Želite li u vlasti Zlatka Hasanbegovića ili Radu Borić?

Premda sve relevante ankete upućuju na to da bi relativni pobjednik nadolazećih parlamentarnih izbora (koji bi po mnogo čemu mogli biti neregularni!) trebala biti Restart koalicija predvođena SDP-om, sastavljanje većine od najmanje 76 ruku (toliko je potrebno imati/skupiti da se dobije prilika za sastavljanje Vlade) čini se da će biti puno teži zadatak za Davora Bernardića nego za Andreja Plenkovića.

Ako predsjednik HDZ-a dobije ono što mu se prognozira, ako se to dogodi i Škorinoj koaliciji i Škoro und jaranen ipak pristanu na pregovore iz kojih bi Plenković ipak trebao izaći kao novi/stari premijer Hrvatska bi, u to nemojte sumnjati, opet skrenula jako udesno, u već viđeni scenarij nazadovanja.

Ja sam dao podršku Koaliciji Možemo, iz više razloga kojih mogu sažeti u želji da se Hrvatska ne orbanizira.

Na moju veliku žalost, koalicija Možemo nije znala dovoljno dobro voditi predizbornu kampanju: ponašali su se kao da idu na lokalne izbore, pak, su se jedva nosili s poteškoćama koje su stvarali Katarina Peović i njena Radnička fronta koja nema pojma kako se ulazi u Sabor (ja tu proceduru i mehaniku poznajem što sam dokazao vodeći kampanju pokojnog don Ivana Grubišića).

Za mene je zajedništvo solidarnost. A solidarnost ne znači samo pomoći drugima, već znači graditi zajedničku budućnost. U toj budućnosti zadatak nam je da prevladamo podjele, oholost zamijenimo pravednošću, socijalne razlike temeljimo na radu i sposobnostima, a ne zaslugama, rentama i uhljebima

Premda su se pokazali kreativni (kao u slučaju spota kampanje koju je napravio Mile Kekin ”Sretnji ljudi – Zaokruži listu br. 3”), mimo područje gdje će u Sabor, čini se, uči Tomislav Tomašević, možda još i netko drugi, nisu demonstrirali kapacitete. U mojoj izbornoj jedinici Koalicija Možemo se nalazi ispod razine statističke greške.

Ali svejedno metaforičko pitanje iz naslova ove kolumne ostaje moja glavna poruka: možda nećemo opet slušati o potrebi bacanja ljudi u Kevinu jamu, ali bogme ćemo se naslušati umotvorine poput ove da su silovane žene koje bi počinile pobačaj – ubojice.

Zato, imate ovaj tjedan da hladne glave razmislite i odgovorite na pitanje, ponavljam, želite li da vam vlast čine ljudi poput Tomislava Tomaševića, Sandre Bencić ili Rade Borić, ili biste bili presretni da vam zakone pišu odnosno provode Hasanbegović, Zekanović, Peternel, Dretar, itd. i tako slično?

Ne krijem da sam, uznemiren pred mogućnošću da opet krenemo u masovnu desničarsku histeriju, u posebnom raspoloženju. Strašno me zanima kako će se nastaviti to provociranje neoustaša uz mirno promatranje Crkve katoličke i kada će premijer Andrej Plenković kazati da mu baš ne prija prst mrzitelja Srba u vlastitom anusu?

Čini li vam se da pretjerujem? Smatrate li da teolog i kršćanin ne smije rabiti tako grubu sliku? Da ne dolikuje uglednome kolumnistu da prostači? Ha, nije Pilselu prvi puta, kazat će neki. Ne, nije. Ima prilika i dođe mi nekad da se tako izražavam.

Danas sam takvog raspoloženja da bih nacionalistima (a nacionalist je fina riječ, treba kazati, ustaškim i fašističkim protuhama), repao zajedno s Edom Maajkom: ”Mater vam jebem!” Ne, ne mislim ništa loše o ničijim majkama, sačuvaj me Bože takvoga grijeha i moralnoga posrnuća!

Nego: dosta je, dosta je bilo! Ustašama treba reći, zaista, gospodo, dosta je vas i vaših laži, vaše mržnje i vašeg ponižavanja naše voljene domovine.

Što s tisućama i tisućama komentara na desnim, ali ne samo na desnim ili ekstremno desnim portalima u kojima se veličaju ustaše, a dijaboliziraju antifašisti i pripadnici civilne scene? Od toga danas nema efikasne zaštite: huškanje i govor mržnje, laži i difamacije kao da se ne mogu spriječiti ili kazniti.

Govor mržnje pojedinih medija ozbiljno mijenja i promijenilo je društvenu klimu. Huškanje protiv Srba, navodnih komunista, Židova, veličanje fašizma i ustaštva masovna su i svakodnevna pojava. Na YouTubeu i Facebooku imate velik broj filmova i priloga koji veličaju ustaštvo i stvaraju mržnju. To ne smijemo podcijeniti.

