodostojnost Crkve, kad već poziva na ”otvoreni govor”, mjeri se, kao što je već rečeno, spremnošću da potakne zajednicu na glasno protivljenje ne samo korupciji, nepotizmu, kršenju ljudskih prava i nehumanom postupanju prema migrantima, nego i drugim razornim pojavama: sistemskom i dječjem siromaštvu; nasilju nad ženama i femicidu; obiteljskom i vršnjačkom nasilju; gaženju radničkih prava, prekarijatu i eksploataciji; klijentelizmu i političkoj trgovini; zlouporabi javnih resursa i netransparentnom trošenju proračuna; medijskim manipulacijama, dezinformacijama i govoru mržnje; diskriminaciji manjina; obrazovnim nejednakostima i getoizaciji škola; nedostupnosti zdravstvene skrbi, osobito mentalnozdravstvenih usluga za mlade; urbanističkom i ekološkom nasilju, uključujući klimatsku krizu i devastaciju prostora; te gušenju građanskog prostora i zastrašivanju zviždača.

Podjednako je važna dosljednost u suočavanju s vlastitim promašajima i zlouporabama moći.

Tek tako široka, načelna i samokritična angažiranost daje Crkvi moralni kredit da uvjerljivo sudjeluje u raspravama o školskim kurikulumima i javnim politikama.

Zagrebu, kao i svakoj sredini, treba zdravstveni odgoj koji je znanstveno utemeljen, pedagoški promišljen, razvojno primjeren i transparentno vrednovan.

Treba mu i zdrava Crkva koja moralnim autoritetom ohrabruje dobro u cijelom spektru javnog interesa, a ne samo kada je riječ o spolnosti. To je put da škola ostane mjesto dijaloga i učenja, a ne straha, i da djeci, umjesto ideoloških bitaka odraslih, ponudimo ono što im dugujemo: znanje, dostojanstvo i prostor da postanu odgovorni, slobodni ljudi.

Zdravstveni odgoj nije, dakle, ideološki luksuz, nego elementarna pismenost o tijelu, granicama i dostojanstvu, jednako nužna kao čitanje i računanje.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Svećenik: upravitelj sustava ili čovjek za čovjeka?
    •  Spektakl svetoga – banalizacija vjere na Hipodromu
    •  U ime Boga ostavljeni - tihi krici svećenika
    •  Crkva u zrcalu presude sutkinje Ponoš
    •  Zamotaj se, ženo, da ja ne sagriješim
    •  Antunovski hod kao loš spektakl
    •  Iustitia et pax šuti o nepravilnostima na lokalnim izborima
    •  Između inkluzivnosti i feudalne nostalgije – dva lica Crkve
    •  Mačevi razdora ''Marijinih ratnika''
    •  Lav XIV. most jedinstva ili izazov stabilnosti?

> Svi tekstovi ovog autora