Žene nisu bojište za ideologije

Svake godine 8. ožujka, za Međunarodni dan žena, odradimo isti društveni obred. Nekoliko prigodnih rečenica o pravima žena. Nekoliko javnih poruka o snazi, hrabrosti i ravnopravnosti. Poneki buket, poneka fotografija, poneka deklaracija. A već sutradan sve se vraća na staro, žene ponovno nose više nego što bi smjele, šute više nego što bi morale i dobivaju manje nego što zaslužuju. Zato Dan žena nije dan cvijeća, nego dan istine.

A istina je neugodna: položaj žena u Hrvatskoj još je uvijek obilježen nejednakošću, prešućenim teretima i društvenom neosjetljivošću koja se prečesto skriva iza lijepih riječi.

Jer stvarni život žena nije slogan. On je umor. On je dvostruka smjena. On je briga za djecu, starije, kuću, posao i emocionalnu stabilnost svih oko sebe. On je računica od prvoga do prvoga. On je strah od gubitka posla zbog trudnoće. On je život u društvu koje od žene očekuje da bude uspješna, nježna, samozatajna, požrtvovna, uvijek dostupna i nikada preglasna. A kad napokon progovori, često je se ne sluša kao osobu koja upozorava na nepravdu, nego kao problem koji remeti udobnost tuđih uvjerenja.

A da to nije nikakva teorijska ni ideološka konstrukcija, pokazao je i jedan skandalozan primjer ovih dana. Restoran na Hvaru objavio je oglas za posao u kojem stoji: ”Tražimo pomoćnog kuhara, ženi 500 eura manje”. Teško je zamisliti brutalniji sažetak društvene istine koju mnogi još uvijek odbijaju priznati. U jednoj jedinoj rečenici sabrano je sve: podrazumijevana manja vrijednost žene, normalizirana diskriminacija i bešćutna sigurnost da se takvo što može napisati javno i bez srama.

To nije samo skandal jednoga poslodavca. To je simptom društva koje je toliko naviklo na nepravdu prema ženama da je više ni ne skriva, nego je oglašava kao nešto posve obično i normalno. Prema medijskim izvještajima, oglas je nakon reakcija uklonjen.

Upravo zato riječi riječkoga nadbiskupa Mate Uzinića, izrečene povodom ovogodišnjeg Dana žena, odjekuju snažnije od mnogih prigodnih čestitki. Kada kaže da je zauzimanje za dostojanstvo žena i njihova prava, i u društvu i u Crkvi, trajna zadaća svih nas, on ne izriče samo pristojnu poruku za jedan datum u kalendaru. On izgovara dijagnozu.

Još više, kada priznaje da prečesto ne vidimo nepravde koje pogađaju žene i da njihove riječi katkada doživljavamo kao napad, umjesto kao poziv u pomoć i poziv na obraćenje, on dira u srž problema.

Žene u Hrvatskoj nisu umorne samo od nepravde. Umorne su i od toga da im se nepravda ne priznaje.

Posebno je licemjerno kada se o ženama govori u apstrakcijama, dok se istodobno prešućuje ono što brojevi i stvarni životi jasno pokazuju.

Podaci o pobačajima i prekidima trudnoće, koje je HZJZ objavio za 2024. godinu https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2025/10/Bilten_-_pobacaji_u_RH_2024._g..pdf?fbclid=IwY2xjawQao_pleHRuA2FlbQIxMQBzcnRjBmFwcF9pZAwzNTA2ODU1MzE3MjgAAR5phao1AxwjgqSg2fYRQ0-Cis-VS6cozkWq4tOf6uTPMSuUB0C7ZFOuJMUmjQ_aem_QhKlLmiZzVNLrVwLnANOhQ

(za 2025. još nema objavljenih podataka), ne govore samo o medicinskoj evidenciji ni o pravnoj kategoriji. Oni govore o stanju društva.

HZJZ je u 2024. godini evidentirao ukupno 8.033 pobačaja i prekida trudnoće u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj, što je više od 250 pobačaja na 1000 živorođenih, a među njima 2.828 legalno induciranih pobačaja.

U tom ukupnom broju velik je i broj spontanih pobačaja, iza kojih često stoje složeni i različiti uzroci, ali i životne okolnosti koje se ne mogu sasvim odvojiti od društvene stvarnosti.

Jer kada govorimo o nesigurnosti, strahu, siromaštvu, emocionalnoj napuštenosti i trajnom stresu, ne govorimo samo o društvenim pojavama, nego i o pritiscima koji mogu dodatno ranjavati žensko zdravlje i trudnoću.

Te brojke zato govore o tjeskobi, o nesigurnosti i o osjećaju da budućnost mnogima više nije obećanje, nego prijetnja.

Govore o mladim ljudima koji ne vide čvrsto tlo pod nogama. Govore i o ženama koje se prečesto nađu pred odlukama, gubicima i teretima koje nitko nema pravo promatrati iz udobnosti vlastite moralne fotelje.

Pobačaj jest teško i bolno pitanje. Za vjernika, duboko moralno pitanje. Ali upravo zato o njemu treba govoriti pošteno, a ne propagandno.

Nije pošteno vikati o svetosti života, a šutjeti o uvjetima u kojima se taj život začinje, nosi i odgaja.

Nije pošteno zazivati savjest žene, a ne pitati gdje je savjest muškarca.

Nije pošteno braniti nerođeno dijete, a ne braniti njegovu majku od siromaštva, ucjene, nasilja, samoće i društvene ravnodušnosti.

Nije pošteno tražiti od žene heroizam, a istodobno joj nuditi nesigurnost stanovanja, nesigurnost rada, emocionalnu napuštenost i društvenu osudu.

