autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Žena, muškarac i nebinarno čeljade

AUTOR: Miljenko Jergović / 01.06.2024.

U Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića i na po njemu nastalom Hrvatskom jezičnom portalu, koji su zacijelo dva najpouzdanija mjesta na kojima se možemo obavijestiti o našim riječima, riječ čeljade ovako je definirana: “čeljáde sr (G -ta, zb. čȅljād) 1. čovjek kao biće (čeljade kad ostari i kad se razboli ne vrijedi da živi; oni su svašta u stanju podmetnuti čeljadetu); osoba (muško, žensko, odraslo i dijete) 2. ukućanin. A u sintagmama se, po Aniću, čeljade javlja kao “kućna čeljad”, dakle “svi ukućani, obitelj i oni koji su se udomaćili (dugogodišnje sluge), te kao “divlje čeljade”, što će reći “neukrotiva osoba”.

U govoru moje None, rođene u kuferaškoj obitelji u Konjicu, odrastale do potkraj osmogodišnje gimnazije u Dubrovniku, koja je mladost provodila po varošima i čaršijama srednje Bosne, riječi čeljade i čeljad koristile su se često, u vrlo preciznim značenjima i u različitim prilikama. U vrijeme dok sam je imao priliku slušati i uz nju govoriti, a to bi bivalo u Drveniku kod Makarske, u Sarajevu te povremeno u Dubrovniku, Zenici, Kaknju, riječ čeljade bila je obična i frekventna u govoru. U javnom diskursu mnogo se slabije koristila, jer je, vjerojatno, socijalističkim govornicima i ondašnjim medijima zvučala nedovoljno ozbiljno, pomalo i seljački. Bilo je to vrijeme opće elektrifikacije i asfaltiranja svega, pa tako i govora.

Tako bi se za nekog reklo da je “baš fino čeljade”, da je “dobro i drago čeljade”, a čeljad bi se spominjala – Anić to briljantno zapaža – kad god bi se htjelo naglasiti da je riječ o svima ljudima. Na jednoj strani bila su čeljad, na drugoj su strani bili perad i živina. Nazvati nekoga čeljadetom značilo je izbjeći ne samo spolne, nego i socijalne i sve druge odrednice. U toj riječi, kao ni u jednoj drugoj, sadržana je supstanca ljudstva i ljudskosti. I oduvijek bila je dragocjena svakome tko ju je znao koristiti.

Etimologiju riječi Anić ovako tumači: “prasl. (mn) *čeljadь (rus. čéljad’, češ. čeled) ? ≃ grč. télos: četa, odred”. Iz ovog, poprilici, možemo zaključiti da je riječ dugo već s nama i da je s nama toliko dugo koliko i naša slavenska kultura. Kako to da nije iščezla? Kako to da nije potisnuta nekim drugim, mnogo frekventnijim, prisutnijim i aktivnijim riječima? I zašto neke riječi nestaju, a druge ostaju?

Na to odgovora nema i uglavnom ga ne može biti. Zašto smo prihvatili turcizam bubreg, a usput smo ostali bez svoje riječi ladvica, koja je, što je također neobično, dugo, sve do najnovijih vremena, bila živa u zaturenijim selima srednje Bosne? Ovim bismo se mogli baviti samo u nekoj novoj formi beletrističke proze. Ili u poeziji. Ili u sociolingvističkim i filološkim forenzičkim istraživanjima, za kakva među hrvatskim jezikoslovcima, čini se, nema interesa. Ali teško da bi i takva istraživanja dala rezultat. Tajnovito žive riječi.

Ali pokušajmo dalje misliti o čeljadetu i o čeljadi. Riječ čovjek u našem jeziku još donedavno prihvaćana je kao istoznačnica riječima muškarac i muž. I sad još ponegdje i ponekad, makar i u šali, možete čuti da neka nevjesta za svog voljenog đuvegiju s ponosom veli: moj čovjek! Ili češće: da se kroz govor u istom značenju prirodno izmjenjuju muškarac i čovjek. Baš kao da žena nije čovjek. Ili, kako bi se moja Nona pleonastički izrazila: kao da nije ljudsko čeljade. Možda to nekad i nije tako zvučalo, ali danas zvuči. Čak i nama koji jeziku puštamo da slobodno govori. Naprosto su život, vrijeme, govornička iskustva, kao i sama povijest govorenja i mišljenja, došli do toga da je nelagodno i netačno muškarca i čovjeka doživljavati kao sinonime.

No, nije li jezik toga bio svjestan prije nas, pa je zato i opstajala riječ čeljade? I nismo li, kroz povijest govorenja i mišljenja, o riječima mnogo više vodili računa nego što vodimo danas, pa smo upravo zato kad ćemo, u kojoj prilici, govoriti o čeljadi, a kad ćemo, u kojoj prilici, govoriti o ljudima. Čeljad nikad nije u vojnoj formaciji, a ljudi jesu. Među čeljadi se ne raspoznaju gospodari i robovi, među ljudima da. Čeljad ni prema kome nije diskriminatorna. Ljudi, o itekako, jesu!