Premda su se pokazali kreativni (kao u slučaju spota kampanje koju je napravio Mile Kekin ”Sretnji ljudi – Zaokruži listu br. 3”), mimo područje gdje će u Sabor, čini se, uči Tomislav Tomašević, možda još i netko drugi, nisu demonstrirali kapacitete. U mojoj izbornoj jedinici Koalicija Možemo se nalazi na razini statističke greške

Imamo priliku dati glas onima koji zagovaraju normalnost. Do te nas normalnosti ipak vodi put revolta, put odlučnosti (znam da pretjerujem u usporedbi) poput one u očajnih logoraša koji jurišaju goloruki na ustaška mitraljeska uporišta oko logora Jasenovac.

Jer mi smo onaj uvijek prisutan narod koji pati i šuti, mahom šuti, ali sada mora smoći snage da kratko, brzo i efikasno lansira ustašama i njihovim simpatizerima jasan odjeb. I to zato jer su ova naša pitanja, pitanja zla i dobra, zločina i žrtve, života i smrti, bivstvovanja i ništavila, metafizička a ne ideološka.

Pravo na slobodu i na vlastitu pamet, koje nam se niječe jer nas se s najviših političkih adresa vrijeđalo i omalovažavalo (u onoj vlasti koju bi natrag htjeli domovinci iz München bojne), ne dopušta nam ni da šutimo ni da uzmaknemo.

Mi moramo sada nastupiti. Zato vam kažem, i po treći puta, jer ako je Petar u slabosti tri puta zanijekao Gospodina životvorca, tri puta je potrebno zlo otjerati s praga naše bremenite egzistencije: vi ustaše, odjebite!

I to govorim iz trbuha, jer ako sam išta shvatio u životu to je koliko je prijeko potrebno dubinsko suočenje s korijenima zla, onog u nama i onog oko nas.

Ali ne smijemo ostati samo na tomu. Vraćam se početku kolumne i ponavljam: pokušavam realno gledati na situaciju i vidim poteškoće u tome da lijevo-liberalne snage dođu u poziciju da formiraju Vladu. Netko je napisao da se većina koju bi Bernardić pokušao okupiti čini gotovo pa nemogućom misijom.

Na vrijeme smo o tomu na našem portalu razmislili i zato je naš kolega, prof. Josip Kregar u nekoliko tekstova obrazložio zašto misli da bi optimalno rješenje za izlazak iz ove rupe u kojoj se nalazimo (koje se neće svidjeti mojim prijateljima iz koalicije Možemo), a naročito ako želimo misliti o rješenjima koje traže dvotrećinsku većinu u Saboru, bila tzv. velika koalicija predvođena SDP-om i HDZ-om.

Kada iduće nedjelje budem išao na glasačko mjesto u našem polupanom i razrušenom, pak, od sviju zaboravljenom Medvedskom Bregu, ja ću glasati tako da sanjam nemoguće kako bi se jednom dogodilo moguće: lijevo-liberalna koalicija. Dat ću glas onima koji su obećali da će našem selu ponuditi izlaz, a Hrvatskoj kvalitetnu budućnost.

Ali u ponedjeljak 6. srpnja, kada budemo znali na čemu smo i kada prestanu važiti predizborne floskule i nebuloze, kao novinar ću raditi na tomu da dobijemo vlast koja je moguća, koja osigurava stabilnost i koja može biti jamac napretka i to u vrlo teškim vremenima kojima idemo u susret.

Imate ovaj tjedan da hladne glave razmislite i odgovorite na pitanje, ponavljam, želite li da vam vlast čine ljudi poput Tomislava Tomaševića, Sandre Bencić ili Rade Borić, ili biste bili presretni da vam zakone pišu odnosno provode Hasanbegović, Zekanović, Peternel, Dretar, itd. i tako slično?

Naša je demokracija u krizi. Očekivanja su davno nadišla mogućnosti. Raste nezadovoljstvo, apatija, jednostavna lakoća kritike politike. U Hrvatskoj je teško učiniti išta, jer se očekuje da to učini netko drugi. Aktualna politička kultura ima dvije posljedice. Prva je otuđenje od politike jer većina dobrih ljudi prezire politički angažman.

Druga je šutnja. Većina je tiha pa agresivna manjina koja lako skriva političke i stranačke interese iza jeftinih parola. Političkim elitama ne treba narod, pardon – građani, ne trebaju im ni aktivni članovi društva već samo povremeni glasači.

Naša je uprava skupa i neučinkovita, bez pravog demokratskog legitimiteta. Zalažem se za Hrvatsku povijesnih i prirodnih regija s kojima se naše stanovništvo snažno identificira. Tražim racionalizaciju besmisleno rascjepkanog sustava od 123 grada i 420 općina, 543 lokalne jedinice, trebamo efikasnost, ekonomsku održivost i maksimalnu djelotvornost lokalne uprave.

Hrvatsko prokletstvo je razjedinjenost radi taština, prošlosti, podjela, uskih interesa ili puke zlobe.

Za mene je zajedništvo solidarnost. A solidarnost ne znači samo pomoći drugima, već znači graditi zajedničku budućnost. U toj budućnosti zadatak nam je da prevladamo podjele, oholost zamijenimo pravednošću, socijalne razlike temeljimo na radu i sposobnostima, a ne zaslugama, rentama i uhljebima.

A o ekonomiji? O tome tek treba da kažem što mislim. I hoću!

Ja znam kako treba glasati. Nadam se da to znate i vi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora