Hasanbegović u kontekstu? Nema problema!

Tomislav Karamarko potpuno je u pravu kad kaže da stvari ne smijemo vaditi, pa onda i tumačiti izvan konteksta. To često ponavlja, osobito u posljednje vrijeme i osobito u vezi s novoimenovanim ministrom kulture RH Zlatkom Hasanbegovićem, jer da se upravo njemu to događa, što vodi nerazumijevanju, s čime se, evo ponovo, svesrdno slažemo.

A ta haranga, nastavlja Karamarko, koja se eto oslanja na vađenje iz konteksta, ima za svrhu njegovu (Hasanbegovićevu) diskreditaciju, prvo na mjestu ministra kulture a potom i kao znanstvenika. Nema dakle druge nego stvari izvađene iz konteksta vratiti u njega.

Počnimo od formalnog okvira. Prema portalu Hrvatska znanstvena bibliografija (Hrvatska znanstvena bibliografija (HBZ), aktualni ministar kulture objavio je ukupno 32 rada, od čega je tek manji dio punog znanstvenog karaktera.

Unutar tog okvira, u centru Hasanbegovićeva znanstvenog interesa praktički je isključivo pitanje muslimana i njihov položaj u društvu, praćen kroz razdoblje od uspostave austrijske vlasti u BiH do najbliže suvremenosti.

Glavna tema prožeta je i veoma jakim osloncem na pravaštvo i ideje Ante Starčevića, pa sve do logičnog nastavka, to jest interpretacije u duhu političke ideologije NDH. Da bi se sagledalo cijeli kontekst, potrebno je uzeti u obzir i druge elemente iz kojih se onda može izvoditi valjane zaključke. Tako, osim što je jedan jedini rad (u koautorstvu s Nenadom Pokosom) objavljen u časopisu CC, svega četiri su označena kao izvorni znanstveni članci.

Tomislav Karamarko potpuno je u pravu kad kaže da stvari ne smijemo vaditi, pa onda i tumačiti izvan konteksta. To često ponavlja, osobito u posljednje vrijeme i osobito u vezi s novoimenovanim ministrom kulture RH Zlatkom Hasanbegovićem, jer da se upravo njemu to događa, što vodi nerazumijevanju, s čime se, evo ponovo, svesrdno slažemo

Zanimljivo je vidjeti listu izdavača. Radovi Zlatka Hasanbegovića šest se puta (brojčano najviše) pojavljuju u časopisu koji izdaje Institut Ivo Pilar (gdje je on i zaposlen), a dva puta u suizdavaštvu s Medžlisom Islamske zajednice u Zagrebu (gdje je također aktivan). Dobra praksa u znanstvenoj zajednici, barem u pristojnijim dijelovima svijeta, govori o tome da oni koji drže do sebe i vlastitog znanstvenog ugleda ne objavljuju u ”kućnom časopisu”.

”Šest radova druge vrste” što ih navodi bibliografija enciklopedijske su natuknice (raspon od desetak redaka do pola kartice) i sve se odnose na istaknute figure ustaškog pokreta. Od jedanaest časopisa u kojima je Z.H. objavljivao samo je pet znanstvenih. Pa i onaj jedini članak s oznakom CC po sadržaju i metodi jedva bi bio kategoriziran kao pregledni članak, no o tome nekom drugom prilikom.

Priličan je broj izdavača čija je veza sa znanošću obrnuto proporcionalna njihovoj faktičkoj ideološko-političkoj, desno-ekstremnoj te vjerskoj poziciji. U takvoj političko-ideološkoj shemi nije nikakvo iznenađenje vidjeti kao urednika notornog Ivana Gabelicu, ili pak ne čudi naslov knjige ”Krunoslav Stjepan Draganović. Svećenik, povjesničar i rodoljub”, u kojoj nalazimo jedno poglavlje Zlatka Hasanbegovića (izdanje Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, 2014.); inače, Draganović je bio i veoma važan član ustaškog pokreta, o čemu bogato svjedoči deklasificirana dokumentacija CIA-e.