Zahvaljujući Eurosongu 2024, i predivnom Švicarčetu zvanom Nemo, govorilo se u nas o nebinarnim osobama. Uglavnom s mržnjom i prijezirom, onako kako ljudska stoka govori kada govori o bilo kome tko joj neće ili ne može uzvratiti. Ili se govorilo nemušto, tobož se domišljajući kako bismo se mi Nemu na hrvatskome jeziku obraćali, baš kao da će nam Nemo, svakome redom, stići u posjet. Ne zna se što je bilo iritantnije: ta huliganska mržnja, ili to jezično prenemaganje. I jedno i drugo potječe iz uvjerenja, pogrešnog, primitivnog, bolno neukog i nesvjesnog svijeta oko sebe, da su čeljad poput Nema nešto novo, nešto što je izvan našeg iskustva i izvan iskustva našega jezika.

Nemo je, dakle, čeljade. Kao što sam ja, evo, čeljade. I kao što je moja Ana drugo čeljade. Samo što se nas dvoje, čim o sebi ne govorimo kao o čeljadi, počinjeno razlikovati u gramatičkom rodu. A Nemo ostaje čeljade.

Gramatički gledano, čeljade je srednji rod. Suštinski mišljeno, čeljade je međurod ili ne-rod, kako kad i kako u kojoj prilici. U svakom slučaju, čeljade prethodi rodu. Svi smo najprije čeljad, a tek onda većina se nas dijeli na muškarce i žene. Ali nikada svi! Jer nikada i ni u čemu na butum dunjaluku i na cijelome svijetu nisu baš svi! Jer kada bi bili baš svi, onda bi to bilo kao da nije nitko. I onda ne bi ništa vrijedilo da jesmo to što jesmo. Ili jasnije rečeno: da nije žena na svijetu, teško bih imao po čemu znati da sam muško. A da nije na svijetu čeljadi, ne bi moglo biti ni žena i muškaraca.

Današnji svijet se u onome što jesmo, u onome kako se osjećamo prema samima sebi, u načinu na koji se u sebi definiramo, kao ni u tome u koga se zaljubljujemo, značajno ne razlikuje od svijeta prije pedeset, sedamdeset ili sedamsto godina. Razlika je samo u lomačama, tojest u strahu od lomače. Tamo gdje te spaljuju ili kamenuju zato što se pravilno ne zaljubljuješ, ili zato što sebe ne doživljavaš ni kao muškarca ni kao ženu, nego se doživljavaš kao čeljade, nikome nije ni na kraj pameti da bude homoseksualac ili nebinarna osoba. Za naših života, recimo, još uvijek bi se u našim krajevima događalo, pa se smatralo i normalnim, da se cijelo selo nada u potjeru za dvojicom koji su se negdje potajno voljeli, i da im sijeku po uho. Naročito u Dalmaciji. A ja sam u Sarajevu kao dječak iz viđenja znao neke tužne ljude s deformiranim, loše prišivenim uhom, ili s kosom preko mjesta na kojem bi trebalo biti uho. Nije nesreća bila u tom uhu, nego je nesreća bila što su se oni sramili tog uha, umjesto da se mi sramimo umjesto njih. Eto, takva smo, još do jučer, mi bili čeljad.

Ali hoćemo li biti drukčiji ako se Nemu, ili svejedno kojoj nebinarnoj osobi, obraćamo na način koji nam naš hrvatski jezik ne dopušta? Naravno da nećemo i naravno da nikakvog smisla nema provođenjem nasilja nad jezikom tobože poništavati nasilje nad ljudima.

Rodna korektnost u jeziku ima smisla sve dok ne prelazi u nasilje nad jezikom ili u puko administriranje. Svejedno je li riječ o ženama, muškarcima ili nebinarnim osobama. U hrvatskome jeziku mimo riječi čeljade ne postoji riječ u kojoj bi se Nemo gramatički precizno mogao naći. Moramo ga imenovati u muškome rodu, jer muški je rod u hrvatskome i gramatički oblik oslobođen rodne odrednice. Žena je čovjek, bez obzira na to što je riječ čovjek muškoga roda. Nebinarna osoba je on, bez obzira na to što nije muškarac. To je ono što hrvatski jezik dopušta.

Gramatičko unakaženje riječi ili sintakse nije bolje od zlostavljanja živih ljudi. Jezikom se ne popravlja ono što ne valja u stvarnosti. Američkim crncima nećemo popraviti život ako ih nužno i svaki put na hrvatskome nazivamo Afroamerikancima. Tako ćemo samo kvariti vlastiti jezik. Tako je i s pederima, lezbijkama i ostalom čeljadi u jeziku.

Istina je da se i jezik u vremenu mijenja. Ali samo dvije su skupine ljudi nadležne za njegovo mijenjanje. Prvu sačinjavaju svi slobodni izvorni govornici jednoga jezika. Ono što iz njihova govorenja zametne u jeziku i opstane, to biva promjena. Drugu skupinu nadležnih za intervencije u jeziku predstavljaju pjesnici. Samo oni imaju licencu za iskrivljavanje riječi i igranje s njima. Sve drugo je nedopustiv teror nad jezikom.

Vladimir Anić bio je veliki jer je poštovao obične govornike hrvatskog jezika i pjesnike. A svoje nazore nije mijenjao onako kako su se mijenjale države. Jezik je stariji od države i važniji od grba i zastave.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez eutorove dozvole. Prenosimo s autorova portala).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi
     Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan!
     Na što je Plenković bio ponosan pa je čestitao Baby Lasagni
     Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
     Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
     Monika Herceg, pjesnikinja slobode

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1