Upravo je tu jedna od najvećih slabosti hrvatskoga javnog govora. O pobačaju se često govori tako kao da je riječ o izoliranoj odluci pojedinke, a ne o simptomu mnogo šire društvene i moralne krize.

Kao da se odluke donose u vakuumu. Kao da nije važno ima li žena posao. Kao da nije važno ima li partnera koji će biti i ostati uz nju. Kao da nije važno živi li u podstanarstvu, u dugovima, u strahu, u psihološkom pritisku, u obitelji koja ne pruža oslonac nego ucjenu. Kao da nije važno je li okružena zajednicom koja će je nositi ili osuditi.

A sve je to važno. Sve to ulazi u dramu odluke.

Zato se pitanje pobačaja ne može riješiti ni povicima ni presudama. Još manje ga može riješiti društvo koje voli moralizirati, ali ne voli preuzeti odgovornost. Ako je nekome do života, onda mu mora biti i do uvjeta života.

Mora mu biti do plaće od koje se može živjeti. Do stana koji si mladi ljudi mogu priuštiti. Do vrtića koji moraju biti dostupni. Do radnih mjesta na kojima trudnoća nije prijetnja. Do muškaraca koji neće pobjeći kada postane teško. Do obitelji koje neće lomiti, nego nositi. Do države koja neće računati samo demografske minuse, nego će se pitati kakvu nadu zapravo nudi onima od kojih očekuje budućnost.

A Crkva? I ona ovdje mora položiti račun savjesti. Ne zato što ne bi smjela govoriti o svetosti života, nego zato što prečesto govori glasno o načelima, a pretiho i premalo o težini života žena.

U našem crkvenom prostoru nerijetko se vrlo jasno zna što se osuđuje, ali mnogo rjeđe tko će zaplakati nad konkretnom ženskom patnjom, tko će saslušati, tko će ostati blizu, tko će priznati da su i crkvene šutnje dio problema.

Predugo se u mnogim crkvenim sredinama od žena očekivalo da služe, nose, trpe, razumiju, opraštaju i šute, dok su muškarci zadržavali pravo govora, tumačenja i odlučivanja. Kao da je njihova svetost upravo u tome da budu nevidljive. Kao da je njihova vjernost to veća što je njihova bol tiša.

A kada žene napokon progovore o nepravdi, neravnopravnosti, iscrpljenosti ili poniženju, prečesto ih se ne dočeka s evanđeoskom osjetljivošću, nego s nelagodom, obrambenim refleksom ili čak prijekorom.

Crkva koja zna braniti dostojanstvo žene u načelu, ali ga ne štiti dovoljno u stvarnosti, vlastite riječi pretvara u puku retoriku. Jer nije problem samo u onome što Crkva govori, nego i u onome što uporno prešućuje.

No Evanđelje ne poznaje takvu logiku. Krist ne susreće žene kao nijeme izvršiteljice tuđih očekivanja, nego kao osobe. On ih ne svodi na funkciju. Ne vraća ih u pozadinu. Ne govori preko njih, nego s njima.

Upravo je zato Uzinićevo ukazivanje na Isusov susret sa Samarijankom toliko važan i toliko zahtjevan. Jer taj susret ne ostavlja prostor za patroniziranje. On traži ravnopravnost u dostojanstvu, ozbiljnost u slušanju i istinu u odnosu. Traži Crkvu koja neće samo govoriti ženama, nego će i učiti od njih. Traži društvo koje ih neće tretirati kao servis sustava, nego kao punopravne sugovornice i suradnice.

Tu Uzinićeve riječi postaju više od prigodne izjave. One postaju ispit i za društvo i za Crkvu. Ako doista vjerujemo da su žene ravnopravne sugovornice i suradnice, onda to mora biti vidljivo u jeziku, u institucijama, u radnim odnosima, u obitelji, u pastoralnoj praksi, u prostoru odlučivanja. U protivnom, sve ostaje na razini lijepo sročenih rečenica koje ne koštaju ništa ali i ne mijenjaju ništa.

Dan žena zato nije test pristojnosti, nego test savjesti. Na tom testu pada svako društvo koje od žena očekuje požrtvovnost, a ne daje im sigurnost. Pada svaka politika koja se kune u obitelj, a mladima ne omogućuje uvjete za život. Pada svaki muškarac koji govori o moralu, a nema odgovornosti. Pada i svaka Crkva koja snažno brani načelo, ali ne prati čovjeka.

Jer život se ne brani samo riječima. Život se brani tako da nitko ne bude ostavljen sam.

Žene u Hrvatskoj ne trebaju sentimentalnost. Ne trebaju pokroviteljstvo. Ne trebaju još jedan dan u godini u kojem će ih se slaviti, a ostatak godine prešućivati. Trebaju istinu. Trebaju pravdu. Trebaju saveznike. Trebaju društvo koje će teret života doista nositi s njima.

I trebaju Crkvu koja će imati hrabrosti priznati da obrana života počinje ondje gdje prestaje ravnodušnost prema životu žena. Jer narod koji od žena traži da same nose ono što bi svi morali nositi zajedno, nema pravo govoriti da štiti život.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Korupcija u Crkvi – stvarnost koja se ne može zaobići
    •  Josip Dabro je dobio povjerenje kardinala Vinka Puljića
    •  Je li u slučaju fra Vidovića nuncij Lingua dobro postupio?
    •  Je li dijete rođeno surogatstvom ''sporno'' i za krštenje?
    •  Nadbiskupica na čelu Anglikanske crkve, epohalni ''lom''
    •  Klečavcima je trg važniji od crkve
    •  Kad se vjera pretvara u ideologiju straha
    •  Kad fratar glumi liječnika, a novinar glumi novinara
    •  Božić i evanđelje po Bulju
    •  Zaštitimo Božić od manipulatora

> Svi tekstovi ovog autora