U sliku nagnuća i pregnuća novog ministra dobro se uklapa naslov ”(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati u Hrvatskoj u popisima stanovništva 2001. i 2011. Godine” (u koautorstvu s Nenadom Pokosom).

”(Tro)jedni narod” direktna je referenca na osnovnu političku ideju Ante Starčevića (kasnije preuzimanu kao ideološka potka sve do NDH, a vidimo i do naših dana) o Južnim Slavenima kao Hrvatima triju vjera (katoličke, pravoslavne i muslimanske). Autori pod (tro)jednim narodom navode Bošnjake/Muslimane/Hrvate muslimane, za koje (pod svim trima imenima) uzimaju da su jedinstvenog etničkog porijekla, ali se iz raznih razloga identificiraju ovim trima nazivima.

Starčević je tu jednoznačan; za njega,  trojedan narod su Hrvati triju vjera: katolici, muslimani i pravoslavni. Autori se međutim o tome ne izjašnjavaju, ali, ponovo, gotovo prepisavši Starčevića, tvrde da je sve to etnički jedinstvena populacija koja se samo u različita doba različito imenuje. Koja populacija? Srbi, Hrvati, neki treći etnicitet?

To što se ovo uzima zdravo za gotovo i bez rečenice pokušaja da se rasvijetli koje je to ”jedinstveno etničko podrijetlo”, iz kojeg supstrata i kojim povijesnim procesima se kretalo, otvara sivu zonu nagađanja. Što su onda i tko su etnički Bošnjaci, odnosno Muslimani, kamo etnički spadaju Hrvati muslimani? Prema autorima, to troje čini jedan zaseban, (tro)jedni etnikum, a pitanje je da li je on u nekom (i kakvom) odnosu s Hrvatima ili Srbima.

Starčević je tu jednoznačan; za njega,  trojedan narod su Hrvati triju vjera: katolici, muslimani i pravoslavni. Autori se međutim o tome ne izjašnjavaju, ali, ponovo, gotovo prepisavši Starčevića, tvrde da je sve to etnički jedinstvena populacija koja se samo u različita doba različito imenuje. Koja populacija? Srbi, Hrvati, neki treći etnicitet?

Na to bi svaki iole ozbiljniji rad morao odgovoriti. U nedostatku jednoznačnog određenja (tro)jednog naroda, kojem ipak pripadaju i nekakvi Hrvati (muslimani), sve ipak upućuje na to da se autori teksta pridržavaju Starčevićeve ideje o trojednom narodu, a to bi bili – Hrvati. Za širu analizu teksta, nažalost, ovdje nema prostora, no neka daljnja i dublja kontekstualizacija znanstvenog rada Zlatka Hasanbegovića svakako će se morati time pozabaviti.

Zanimljiv je i rad ”Islam i muslimani u pravaškoj ideologiji: o pokušajima gradnje ‘pravaške’ džamije u Zagrebu 1908.”

Slijedeći naputak s početka teksta o potrebi kontekstualiziranja, dolazimo do aktualnih izjava Zlatka Hasanbegovića o jugonostalgičarima od kojih bi on očistio hrvatsku kulturu (na pravom je mjestu) i, s druge strane, njegovog donedavnog članstva u Hrvatskoj čistoj stranci prava.

Stoga, konteksta radi, vrijedi citirati sažetak ovog rada: ”U radu se iznose Starčevićevi pogledi na muslimansku problematiku, a koji su u samim temeljima pravaške političko-nacionalne ideologije, oblikovani i u sklopu konteksta tzv. Istočnog pitanja nasuprot stajalištima pravaških oponenata iz tabora hrvatskog jugoslavizma. Filomuslimanski smjer jedan je od čimbenika kontinuiteta pravaške politike i poslije Starčevićeve smrti, a koji se zrcali u djelovanju Josipa Franka i njegove Čiste stranke prava, kao nositelja manje poznatog pokušaja izgradnje džamije u Zagrebu 1908.”

U prijevodu s muljanja i manipuliranja, on kaže da se porazom ustaštva desio poraz ideje jedne sasvim pristojne države. Tako je govorio i Tuđman o, u osnovi, dobroj ideji koju je sadržavala NDH. Sve to skupa vrlo neugodno govori da Hasanbegović niti zna zanat historičara (u smislu znamenitog nauka Marca Blocha), niti da je kvalificiran da vodi ministarstvo kulture

Drugim riječima, gledamo sretan spoj privatnih naklonosti i znanstvenog interesa nepomućenog kritičkim opservacijama i objektivnim (koliko je to moguće) historičarskim stavom. Uz to ide i lamentiranje, kako kaže Hasanbegović, nad traumama koje su zagrebački muslimani imali nakon što su srušeni minareti zagrebačke ”Pavelićeve” džamije (u intervjuu sarajevskim Danima, br. 804, od 9. 11. 2012.).

Da se ne radi samo o žaljenju nad ”nekulturnim” činom rušenja minareta, govori i gotovo direktan žal za NDH. Naime, u istom intervjuu kaže Hasanbegović: ”Taj pokušaj [konkretnog državnog ozbiljenja starih pravaških koncepcija o katoličko-muslimanskoj simbiozi unutar višekonfesionalne hrvatske nacije] je ostvaren u promašenoj [sic!] međunarodnoj konstelaciji, a obilježen je i nedvojbenom hipotekom zločina, pa se može reći da je ustaški poraz označio kraj ne samo jedne ‘fašističke’ [pod navodnicima, kako ne bismo pomislili da se doista radi o fašizmu, prim. ĐK] stranačko-ideološke ili vojničke formacije već i same zamisli o Hrvatima kao složenoj i strukturno višekonfesionalnoj naciji, čiji su dio i muslimani u Bosni i Hercegovini.”

U prijevodu s muljanja i manipuliranja, on kaže da se porazom ustaštva desio poraz ideje jedne sasvim pristojne države. Tako je govorio i Tuđman o, u osnovi, dobroj ideji koju je sadržavala NDH.

Sve to skupa vrlo neugodno govori da Hasanbegović niti zna zanat historičara (u smislu znamenitog nauka Marca Blocha), niti da je kvalificiran da vodi ministarstvo kulture. U najkraćim crtama, podizanje minareta uz Meštrovićev paviljon i fontane ispred njega te pretvaranje zgrade u bogomolju, bilo je prljava politička manipulacija, čin nasilja nad kulturom i u posljedici vrhunska kulturna sramota.

Koja je razlika između Staljinova režima koji je bogomolje pretvarao u skladišta ili sportske centre? To je također i mjesto traume, ali traume kulturnog građanskog mentalnog sklopa. Rušenje minareta poslije rata pristojno je vraćanje stvari (barem arhitektonski) na njihovo mjesto. I u tom smislu Hasanbegović je potpuno promašio kao historičar. Kao ministar koji vodi kulturu, reklo bi se, još i više, jer je takvim stavom pokazao da je njegovo ”shvaćanje” kulture, najljepše rečeno, iskrivljeno, neznalačko, a politički retrogradno i proustaško.

Hrvatska se kultura može itekako podičiti zgradom Meštrovićeva paviljona kao jedinstvenom gradnjom, kružnog oblika, predviđenom za likovne postave i izložbe. K svemu, izgrađena je 1938. godine, cijelih 21 godinu prije slične, istina veće i arhitektonski razvedenije zgrade, muzeja Guggenheim u New Yorku.

Hasanbegović je ustvari falsifikator u historijskoj znanosti, ako imamo na umu da historičar nije puki sakupljač činjenica već i onaj koji ih selektira i pravi njihov izbor po značaju, a ne po tome što njemu samom odgovara, koji interpretira evidencije, koji donosi (kritičke) sudove

Kontekstualiziranje političkog i kulturnog lika i djela novog ministra kulture RH završimo jednim od ”šest radova druge vrste”, natuknicom o Slavku Kvaterniku. Da prosječni građanin, recimo Belgije, nabasa na natuknicu ”Kvaternik, Slavko, hrvatski političar i časnik…”, bio bi mu prilično nezanimljiva figura političara u nekoj nezanimljivoj zemlji.

Tek bi godine u kojima se lik kreće govorile da se radi o Drugom svjetskom ratu, ali nikakvu predodžbu ne bi čitatelj dobio o tome kamo politički svrstati zemlju o kojoj se radi i u kojoj taj lik djeluje. Tako čitamo da je ”Od 1938. bio jedan od prvaka domovinskoga vodstva ustaškoga pokreta, utemeljitelj pripomoćne zadruge Uzdanica i suradnik glasila Hrvatski narod. Početkom travnja 1941. uspostavio je vezu s njemačkim izaslanikom E. Veesenmayerom pa je, nakon odbijanja V. Mačeka da pod njemačkom zaštitom preuzme vodstvo u Hrvatskoj, u Zagrebu 10. travnja 1941., u ime poglavnika A. Pavelića, proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku…”

Kakav je taj ustaški pokret, kojem političkom spektru pripada, kakva je to država koju jedan političar (Maček) odbije konstituirati ”pod njemačkom zaštitom”, autor natuknice ni slova niti riječi.

Da je država bila kvislinška, da je njezina vlast bila marionetska, da je način uprave bio zločinački te da je počivala na ozakonjenom rasizmu, sve to autor prikriva eufemizmom ”pod njemačkom zaštitom”. Upravu pod okupacijom prikazati kao neku dobrohotnost jasan je primjer krivotvorine, a premda se neke kvalifikacije režima moglo izostaviti (mali je prostor), nije smjela izostati oznaka o osnovnom njegovom karakteru, poput ”kvislinški”.

Dakle, da je dodano samo nekoliko riječi, jedna rečenica, Belgijcu bi bilo mnogo jasnije o čemu se i o kome tu radi. Hasanbegović je ustvari falsifikator u historijskoj znanosti, ako imamo na umu da historičar nije puki sakupljač činjenica već i onaj koji ih selektira i pravi njihov izbor po značaju, a ne po tome što njemu samom odgovara, koji interpretira evidencije, koji donosi (kritičke) sudove.

Ono što je upitno i što čini falsifikat jest njegov način izbora i selekcije činjenica, koja je takva da se ni ne mora truditi interpretirati ih. Te i tako postavljene, govore same. To se zove još i manipulacija, s time da ovakve manipulacije mogu imati doista teške posljedice i šire od znanosti.

Kad smo već na zadatku kontekstualiziranja, sad već notorna izjava Zlatka Hasanbegovića da je antifašizam floskula njegov je konzekventan stav. Konzekventno bi bilo da to činjenicama i analitičkim aparatom i dokaže. Što bi rekao Karamarko, neka stavi antifašizam u kontekst

Da je, naime, historičar Z.H. povirio u Encyclopaediju Britannicu i pročitao natuknicu, recimo, o Vidkunu Quislingu (o Vidkunu Quislingu), vidio bi u prvoj rečenici da se dotičnog lika naziva kolaboracionistom s Nijemcima (kao što je bio i Pavelić i njegov režim), o kojemu doslovno piše da je uz pomoć njemačke vojske okupirao vlastitu državu (Norvešku), baš kao što je Pavelić to učinio uz pomoć njemačkog i talijanskog režima, zapravo nacista odnosno fašista. Kaže natuknica i to da je njegovo prezime, Quisling, postalo sinonim za izdajnika, upravo ono što Pavelić i jest bio – kvisling, to jest izdajnik.

Da ne spominjem što bi tek vidio da je pogledao natuknicu u Brockhausu o Hitleru. U ovom kontekstu, kad smo već na zadatku kontekstualiziranja, sad već notorna izjava Zlatka Hasanbegovića da je antifašizam floskula njegov je konzekventan stav. Konzekventno bi bilo da to činjenicama i analitičkim aparatom i dokaže.

Što bi rekao Karamarko, neka stavi antifašizam u kontekst.

(Prenosimo s tportala).

> Svi tekstovi ovog autora